- Peščanik - https://pescanik.net -

Grčke promene

Možda bi bilo bolje da je pobedila Siriza. Tačno je da je njen program bio lišen realizma, ali bi na vlast došli nova stranka i novi ljudi. Postojala bi šansa da se promeni odnos snaga u raspodeli političke i ekonomske moći. Time bi se moglo možda nešto učiniti i na ispunjavanju stranih obaveza, onoliko koliko je to uopšte moguće. I u okviru onoga što je institucionalno i u smislu privredne politike realistično. Sa starim strankama na vlasti, čak i ukoliko su ljudi koji su im na čelu novi, izgledi da dođe do potrebnih promena nisu veliki. Možda pomognu promene do kojih će doći u Evropskoj uniji i evro zoni, ali to gotovo nimalo ne zavisi od grčke politike.

Šta bi trebalo promeniti? U osnovi, Grčka se, kao i veći deo Balkana, suočava sa nemogućnošću da vraća strane dugove. Kako je do toga došlo je nezavisna tema. Možda bi samo trebalo primetiti da je na izborima najbolje prošla stranka koja je bila na vlasti kada je prikrivan ogromni fiskalni deficit. Kada je to postalo poznato, kredibilnost grčke privredne politke je doživela ogroman udarac. Kako će sada nova vlada da obezbedi poverenje stranih kreditora, ostaje da se vidi.

Oni ne očekuju da povrate sav svoj novac. Teži se mnogo manjem cilju – da se ne gomilaju novi dugovi koji se neće moći vratiti. Nije, dakle, reč o tome da se spase ono što je izgubljeno, već da se ne gomilaju novi gubici. Da Grčka nije u evro zoni, njen bi novac, drahma, devalvirao i smanjenje uvoza i povećanje izvoza bi dovelo do suficita u razmeni za inostranstvom, dakle zaradili bi se evri kojima bi se mogli vraćati dugovi. Unutrašnji dugovi su drukčiji problem, što ne znači da mora da bude manji.

I tu sada pomaže vlada sa novim licima. Jer je potrebno podstaći značajno restrukturiranje privrede, pre svega preduzeća, a i banaka. Kao što je potrebno promeniti poreski sistem kako bi doprinosio efikasnosti privređivanja, a ne bi bio izvor jedne ili druge vrste subvencija i privilegija. Stranke koje se smenjuju na vlasti od pamtiveka i koje su zapravo uspostavile taj sistem ne ulivaju poverenje da će obaviti te poslove. U ovom času su one uspele da se izbore za ishod glasanja kojim se obezbeđuje da svi sačuvaju ono što su stekli i imaju, bar u meri u kojoj je to moguće.

Ali šta će se u tim okolnostima moći uraditi? Biće potrebno nekako uspostaviti spoljašnju ravnotežu, a to zahteva dodatno smanjenje plata i socijalnih davanja. Uz to, potrebno je sanirati banke i preduzeća. Za to će se tražiti dodatan novac od Nemačke i drugih zemalja koje mogu da se jeftino zadužuju, ali to ne daje odgovor na ključno pitanje – kako će se taj novac vratiti? Za to je potrebno da se poveća proizvodnja, a to znači da se povećaju ulaganja. Kako će to da obezbede banke u koje štediše gube poverenje? I kako će da ulažu preduzeća koja uglavnom prodaju na domaćem tržištu, koje se smanjuje usled toga što padaju i javna i privatna potrošnja? Bilo bi korisno ukoliko bi se bilansi i preduzeća i banaka doveli u red, ali to podrazumeva program restrukturiranja, a za to je potrebna značajna politička volja.

Tu je osnovna pouka grčke politike. Demokratija bi trebalo da obezbedi mogućnost da se promene lica na vlasti kako bi mogla da se promeni politika. To ne mora da podrazumeva stvaranje novih partija, ali je potrebno da postojeće imaju potrebnu fleksibilnost da menjaju ne samo rukovodstva, već i političke obaveze. U evropskim demokratijama, ideološka doslednost omogućava da partija može da se pozove na više interese, recimo zaposlenih ili poslodavaca, pa ne mora da bude zarobljena bilo oligarhijskim ili sindikalističkim interesima, što će reći interesima trenutnih poslodavaca ili sindikalnih vođa.

Ukoliko su, međutim, partije zapravo političko krilo jedne ili druge oligarhije, nove stranke su način da se obezbede potrebne promene. To, naravno, nije lišeno rizika, što je jedan od razloga da nije jednostavno izboriti se za poverenje glasača i javnosti. I međunarodna javnost teži da bude skeptična, jedim delom i zato što se povećavaju rizici stranih političkih i finansijskih ulaganja. Jer, promena odnosa snaga podrazumeva i promenjen odnos prema stranim interesima, a oni opet mogu da imaju znatan uticaj na sopstvene vlasti, pre svega zato što drugih zainteresovanih i nema.

Tako da se od postojećih stranaka, često i sa istim rukovodstvom, očekuje da promene političke i ekonomske odnose zbog kojih postoje. Izgledi nisu veliki.

 
Novi magazin, štampano izdanje

Peščanik.net, 22.06.2012.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija