- Peščanik - https://pescanik.net -

Holokaust: ignorisana stvarnost

Iako Evropa napreduje, evropski pisci i političari preokupirani su smrću. Masovna ubistva civilnog stanovništva Evrope tokom tridesetih i četrdesetih godina prošlog veka predmet su današnjih nejasnih rasprava o sećanju i merilo zajedničkih moralnih vrednosti Evropljana. Nacistička Nemačka i Sovjetski Savez su svojim birokratskim aparatima pretvorile ljudske živote u masovnu smrt, pojedince u kvote koje se moraju pobiti. Sovjeti su svoja masovna streljanja skrivali po mračnim šumama i krivotvorili evidenciju o regionima u kojima su na smrt izgladnjivali ljude; Nemci su naterali zatočenike da otkopavaju tela jevrejskih žrtava i spaljuju ih na ogromnim lomačama. Mi istoričari moramo, najbolje što umemo, da rasvetlimo te mračne senke i da vidimo šta je sa tim ljudima. Nismo to učinili. Aušvic, koji se obično uzima za adekvatan, pa i konačan simbol zla koje predstavljaju masovna ubistva, zapravo je samo početak, nagoveštaj istinskog suočavanja sa prošlošću do kojeg još nije došlo.

Upravo zato što znamo ponešto o Aušvicu, naše razumevanje holokausta je iskrivljeno: za Aušvic znamo zato što je tamo bilo preživelih, a bilo ih je jer je Aušvic bio radni logor, kao i fabrika smrti. Preživeli su mahom Jevreji iz zapadne Evrope, jer su tamo zatvarani zapadnoevropski Jevreji. Nakon drugog svetskog rata, preživeli Jevreji iz zapadne Evrope mogli su da pišu i objavljuju koliko im drago, dok Jevreji iz istočne Evrope, koji su se zatekli iza gvozdene zavese nisu imali tu mogućnost. Na zapadu su memoari o holokaustu (doduše vrlo sporo) ušli u istorijsku literaturu i postali deo javne svesti.

Ova vrsta istorije, koju najbolje oslikavaju knjige Prima Levija, nedovoljno verno prikazuje stvarnost masovnog ubijanja. Dnevnik Ane Frank govori o asimilovanim evropskim Jevrejima, holandskim i nemačkim, čija užasna tragedija predstavlja samo delić holokausta. Do 1943. i 1944, kada je najviše zapadnoevropskih Jevreja pobijeno, holokaust je u velikoj meri bio završen. Dve trećine Jevreja nastradalih u ratu već je bilo ubijeno do kraja 1942. Glavne žrtve, poljski i sovjetski Jevreji, pobijeni su iznad iskopanih jama, ili ugljen-monoksidom iz motora sa unutrašnjim sagorevanjem, koji je upumpavan u gasne komore u Treblinki, Belzecu, Sobiboru i okupiranoj Poljskoj.

Aušvic kao simbol holokausta ne uključuje glavne žrtve tog događaja. Najveća grupa žrtava holokausta – ortodoksnih Jevreja iz Poljske, pogrdno nazvanih Ostjuden – nisu pripadali kulturi zapadne Evrope, niti zapadnoevropskih Jevreja. Oni su u izvesnoj meri izbrisani iz sećanja na holokaust. Logor smrti Aušvic-Birkenau nalazio se na teritoriji koja danas pripada Poljskoj, iako je u to vreme bila sastavni deo nemačkog Rajha. Zato danas svi koji posete Poljsku povezuju Aušvic sa njom, mada je tu pobijeno relativno malo Jevreja iz Poljske i skoro nijedan Jevrejin iz Sovjetskog Saveza. Dve najveće grupe žrtava praktično nisu deo tog memorijalnog simbola.

Adekvatna verzija holokausta smestila bi operaciju Reinhardt, ubistvo poljskih Jevreja 1942, u samo središte priče. Poljski Jevreji činili su najveću jevrejsku zajednicu u svetu. Varšava je bila najznačajniji jevrejski grad. Ta zajednica je istrebljena u Treblinki, Belzecu i Sobiboru. Oko milion i po Jevreja ubijeno je u tim logorima, od toga samo u Treblinki 780.863. Samo je nekoliko desetina ljudi preživelo ova tri logora smrti. O Belzecu , koji je treći po značaju logor smrti, posle Aušvica i Treblinke, malo se zna. Oko 434.508 Jevreja skončalo je u toj fabrici smrti, a preživelo ih je samo dvoje ili troje. Oko milion poljskih Jevreja pobijeno je na drugi način, neki u Helmnu, Majdaneku ili Aušvicu, a mnogo više u akcijama u istočnom delu zemlje.

