Pred izbore u Sloveniji, u ovu nedelju, jedino pitanje opredeljivanja jeste hoće li većina državljana te zemlje biti isto onoliko glupa koliko i većina Italijana, koji su izabrali Berluskonija, većina Francuza, koji su izabrali Sarkozija, da i ne pominjemo paralele koje nisu upisane baš u parlamentarne izbore, kao što je Putin opet realno na vlasti, ili Mugabe, niti znane istorijske primere izborne gluposti u Srba. Da nije reč o kratkome pamćenju, već o gluposti, potvrđuje primer premijera Janeza Janše, koji je sebi dozvolio da se nedavno pojavi na otkrivanju spomenika pokojnome Janezu Drnovšeku, protiv čega je bila porodica i sa njom solidarno celokupna politika, i da na tome mestu izrekne nekoliko gorkih misli o tome kako su “drugi” zagorčavali život Drnovšeku dok je bio živ, i nisu ga slušali: za života Drnovšeka, upravo je premijer Janša bez zadrške javno vređao predsednika republike Drnovšeka i pokušavao da mu “smesti” afere, a ovaj nije hteo da se sa njim pojavi ni na državnim proslavama, uporno je kritikovao vladinu lošu politiku i posebno otvoreni rasizam prema Romima, i konačno je Janšu u intervjuu nazvao “princom tame”. Ova zaista morbidna intervencija nije imala posledica na Janšin rejting. Koliko prošle nedelje, pojavile su se ozbiljne sumnje iz Finske da je Janša upleten u korupciju oko kupovine oružja – dovoljno bi bilo da je već znao nešto o tome, a kao premijer je naprosto morao… No pustimo finske kriterijume za korupciju, ostanimo samo pri tome da je posle otkrića afere, sramotnoga niza diplomatskih gafova i učešća u satiričnoj emisiji finske TV iz čistoga neznanja (gluposti), Janši rejting porastao: takav pokazatelj gluposti opravdava upoređivanje sa Italijom i Francuskom.
Nedavno je u Nemačkoj dobijanje državljanstva uslovljeno komplikovanim i velikim upitnikom, u kojem je mogućno ponuditi mnogo različitih odgovora. Debata još traje, ali izvesno je jedno: da bi usporila i smanjila davanje državljanstva manje željenim Ne-Nemcima, konzervativna vlast je smislila nešto što je direktno potkopava – zahteva da Ne-Nemci budu pametniji od Nemaca. Manje ili više posredno, mnoge države zahtevaju pismenost kao uslov dobijanja državljanstva. Onima koji su rođenjem dobili državljanstvo, dakle “prvima”, dozvoljeno je da budu nepismeni – i dakako glupi. Jasno je da ljudska prava po sebi nikako nemaju veze sa pismenošću, ali pismenost jeste jedno od ljudskih prava. No taj paradoks me manje zanima od onoga koji je tako očito traumatična tačka desnih političkih opcija u današnjem svetu: sve imaju problem sa pameću i glupošću, sve računaju na odgovor biračke gluposti na svoju pamet odnosno glupost, i sve operišu sa pravima koja su data rođenjem od pravilnih roditelja na pravilnome komadu zemlje. Neću se truditi da u istoriji tražim primere desne pameti, sada me zanima samo desna sadašnjost, u kojoj vidimo tako neverovatne primere zaborava i gluposti. Leve sadašnjosti ne vidim, možda se naslućuje leva budućnost u Južnoj Americi, ali ni to nije moja tema.
Fascinantan primer desne sadašnjosti je srpska politička situacija. U njoj su se veselo probudili i aktivirali manje-više svi preostali monstrumi iz doba Miloševića, živi spomenici srpske izborne gluposti, a retki primerak sa desnice koji je malo došao pameti, izgubio je politički položaj. O čemu je reč? U osamdesetim godinama sam često bila u situaciji da strancima, koji za nepoznato traže jasne pojmove, objašnjavam kako je jedina stranka na vlasti u Jugoslaviji desna, premda se obeležava kao komunistička: sva njena politika spadala je u klasičnu desnicu. Samoupravljanje, kao ingeniozna ideja o kapilarnoj demokratiji (bar za prodaju svetskoj levici), uništeno je sistemskim začepljenjem vena i arterija demokratije, pa je u kapilare stizao samo otrov; nesvrstanost je, sem neuništivoga sekundarnog efekta emancipacije kolonizovanih, značila očuvanje najgorih tiranija. Kako god da je bilo, komunisti su od svojih članova zahtevali ne samo pismenost, nego i čitanje nekih knjiga: te obaveze današnji Srbin nema. Ovaj imperativ gluposti je Milošević udružio sa starim sistemom laži, i proizveo jedinstveni državni fenomen naci-socijalizma sa nemuštim diktatorom. Izgrađivanje, negovanje i nagrađivanje gluposti postala je najuspešnija industrija države, sa logičnim državnim sunovratom, sa osipanjem i odlaskom pameti i povremenim, uglavnom uzaludnim, njenim otporom.
Drugi zgodan pimer, ovaj sa srećnim završetkom bar za kraće vreme, jeste grčka vojna diktatura 1967-74. Pukovnici su hteli da zavrnu vrat elitama, dakle i pameti, pa su na univerzitete doveli seosku decu. Deca su brzo pročitala potrebne knjige, i za nekoliko godina podigla pobunu, koja je na kraju, uz mnoge studentske žrtve, odnela i pukovnike i ponovo uspostavila parlamentarnu demokratiju.
Studije, komplikovani upitnici, odlasci drugde, povlačenje – sve je dobro za pamet. Za razliku od gluposti, koja zahteva veliko ulaganje, nasilje, žrtve, pamet ne zahteva skoro ništa, sem želje za pameću. A ona još nikada nije zabeležena na desnici. Kada levice bude u političkoj geografiji Evrope, prepoznaćemo je samo po tome.
Peščanik.net, 20.09.2008.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Dole Neron! - 04/05/2024
- Otoman u UN - 25/04/2024
- Nežne fašističke dušice - 12/04/2024