- Peščanik - https://pescanik.net -

Geni ugledne zveri

Foto: Peščanik

Predsednik deluje zabrinuto, kako i dolikuje. U prvoj fazi krizne ozbiljnosti negirao je da se ikada šalio ili potcenjivao moć virusa. Niti da je u njegovoj blizini bio lekar šarlatan koji se zacenjivao od smeha na pomenu Covida 19.

Niti da je bilo ko podsticao žene iz Srbije da slobodno krenu u Milano i celu Lombardiju u šoping. Kad je tamo nastao pomor, svi su pokušali da se reše svog glupog smisla za najcrnju varijantu humora. Ne, to nikada nismo rekli!

Lekar koji je obrazložio komičnu beznačajnost virusa imao je objašnjenje zašto Italijani tako masovno umiru. Zato što su genetski tanušni i slabi. Tako su nadrljali i od kuge u svoje vreme. Dok mi Srbi imamo lavovsku genetiku.

Taj čovek i dalje stoji pored predsednika, ma šta ta funkcija značila, i svoje je gledište dodatno objasnio. Misli da je bio u pravu za sve što je govorio i da mu mnogi zameraju samo zbog toga što voli svoju zemlju. Ako misliš da si rodoljub svaka ti je nesuvislost dopuštena.

Recimo da smo imali razloga za dodatnu hrabrost. Lavlja genetika je podatak koji većini zverskih potomaka nije bio poznat. Znači li to da je naše pleme, kad je to trebalo, planski ukrštano sa lavovima. Inače se geni, kao nosioci naslednih osobina drugačije ne stiču.

Kao lavovi svakako bismo rasterali hijene oko nas i one ne bi dobile priliku da vode naš čopor. Doktor bi morao da zna da su te slobodne zverke, sve i da smo imali njihove gene, davno izumrle u nama.

Zbog toga su gospodari zaraze sačuvali za sebe sve tajne, a nama ostavili pitanja.

Ne znamo gde su žarišta, koga da se klonimo, zašto u apotekama nema suvog gela za ruke, alkohola, asepsola? Nedostaje samo ono bez čega se ne može. Zašto je broj respiratora državna tajna, zašto predsednik nije otišao u izolaciju, zašto je pokušao da prevari Nemce, zašto se osnivaju dva štaba i kakav je njihov međusobni odnos, zašto niški klinički centar rasteruje ljude zabrinute za svoje zdravlje?

Kako izbegavati rizične kontakte kad niko ne zna koji su rizični, ako su svi takvi koji je idealni oblik samoizolacije? Koga izabrati za društvo u izolaciji i sa njim podeliti viruse i sudbinu? Kako u gradskom prevozu, gde se diše licem u lice pronaći svoj kvadratni metar prostora? Na kom se nivou ima odvijati socijalni život, u čemu bi odluka da škole prestanu sa radom bila pogrešna?

Geni, koje smo nasledili od uglednih zveri od male su pomoći. Mnogo je više straha nego optimizma. Strah od neizvesnosti i preteće katastrofe je opravdan. Moguće je da ima mnogo rupa u sistemu, a njih na ovom nivou krize nije lako uočiti. Štabovi se trude da te sistemske kvarove zataškaju nečim što se zove dramatika solidarnosti. Solidarnosti sa čim?

Pa sa predsednikom, naravno, i ljudima koji svake večeri objašnjavaju neobjašnjivo i više ne sakrivaju svoj strah.

Poreklo straha je različito i teško se artikuliše kao jasan stav prema životu ili smrti. Režim se boji hoće li očuvati izborni polet svog glasačkog organizma ili će sve izbledeti u panici od blizine sebi sličnih. Opravdana je strepnja od gubitka podrške pred rizikom od nestanka. Poruke vlasti o idiličnoj budućnosti Srbije postaju zlokobne. Stvarnost u kojoj je bolest gospodar nad moćnicima i vojskama ne stvara fanatike nego skeptike. Ovakve pošasti rađaju sumnju i među najvernijim podanicima.

Vučić ne zna kako da premosti sve veći kanjon između iznenadne slabosti i svemoći nepoznate sile. To više nije moguće uz pomoć laži koje su bile tako delotvorne. Čak i oni koji su na njima izrasli tražiće od njega istinu za koju nikada nije mario. Zbog toga ne može da sakrije svoju paniku pozivajući druge da joj ne podlegnu.

Penzioneri, najrizičnija grupa koju virus rado ubija, dobiće predizbornu milost od po 4.000 dinara. Šta uopšte znači taj altruizam, koji je u svojoj golotinji ostao bez smisla?

To je samo mali prozor u prošlost, javno podmićivanje staraca i starica. Za nasušni glas darodavcu, kako bi nastavio započeto.

Ali, nešto se promenilo od vremena prethodnog darovanja. Seniori su ovih dana ostali ravnodušni prema parama i milosrdnom davaocu i svejedno im je za bilo čije izbore i kome će otići njihov slabašni glas. Znaju da stiže nešto mnogo jače od njih i od oholog gospodara, zbunjenog iznenadnim gubitkom moći.

Peščanik.net, 14.03.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)