- Peščanik - https://pescanik.net -

Govor posle pobede u Južnoj Karolini

Pre nešto više od dve nedelje, u Ajovi je rečeno da je došlo vreme za promene. Međutim, bilo je i onih koji su sumnjali da ova zemlja želi nešto novo, onih koji su rekli da je ta pobeda bila slučajna i da se tako nešto više neće ponoviti.

Međutim, večeras dobri ljudi iz Južne Karoline ispričali sasvim drugu priču tim cinicima koji su verovali da je ono što je počelo u snegovima Ajove samo iluzija.

Posle četiri kruga preliminarnih nadmetanja – četiri velika nadmetanja u različitim delovima ove zemlje, mi imamo najviše glasova, najviše delegata, najraznolikiju koaliciju Amerikanaca koju smo videli posle dugo, dugo vremena.

Tu raznolikost možete videti i večeras, ako pogledate lica oko sebe. Ovde su mladi i stari, bogati i siromašni. Ima crnih i belih, južnoameričkog i azijskog porekla, indijanskih starosedelaca.

Među nama su demokrate iz De Moina, nezavisni kandidati iz Konkorda i da, poneki republikanac iz ruralne Nevade. A pridobili smo i mlade širom zemlje, one koji nikada do sada nisu imali razloga da učestvuju.

A za devet dana, za devet kratkih dana, gotovo polovina ljudi naše nacije imaće priliku da nam se pridruži i kaže kako je dosta onoga što smo do sada imali u Vašingtonu. Da smo gladni promena i spremni da ponovo verujemo.

Ali, najvažnija stvar koju smo shvatili posle pobede u Ajovi jeste to da do ove vrste promena neće doći lako, delom i zbog toga što u ovoj trci učestvuju dobri kandidati, jaki takmaci koji zaslužuju naše poštovanje i divljenje.

Bez obzira na to sa koliko žara se borili u ovoj kampanji, ne smemo zaboraviti da je ovo nadmetanje za nominaciju koju će istaći Demokratska stranka. Kao ni da nam je svima zajednička jaka želja da se konačno stane na put razornoj politici današnje administracije.

S druge strane, postoje i stvarne razlike između demokratskih kandidata. Mi želimo nešto više od toga da druga stranka uđe u Belu kuću. Mi želimo da se iz osnova izmeni status quo u Vašingtonu.

Taj status quo nije vezan za jednu pojedinačnu partiju i trenutno se on brani na sve moguće načine. Primenjuju se stare taktike, podele i skretanja pažnje sa rešavanja problema koji muče ljude, bilo da se radi o zdravstvenoj zaštiti koju narod sebi ne može da priušti ili o previsokim stambenim kreditima za koje ljudi više nemaju novca.

Dakle, neće biti lako. Nemojte se zavaravati u pogledu toga sa čime se suočavamo. Suočavamo se sa uverenjem da je u redu to što lobisti upravljuju našom vladom, da su oni samo deo sistema u Vašingtonu.

Ali mi znamo da je deo problema i to što lobisti imaju nedopustivo veliki uticaj i ovi izbori su naša šansa da kažemo kako im više nećemo dopustiti da nam stoje na putu.

Suočavamo se i sa raširenim stavom da je za predsednika sposoban samo neko ko je dugo boravio u Vašingtonu ili u blizini Bele kuće. Ali mi znamo da se pravo liderstvo zasniva na iskrenosti, razboritosti i sposobnosti da se oko zajedničkog cilja, jednog višeg cilja, okupe Amerikanci iz svih slojeva.

Suočeni smo sa decenijama ogorčenog strančarenja, zbog koga su političari demonizovali svoje protivnike umesto da su pokušali da radeći zajedno sa njima školovanje učine dostupnim, a energiju čistijom. Zbog takvog strančarenja se nismo usuđivali da kažemo ni to da neki republikanac ima ideju, pa makar to bila ideja sa kojom se nikada ne bismo složili.

