Ako želite da razumete zašto mladi Amerikanci misle da žive u jednopartijskoj državi i da su „demokrate“ i „republikanci“ samo etikete, marketinški trik za prodaju jedne iste politike, pročitajte članak Hilari Klinton nedavno objavljen u Financial Timesu. Bivša državna sekretarka poziva „Evropu, regionalne partnere i širu međunarodnu zajednicu“ da podrže plan za Gazu u 20 tačaka, koji je predložio Donald Tramp, njen protivkandidat na izborima 2016. Ako „ljuta protivnica“ Donalda Trampa uviđa da je to „najbolja opcija u jednoj strašnoj situaciji“, insistira Klinton, onda to sigurno „mogu i ostali“.
Postoji nešto nestvarno u tom njenom članku. Istorija je u međuvremenu otišla dalje od plana iz septembra 2025. obelodanjenog na zajedničkoj Trampovoj i Netanjahuovoj konferenciji za novinare u Beloj kući, pre svega zato što se njegov veći deo odnosio na sada rešeno pitanje razmene talaca između Izraela i Hamasa. Iza tog plana stoji Odbor za mir, čiji je jedan od članova Toni Bler, diskreditovani bivši premijer Velike Britanije, pa Stiv Vitkof, njujorški građevinski investitor i Trampov prijatelj, i Džared Kušner, Trampov zet. Klinton verovatno ni ne primećuje da u Odboru nema nijednog Palestinca.
Njeno izlaganje o onome što naziva „krizom u Gazi“ puno je rupa. Ona ne ide tako daleko da pravda pokolj Palestinaca pravom Izraela na samoodbranu. Ona to ni ne pominje. Kada baš mora da se bavi užasnim uslovima života u Gazi rečenice joj pucaju i ostaju bez subjekta: „Obnova zamrznuta. Ulaganja odsutna. Civili u klopci očaja, a navodno je od primirja do danas ubijeno 1.000 ljudi.“ Ne kaže nam se ko ih je ubio. Ne pominje se glad kao sredstvo ratovanja, bombardovanje bolnica, snajperisti koji ciljaju decu niti ostale strategije onoga što većina međunarodnih organizacija smatra genocidom. Kao da niko nije izazvao krizu, osim implicitno Hamasa, čiji „politički i praktični uticaj na izmrcvareno stanovništvo Gaze“ po njenom mišljenju treba da bude suzbijen.
Dok nas Hilari Klinton ubeđuje da je zastareli plan od 20 tačaka jedini realističan predlog na stolu, razotkrivaju se fantazije koje stoje iza njenih političkih stavova. Ona tvrdi da „bez demilitarizacije i odlaska Hamasa s vlasti“ nema izraelskog povlačenja iz Gaze, što valjda znači da bi se Izrael povukao kada bi ti uslovi bili ispunjeni. Da li iko veruje u to? U Izraelu sasvim sigurno niko. Klinton tvrdi da Izrael „ne može u beskraj da podržava stabilizaciju i normalizaciju stanja u Gazi“, ali šta je „normalno“ u jednoj etno-suprematističkoj državi? Normalizacija koju zamišlja izraelska vlada svodi se na ponovno zatvaranje preko dva miliona ljudi u logor na otvorenom, gde oni životare već više decenija. Da li je to zaista doprinos „stabilnosti“?
Da li je ona u pravu kada kaže da nema alternative? Šta je sa sprovođenjem mnogih rezolucija Ujedinjenih nacija, kojima se zahteva da se Izrael povuče sa svih okupiranih teritorija? Ako je to „nerealno“ zašto je tako i prema čijem shvatanju realizma? Klinton se poziva na sablasti „paralize odnosa“. „Dugotrajna paraliza odnosa slabi umerene glasove“, piše ona. Dodao bih i da sistematsko ubijanje pregovarača slabi umerene glasove. Paraliza, tvrdi ona, nije „neutralna pozicija“ i „odugovlačenje ima određene posledice“. Kad EU godinama nije osuđivala genocid u Gazi ona se svrstavala uz jednu stranu. Ne sećam se da je Klinton pominjala paralizu u to vreme kada je Izrael verovao da može nesmetano da otima zemlju i masakrira civile.
Sada kada su se planovi za Veliki Izrael konačno zaglavili, Izrael želi međunarodnu intervenciju da bi od debakla spasao što se spasti može. Ono čega se plaše Klinton i njoj slični nije paraliza. Naprotiv – situacija se kreće veoma brzo, samo ne u pravcu koji Izrael želi. Svetsko javno mnjenje – posebno omladina u Sjedinjenim Državama, koja je ključna za budućnost Izraela – sve više je revoltirano postupcima i stavovima Izraela. Uobičajene politike su poražene: Hamas, Hezbolah i Ansar Alah još uvek operišu, položaj Irana je ojačao; Sjedinjene Države, supersila koja podržava Izrael, očigledno su stigle do zida.
Koliko je proizraelska strana očajna jasno se vidi po tome što iz naftalina izvlači Hilari Klinton, koja piše kao da nema pojma o značaju događaja iz protekle godine. Pored eufemističke aluzije na „međunarodnu pažnju“, koja se prethodnih meseci „razumljivo okrenula na drugu stranu“, nema ni pomena o američko-izraelskom ratu protiv Irana iako on igra ključnu ulogu u situaciji o kojoj ona govori. Povezivanjem otvaranja Ormuskog moreuza s pitanjem napada Izraela na palestinske teritorije koje drži pod okupacijom ili koje pokušava da okupira (južni Liban), Iran je radikalno promenio okvir za raspravu o Palestini.
Izrael, naravno, želi da prekine tu vezu. Godinama su se Izrael i njegove pristalice žalili na to što je Gaza u žiži globalne pažnje: „Posmatrajte širu bezbednosnu situaciju, opasnost koju Iran predstavlja za svet.“ Sada pevaju drugu pesmu: „Molim vas, govorite o Gazi, koja nema nikakve veze sa etničkim čišćenjem u Istočnom Jerusalimu i na Zapadnoj obali, sa izraelskim otimanjem zemlje u južnom Libanu, sa programima ubijanja i dekapitacija širom regiona, napadima na Iran (u oba slučaja dok su mirovni pregovori bili u toku), iranskim insistiranjem na tome da je prekid neprijateljstava na svim frontovima preduslov za bilo kakve pregovore…“
Ironija je u tome što je Hilari Klinton delimično u pravu – izraelsko ugnjetavanje Palestinaca je u korenu sadašnjih sukoba – ali ona ga pominje iz drugih, mutnih razloga. Vreme je odavno pregazilo pokušaj da se Gaza prikaže kao ničim izazvana, izolovana humanitarna „kriza“. Reklo bi se da čak i Tramp to vidi, ali ne i njegova „ljuta protivnica“.
Raymond Geuss, NLR Sidecar, 02.07.2026.
Prevela Slavica Miletić
Peščanik.net, 17.07.2026.
IZRAEL / PALESTINA