30 godina ujedinjene Nemačke
Odgovor na naizgled jednostavno pitanje „Koliko je stara Nemačka?“ uopšte nije jednostavan. Ali jedno je jasno: poslednje tri decenije bile su najbolji period u dugoj istoriji ove zemlje.
Odgovor na naizgled jednostavno pitanje „Koliko je stara Nemačka?“ uopšte nije jednostavan. Ali jedno je jasno: poslednje tri decenije bile su najbolji period u dugoj istoriji ove zemlje.
Links – Povodom izložbe Srđana Veljovića „Zid, 30 godina“: 3. februara 1997, kada je pan Bohumil Hrabal poleteo sa petog sprata praške bolnice Bulovka, sedeo sam rubu kalemegdanskog bedema…
Autor govori o novoj knjizi i nasleđu 1989: U osnovi podrške populistima nije strah od sveta bez granica, već strah od gradova bez lekara. U protekle dve godine, Bugarsku je napustilo 10.000 lekara…
Poziv na izložbu fotografija: Prag i Berlin 1989 – Izložba ima dvojaku nameru. Označavanje iskustva jugoslovenskih devedesetih koje su, jamačno, jedna od posledica pada Zida…
Složeniji prikaz ove godine otkriva kako su osujećena očekivanja oblikovala post-komunistička društva i dovela do uspona neliberalnog populizma u regionu tokom protekle decenije.
30 godina od pada Berlinskog zida (9. novembra): „Od akvarijuma možete da napravite riblju čorbu, ali od riblje čorbe ne možete napraviti akvarijum” – ovu šalu o komunizmu sam prvi put čuo 1989.
Odlomak iz knjige „Na drugi pogled“: Trijumf ideje Srednje Evrope oličen u padu Berlinskog zida i povlačenju ruskih trupa umanjio je njen značaj u teorijskom i političkom diskursu postkomunizma.
Srpska tranzicija je bila otežana događajima iz 90-ih kada je zemlja iskusila razaranje institucija, prošla kroz ratove, ekonomske sankcije i izolaciju od međunarodne zajednice…
Članica sam kluba čitalaca Marksovog Kapitala u Moldaviji. Svi smo mladi i nismo iskusili sovjetski komunizam iz prve ruke. Levicu povezujemo sa Bernijem Sandersom, a ne sa gulazima.
Ideje – Već legendarni pad Zida nekritički je slavljen kao povijesna prijelomnica (što on barem simbolički i jest) – a da se nije uspijevalo pojmiti što je sve bilo „dekonstruirano“ u toj prigodi.
Sećanje na pad Berlinskog zida dobilo je vidljivu prednost nad komemoracijom događaja koji je do srži ogoleo prirodu fašizma: Kristalnu noć.
Ma da l’ je moguće? Moguće je, kako da ne: prošlo je ravno 25 godina, četvrt veka. Tačnije 9. novembra 1989. godine pao je, raspao se Berlinski zid, simbol totalitarističkog srama.
Istorijski je sasvim izuzetan ovaj trenutak ideološke pacifikacije Evrope.
Niko iz opozicije pre 1989. nije govorio o kapitalizmu. Niko nije tražio privatizaciju, niko nije ni mislio o tome. Ipak se ispostavilo da je ona neophodna. Zbog toga je Fukujama i napisao da smo stigli do kraja istorije.
Amerika ima nameru da učvrsti kontrolu nad elitama svetskih država, a odriče se političko-ideološke kontrole nad njima. U tome se i sastoji ideja „resetovanja“.
Pretpostavljam da ćemo ove nedelje čuti i uobičajene pohvale Ronalda Regana i njegove verne uzdanice Margaret Tačer, koji su svojim nesalomivim antikomunizmom srušili Zid.
Otkad je Berlinski zid pao, baš mu je krenulo u životu: danas ga ima više u javnosti nego dok je bio na svom mestu.
Nekoliko tekstova iz zbornika radova Zid je mrtav, živeli zidovi! – Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije, izdanje Biblioteke XX vek.
Berlinski zid je srušen tačno 200 godina posle Bastilje, i nema nikakve sumnje da je datum usklađen: pad berlinskoga zida je trebalo da označi kraj revolucionarnih pobuna u Evropi.
Promene u srednjoistočnoj Evropi direktno su doprinele raspadu samog Sovjetskog saveza. Mnogo godina kasnije, na pitanje da li bi, da je znao kako će se sve završiti, postupio isto, Gorbačov je odgovorio – Verovatno ne.