- Peščanik - https://pescanik.net -

Gugl pretraga: Diktator nije pronađen

Foto: Adam Berry/Getty Images/Thinkstock

Prošle nedelje Evropski sud pravde (ESP) – evropski ekvivalent Vrhovnog suda u Americi – izrekao je presudu o „pravu na zaborav“, koja je korisnicima Gugla dala mogućnost da uklone linkove o sebi iz rezultata Guglove pretrage. Gugl će morati da obriše sav materijal koji korisnik želi da skine, ukoliko takvo uklanjanje ne šteti javnom interesu. Odluka se odnosi na gotovo sve što se nalazi na internetu – pravne spise, fotografije, čak i zakonito objavljene vesti – i po rečima evropske komesarke za pravosuđe Vivijen Reding, predstavlja „očiglednu pobedu zaštite ličnih podataka Evropljana“.

Po mišljenju suda, Gugl nije samo sakupljač ili organizator sadržaja na internetu. Naprotiv, on deluje kao „kontrolor“ tog sadržaja, pa samim tim i snosi veću odgovornost za privatnost svojih korisnika. Teret sada pada na ovu kompaniju, koja mora da dokaže da još uvek ima razloga da se stari sadržaj čuva. Gugl će morati da se povinuje zahtevima korisnika za brisanje onih podataka koji su „neadekvatni, irelevantni ili ne više relevantni“ imajući u vidu „vreme koje je proteklo“. Uz sav entuzijazam suda za to pravo, ostaje osnovno pitanje sprovođenja ove odluke. Koji su kriterijumi za odlučivanje da li je nešto još uvek „relevantno“ za javni interes? Koliko će vremena morati da prođe da bi neko bio „zaboravljen“? (I naravno, kako će Gugl izaći na kraj sa lavinom zahteva za uklanjanje?)

Probni slučaj ESP-a došao je iz Španije, gde se ovo pravo zove derecho al olvido. (Stotine drugih sličnih predmeta polako se šire po sudovima u ovoj zemlji.) Pre nekoliko godina, advokat po imenu Mario Kosteha ukucao je svoje ime u Gugl i pronašao članak o sebi s kraja devedesetih u jednim katalonskim novinama. U to vreme, Costeha je bio u dugovima i morao je da proda deo svoje imovine. List je objavio sve detalje koji su se kasnije našli u onlajn arhivi novina. Gugl može da pretražuje tu arhivu. Godine 2009, Costeha se žalio državnoj instituciji pod nazivom Agencija za zaštitu podataka Španije, koja je naložila Guglu – a ne novinama – da ukloni linkove. (Dug je „poravnan i isplaćen pre mnogo godina, ja sam se u međuvremenu razveo, ali prema Guglu još uvek sam oženjen i u dugovima“, rekao je Costeha.) Gugl se žalio i predmet je na kraju završio u španskom vrhovnom sudu, koji je zatražio mišljenje od ESP-a. To mišljenje je stiglo prošle nedelje.

Izraz derecho al olvido u Španiji ima čudan prizvuk. Ova država je skoro četrdeset godina provela pod surovom vladavinom diktatora Franciska Franka. Franko je preuzeo vlast posle krvavog i dugog građanskog rata u kojem su on i njegove pristalice pobili mnogo svojih sunarodnika – po nekim procenama oko dve stotine hiljada u ratu i dvadesetak hiljada neposredno nakon rata, kao i hiljade ljudi koji su umrli u španskim zatvorima i koncentracionim logorima po čitavom kontinentu. Kada je i Franko umro 1975, država je preživela turbulentnu ali uglavnom civilizovanu i mirnu tranziciju u demokratiju. Te godine su mnogo obećavale, ali krvoproliće i represija koji su im prethodili nikad nisu zaista nestali. Stara garda se nije zaista povukla; samo se presvukla za novo vreme. Frankisti su postali kulturni konzervativci – možda retrogradni, ali svesni svoje pozicije u novom evropskom poretku. Novi etos se primio: Španci su podsticani da gledaju u budućnost umesto u prošlost, za dobrobit svih građana. (Pravosudni sistem je dobio zadatak da omogući ovu budućnost. Zakon o amnestiji usvojen je 1977. da zaustavi procesuiranje zločina iz Frankovog perioda.) Prećutni sporazum da se prošlost ostavi po strani nazvan je pacto de olvido, dogovor o zaboravu.

Prošle nedelje razgovarao sam sa Emilijom Silvom, predsednikom španskog Udruženja za obnovu istorijskog sećanja, aktivističke grupe koja vrši pritisak na vladu i javnost da se suoče sa zločinima iz prošlosti. Između ostalog, ova grupa je uspela da ubedi španske sudove da se pozabave navodima o zločinima iz prošlosti koji su ranije bili ignorisani. „Zamislio sam se nad presudom o Guglu“, kaže on. „Naravno, odlično zvuči da svi imamo priliku da speremo ljagu s obraza, ali gde je granica?“ Španija je, podseća me on, fábrica de olvido, fabrika zaborava.