Takva politika je loša za našu partiju, loša je za našu zemlju i ovo je naša prilika da je okončamo jednom zauvek.

Suočavamo se sa idejom da je prihvatljivo reći i učiniti bilo šta, samo da bi se pobedilo na izborima. Ali mi znamo da je upravo u tome problem sa našom politikom. Upravo zbog toga ljudi više ne veruju u ono što im politički lideri govore. Zbog toga isključuju televizore. Ovi izbori su naša šansa da Amerikancima damo razlog da ponovo veruju.

Dozvolite mi da ovde, u Južnoj Karolini, kažem sledeće. Prethodnih nedelja smo videli da se suočavamo i sa silama koje nemaju veze sa nekom pojedinačnom kampanjom, već se hrane navikama koje nas onemogućavaju da budemo onakva nacija kakva bismo želeli da budemo.

Govorim o politici koja religiju koristi da bi unela razdor, a patriotizam kao oružje, politici koja nam govori šta moramo da mislimo, šta da činimo, pa čak i kako da glasamo u okovima kategorija koje nas navodno definišu; govorim o pretpostavci da su mladi apatični, da republikanci nikada neće preći na drugu stranu, da Afroamerikanci ne mogu da podrže belog kandidata, a da belci ne mogu da podrže afroameričkog kandidata, da crnci i Južnoamerikanci ne mogu da se slože.

Mi smo večeras ovde da kažemo da to nije Amerika u koju mi verujemo.

Kada sam putovao po ovoj državi nisam video ni belu Južnu Karolinu, niti crnu Južnu Karolinu. Video sam samo Južnu Karolinu.

Video sam oronule škole koje kradu budućnost i crnoj i beloj deci. Video sam razrušene fabrike, kuće koje se prodaju, a nekada su pripadale Amerikancima svih slojeva, video sam muškarce i žene svih boja i vera koji služe, bore se i krvare zajedno ispod iste ponosne zastave.

Video sam šta je Amerika i verujem u ono što ova zemlja može da bude. To je zemlja koju ja vidim. To je zemlja koju vi vidite. I sada je na nama da pomognemo čitavoj naciji da prihvati tu viziju.

Jer na kraju krajeva, ne suočavamo se samo sa uvreženim i razornim navikama Vašingtona, već se moramo boriti i sa vlastitim sumnjama, vlastitim strahovima i sa sopstvenim cinizmom.

Promena kojoj težimo oduvek je zahtevala veliku borbu i velika odricanja. U svojim srcima i umu mi bijemo bitku oko toga kakvu zemlju želimo i koliko naporno smo spremni da radimo za to.

Dozvolite da vas večeras podsetim kako ta promena neće biti laka. Promena traži vreme. Ponekad ćemo napraviti i neki korak unazad, biće i lažnih početaka i grešaka.

Ali koliko god to teško bilo, ne smemo gubiti nadu, zato što u ovoj velikoj naciji postoje ljudi koji računaju na nas, koji sebi ne mogu da priušte još četiri godine bez zdravstvenog osiguranja, koji ne mogu još četiri godine bez dobrih škola, ne mogu još četiri godine bez pristojnih zarada samo zato što naše vođe ne mogu da se dogovore i urade ono što je potrebno.

Iz Južne Karoline ćemo poneti priče i glasove tih ljudi: Majke koja ne može da dobije zdravstveno osiguranje koje pokriva potrebe njenog bolesnog deteta. Zbog nje moramo napraviti plan zdravstvenog osiguranja koji će smanjiti troškove i osiguranje učiniti dostupnim i pristupačnim svakom Amerikancu. Ona to očekuje.

Učiteljice koja posle škole radi u restoranu brze hrane da bi sastavila kraj sa krajem, traži od nas da reformišemo školski sistem kako bi dobila bolju platu, više podrške i kako bi njeni đaci imali sve što im je potrebno da ostvare svoje snove.

