- Peščanik - https://pescanik.net -

Herostratov rejting

Michael Jantzen

Ako hiljadu ljudi upitate da li znaju ko su Herosifron, Metagen, Peonije i Demetrije, najverovatnije ćete od svih njih dobiti isti odgovor – ne znam. Naravno, pod uslovom da nisu istoričari. A ako istih hiljadu ljudi upitate za Herostrata, rezultat će sigurno biti drugačiji.

Prva četvorica su bili arhitekte Artemidinog hrama u Efesu, jednog od sedam svetskih čuda antike, a ovaj poslednji je bio budala koji je taj hram spalio. Njegovo ime su proslavili mnogi pesnici i istoričari, za njegov unutrašnji svet su bili zainteresovani Sartr i Skorseze, pominjali su ga Puškin i Čehov. Tek toliko o raznim svetskim rejtinzima – čovek godine, najuticajniji političar sveta – po kojima „naše političko sve“ poslednjih godina redovno osvaja prvo mesto. Četvorica talentovanih arhitekata i hiljade vrednih građevinara, iz pokolenja u pokolenje su preko sto godina u Efesu gradili hram Artemide, ali o njima praktično niko ništa ne zna. A budala koja ga je za jednu noć do temelja spalila, zauvek je ostala zabeležena u istoriji. U mnogim zemljama na stotine društvenih radnika i političara rade za dobrobit ljudi i staraju se da ovaj svet učine boljim, i neki od njih u tome i uspevaju. A jedan bivši sitni piterski huligan, našavši se slučajno na mestu apsolutne vlasti, razmahuje nuklearnom toljagom nad glavom celog sveta i dobija počasno zvanje Čoveka godine.

Tako je i tokom poslednjih dana u ruskim medijima najčešće bio citiran prohanovski nedeljnik „Zavtra“, u kojem je 20. novembra objavljen intervju s teroristom Igorom Girkinom, a s njim je razgovarao glavni urednik lično, Aleksandar Prohanov. Zaista živimo u neverovatnoj zemlji. U bilo kojoj normalnoj državi takva publikacija bi izazvala politički potres sličan Votergejtu ili Pentagonskim papirima. A kod nas su ovaj intervju samo podelili na citate i objavili ga na još stotinu mesta. Nadam se da će jednog dana ovaj tekst postati važan dokument optužnice u Haškom tribunalu. Mislim da je takav proces neophodan za budućnost Rusije.

Intervju pod naslovom „Ko je Strelac?“ (Girkinov nadimak – Стрелок), počinje sentimentalnim prebrojavanjem ratova u kojima su Prohanov i Girkin učestvovali. „Ovo je moj šesnaesti“, zaneseno će Prohanov. „A meni je tek peti“, skromno mu odgovara znatno mlađi ljudožder Girkin. Ovaj nadrealni intervju podseća na razgovor dva manijaka koji s ljubavlju prebiraju po fotografijama svojih žrtava, pri čemu se ovaj stariji, takoreći manijak u penziji, pohlepno trudi da iz mlađeg iscedi što više detalja o njegovim poslednjim zločinima.

Tekst intervjua je zapravo otvoreno priznanje Girkina-Strelkova da bez učešća terorista poslatih iz Rusije, između ostalih i grupe kojom je on komandovao, rata na jugoistoku Ukrajine ne bi bilo. Isto važi i za aneksiju Krima. „Ja sam povukao oroz rata“, glasno i jasno izjavljuje Girkin. „Da nije bilo našeg odreda koji je odlučno presekao rusko-ukrajinsku granicu, sve bi se na kraju završilo kao u Harkovu i Odesi: nekoliko desetina mrtvih, nekolicina s opekotinama različitog stepena i par desetina uhapšenih. I to bi bio kraj… Ovako, moj odred je zaljuljao klatno rata i ono se još i danas ljulja nad Ukrajinom.“

O lokalnom stanovništvu koje se po verziji ruske propagande „diglo da zaštiti ruski svet od najezde ukrajinskih fašista“, Girkin-Strelkov svedoči sledeće: „U početku niko nije hteo da ratuje… A tokom aprila i maja, sve je naglo počelo da raste, to jest teritorija zahvaćena ustankom je počela da se širi i mi smo postepeno preuzeli kontrolu nad gradovima Donjecke republike“. U datom kontekstu, ova zamenica „mi“, odnosno grupa ruskih terorista pod rukovodstvom Girkina, zlata vredi. Jer baš oni, ruski ratnici „stavili su čitav Donbas pod svoju kontrolu“. A kako je pre dolaska njegovih ratnika izgledao grad Donjeck, bez ustezanja nam opisuje lično bivši „ministar odbrane Donjecke narodne republike“: „Kada smo ušli u Donjeck, gradonačelnik je bio kijevski čovek, a Kijevu se potčinjavao i ceo komandni sastav mesnog odeljenja ministarstva unutrašnjih poslova. Donjeck je bio miran grad. Ljudi su se sunčali i kupali na obalama veštačkog jezera i reke Kalmius, šetali se po gradu i u hladovini gradskih kafea mirno ispijali svoje kafe. Kao u Moskvi leti… A onda su se moji vojnici stuštili na te pozadince i počeli da ih hapse i rasteruju.“

Ovaj intervju sadrži još par važnih iskaza Girkina, koji se tiču odlučujuće uloge pripadnika ruske armije, a koji se u tekstu pojavljuju pod pseudonimom „odmoraši“. Očigledno je da su to aktivni pripadnici oružanih snaga Rusije, a ne bivši oficiri sovjetske i ruske vojske i specijalnih službi, to jest vojni penzioneri. Jer Girkin se neprestano trudi da jasno odvoji svoju armiju „vojnih penzionera“, dobrovoljaca i lokalnih ustanika, od regularne ruske armije čiji se pripadnici koriste neotuđivim pravom da svoje godišnje odmore provode na (recimo) ratištima u jugoistočnoj Ukraniji. Živopisnim obrtima u svom iskazu kao „jedva smo uspeli da do dolaska odmoraša odbranimo naše položaje“, ili „u napadu na Mariupolj su učestvovali uglavnom odmoraši“ – bivši ministar odbrane DNR otvoreno priznaje da su aktivni pripadnici regularne Ruske armije skriveni pod pseudonimom „odmoraši“, zapravo glavna vojna sila koja se bori protiv Ukrajinske armije.

Važna su i Girkinova svedočenja o tome kako se on sve vreme trudio da besprekorno ispunjava sve „komande“ i „uputstva“. Naravno, on negira da je od početka postojao plan o osnivanju samostalne države Novorusija: „U početku se sve svodilo na to da se ponovi krimski scenario. Stanovništvo je bilo za to da se ovi krajevi uključe u Rusku Federaciju. Niko nije imao ideju o osnivanju nekakvih luganskih ili donjeckih republika. Trebalo je da Rusija prosto uđe na ove teritorije, i one bi postale ruske.“

Svi ljudi koje iole zanima istina, sve to što nam je u nedeljniku „Zavtra“ rekao Girkin i bez njega znaju. Svedočanstava i bez toga što je Girkin rekao ima sasvim dovoljno. Ali dobrovoljno i jasno izrečena priznanja jednog od najaktivnijih učesnika u zločinu ruske vlasti nad Ukrajinom, objavljena u ne baš uticajnom, ali ipak zvanično registrovanom sredstvu javnog informisanja, ponavljam – zlata vrede.

Ежедневный журнал, 25.11.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 07.12.2014.

UKRAJINA