Od ranih dvehiljaditih, grupe predvođene Silvom i drugima ekshumirale su preko stotinu masovnih grobnica širom zemlje, gde još uvek leže na hiljade leševa iz građanskog rata. Većina tih ostataka pripada levičarima ili simpatizerima republike. Posle pobede Frankovih snaga, diktator je primorao preživele suparnike da podignu ogroman spomenik poginulima sa pobedničke strane. Svi ostali su bili osuđeni na državno odobreni zaborav.

Kako tvrdi Soledad Foks, šefica odseka romanistike na koledžu Vilijams i stručnjak za špansku istoriju 20. veka, čitav koncept sećanja u ovoj zemlji je sporan. „Oni koji su bili u situaciji da „pamte“ obično su neke stvari zaboravljali“, kaže ona. Ističući to, ona dovodi u pitanje ideju koja se javlja u nekim krugovima u Španiji: da samo oni koji su preživeli građanski rat imaju pravo da iznose mišljenje o prošlosti. Foks tvrdi da nije tako: partizani koji su se borili u Španiji pre i tokom Frankovih godina često su u prvi plan gurali svoju opciju: pamtili su ono što su hteli – što je primer selektivnog pamćenja. Zakonom o istorijskom sećanju, koji su 2007. usvojili socijalisti, zvanično je osuđen Frankov režim i olakšano je iskopavanje masovnih grobnica. Ali nedugo zatim, zakon se našao u vrtlogu skandala i izgubio je veliki deo svoje snage otkad su konzervativci 2011. ponovo preuzeli vlast.

Iste godine, Kraljevska istorijska akademija, organizacija koja se finansira javnim novcem, izbrisala je reč „diktator“ iz odrednice o Franku u svojoj zvaničnoj enciklopediji. Druge odrednice bile su pune eufemizama, propusta, pa čak i očitih netačnosti. Nacionalistički sveštenik koga su ubili republikanci naziva se „mučenikom“, dok republikanske žrtve nisu dobile slične jezičke ukrase. Na drugom mestu se republikanska vojska naziva „neprijateljem“, a pljačke Frankovih snaga po gradovima skrivaju se sintagmom „normalizacija civilnog života“.

Reč koja je sve to opisivala, prema levo nastrojenim kritičarima tog vremena, bila je revizionizam. (Silva mi je objasnio poetičnije: „Istorijski udžbenici puni su zaborava.“) Još je problematičniji stav sudova. Uprkos međunarodnoj pažnji, španski sudovi su uglavnom odbijali da okarakterišu zločine počinjene tokom i nakon građanskog rata kao „zločine protiv čovečnosti“, iako istorijski podaci govore da su Frankove snage bile rešene da sistematski istrebe svoje ideološke suparnike. Španski sud koji je učestvovao u presudi o Guglu je „isti onaj sud koji je odbacio pritužbe u vezi sa državnom prošlošću“, kaže Silva.

Prošlog meseca, Nacionalni sud je odbio zahtev za izručenje Antonioja Gonzalesa Pačeka, zloglasnog bivšeg policijskog inspektora, u Frankovo vreme poznatog pod nadimkom Bili Kid. Advokati su tražili da mu se sudi u Argentini po univerzalnoj jurisdikciji. Silva ističe žalosnu ironiju: ovaj sud je bio spreman da promoviše i ozakoni pravo na zaborav u zemlji u kojoj je postalo teško pamtiti.

Još je prerano za prognoze kakve će posledice presuda o Guglu imati na pokret za istorijsko sećanje. Još uvek nije bilo kriminalaca ili članova njihovih porodica koji su tražili da Gugl skine linkove o njima – bar koliko je Silva upućen. Moguće je i da će sudovi odlučiti da je očuvanje ovih linkova u javnom interesu, iako Silva po tom pitanju nije optimista. On i njegove kolege koristili su internet da uđu u trag kriminalcima iz Frankovog vremena, čija se imena pojavljuju u sudskim spisima. Zabrinut je da će ovo opšte pravo na zaborav otežati njihov progon. Jedan španski sud je 2008. kaznio grupu „Udruženje protiv torture“ jer je nekoliko godina ranije na internetu objavila spisak imena optuženih za torturu. (Udruženje je na kraju moralo da skine čitav spisak.)

U proteklih tridesetak godina, poruka španske države bila je nedvosmislena: višedecenijski zakon o amnestiji omogućio je da mnogi istorijski zločini postanu irelevantni za današnji javni interes. Da li to znači da će i mogući zločinci sada imati i pravo da budu zaboravljeni. „Ideja o zaboravljanju pravnim dekretom me plaši“, kaže Silva, „Svako pravo da budeš zaboravljen mora da bude u skladu sa pravom da se zna istina.“

Jonathan Blitzer, The New Yorker, 21.05.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 24.05.2014.

NOVE TEHNOLOGIJE