Radnika u fabrici Maytag koji danas sa sopstvenim sinom tinejdžerom konkuriše za posao od sedam dolara na sat u lokalnoj ispostavi robnih kuća Wal-Mart, zato što je fabrika, kojoj je posvetio čitav svoj život, sada zatvorila svoje kapije – taj čovek traži da ukinemo poreske olakšice kompanijama koje svoje poslove odnose u inostranstvo i da omogućimo da novac počne da stiže u džepove Amerikanaca koji rade i koji ga zaslužuju, u džepove vlasnika kuća koji su sada u nevolji i nije im lako. Taj čovek traži i da brinemo o starima, koji bi trebalo da dostojanstveno i s poštovanjem završe svoj radni vek.

Žene koja mi kaže da ne može da se smiri od kada joj je nećak otišao u Irak, i vojnika koji ne poznaje svoje dete zato što se nalazi na svom trećem, četvrtom ili petom turnusu u Iraku za redom – zbog svih njih se moramo udružiti i zaustaviti rat koji nikada nije trebalo započeti, rat koji nikada nije trebalo da bude vođen.

I zato, građani Južne Karoline, shvatite ovo: na ovim izborima se ne bira između različitih regiona, religija ili polova. Nije reč sukobu bogatih protiv siromašnih, mladih protiv starih. Ne radi se o sukobu crnih sa belima.

Ovi izbori se tiču sukoba prošlosti i budućnosti. Tiču se toga hoćemo li pristati na stare podele, skretanje pažnje i dramu koja se danas prodaje za politiku, ili ćemo posegnuti za zdravorazumskom politikom, politikom inovacija, politikom zajedničkog odricanja i zajedničkog prosperiteta.

Postoje oni koji će nam i dalje govoriti da nismo u stanju da to učinimo, da ne možemo postići ono čemu težimo, da ne možemo imati to što želimo, da se uzalud nadamo. Ali ja znam jednu stvar. Kada ljudi kažu da ne možemo da pobedimo sav onaj veliki novac i uticaje u Vašingtonu, setim se starice koja mi je pre neki dan u koverti poslala donaciju od tri dolara i nekoliko stihova iz Biblije. Zato mi nemojte reći da promena nije moguća. Ta žena zna da je moguća.

Kada čujem cinične tvrdnje da crnci, belci i Južnoamerikanci ne mogu da se slože i rade zajedno, setim se južnoameričke braće i sestara sa kojima sam se na ulicama Čikaga borio, rame uz rame, za pravo na rad i pravdu. Zato nam nemojte govoriti da ne može doći do promena.

Kada čujem da nikada nećemo prevazići rasnu podelu u politici, setim se jedne žene koja je pripadala republikancima i radila za Stroma Tarmonda, a sada se bavi obrazovanjem dece iz gradskih centara i u okviru kampanje u Južnoj Karolini posećuje ljude od vrata do vrata. Nemojte mi govoriti da se ljudi ne mogu menjati.

Da, mi možemo izlečiti ovu naciju. Da, možemo u svoje ruke uzeti svoju budućnost. I dok odlazimo iz ove velike države s novim vetrom u jedrima, i idemo kroz ovu veliku zemlju, zemlju koju volimo, s porukom koju nosimo od ravnica Ajove do brda Novog Hempšira, od pustinja Nevade do obale Južne Karoline, istu poruku koju smo imali i kada smo pobeđivali i kada smo gubili, poruku da smo mi samo deo jednog velikog mnoštva; poruku da sve dok dišemo, nećemo gubiti nadu.

I kad god se sretnemo s cinizmom, sumnjom i strahom, s onima koji nam kažu da ne možemo dalje, mi odgovaramo onom bezvremenom frazom, koja duh američkog naroda sažima u par jednostavnih reči – da, mi to možemo.

Barack Obama, 26.01.2008.

Peščanik.net, 26.01.2008.

BLACK LIVES MATTER