Sve u svemu, iako je možda čak i većina njih stradala od metaka a ne u gasnim komorama, ubijeni su na istoku, koji nije deo bolnog sećanja o stradanju. Drugi po značaju deo holokausta jesu masovna streljanja u istočnoj Poljskoj i Sovjetskom Savezu. Počelo je tako što su pripadnici SS Einsatzgruppen pobili jevrejske muškarce 1941, nastavilo se ubijanjem jevrejskih žena i dece u julu, i završilo istrebljenjem čitavih jevrejskih zajednica u avgustu i septembru. Do kraja 1941, Nemci su (uz lokalne pomagače i rumunske vojnike) pobili milion Jevreja u Sovjetskom Savezu i baltičkim državama. Taj broj je jednak ukupnom broju Jevreja ubijenih u Aušvicu tokom čitavog Drugog svetskog rata. Do kraja 1942. Nemci su (ponovo uz veliku lokalnu pomoć) streljali još oko 700.000 Jevreja, a zajednica sovjetskih Jevreja je pod njihovom kontrolom potpuno zbrisana.

Bilo je rečitih sovjetsko-jevrejskih svedoka i hroničara, kao što je Vasilij Grosman. Ali njemu i drugima poput njega bilo zabranjeno da predstave holokaust kao događaj koji je pogodio isključivo Jevreje. Grosman je otkrio Treblinku kao novinar, putujući sa Crvenom armijom u septembru 1944. Možda zato što je znao šta su Nemci uradili Jevrejima u njegovoj rodnoj Ukrajini, mogao je da pretpostavi šta se desilo, i o tome je napisao jednu knjižicu. Treblinku je nazvao „paklom“, i namenio joj je centralno mesto u ratu i čitavom stoleću. Ali pod Staljnom je masovno ubijanje Jevreja moralo da bude predstavljeno kao samo još jedna u nizu patnji „građana“. Grosman je učestvovao u sastavljanju Crne knjige zločina koje su Nemci počinili nad sovjetskim Jevrejima, a knjigu su kasnije zabranili sovjetski cenzori. Staljin je uporno ponavljao da ako je ijedna nacija posebno teško stradala od Nemaca, to su svakako bili Rusi. Tako nas je staljinizam sprečio da u pravom svetlu sagledamo Hitlerova masovna ubistva.

Jednom rečju, holokaust se odvijao ovim redom: Operacija Reinhardt, istrebljenje streljanjem, Aušvic (ili Poljska), Sovjetski Savez, ostalo. Od oko 5,7 miliona ubijenih Jevreja bilo je oko 3 miliona građana predratne Poljske i oko milion građana predratnog Sovjetskog Saveza: to je ukupno 70% nastradalih (posle poljskih i sovjetskih Jevreja, najviše pobijenih bilo je u Rumuniji, Mađarskoj i Čehoslovačkoj). Ako to imamo u vidu, istočnoevropski karakter holokausta je još vidljiviji.

Ali čak i ova ispravljena slika holokausta nedovoljno jasno opisuje opseg nemačkog masovnog ubijanja u Evropi. Konačno rešenje, kako su to nacisti zvali, prvobitno je zamišljeno kao jedan od projekata istrebljenja koji je trebalo da se izvrši nakon pobede Nemačke nad Sovjetskim Savezom. Da su stvari tekle onako kako su očekivali Hitler, Himler i Gering, nemačke snage bi pokrenule projekat izgladnjivanja u Sovjetskom Savezu u zimu 1941-1942. Pošto bi poljoprivredni proizvodi iz Ukrajine i južne Rusije bili preusmeravani u Nemačku, oko 30 miliona ljudi u Belorusiji, severnoj Rusiji i sovjetskim gradovima umrlo bi od gladi. Plan izgladnjivanje bio je samo uvod u Generalplan Ost, plan kolonizacije zapadnog Sovjetskog Saveza, kojim je predviđena eliminacija oko 50 miliona ljudi.

Nemcu su ipak uspeli da izvedu pojedine projeke koji su ličili na ove planove. Proterali su pola miliona Poljaka sa teritorije pripojene Rajhu. Nestrpljivi Himler je naredio da se otpočne sa prvom fazom Generalplana Ost u istočnoj Poljskoj: ubijeno je 10.000 poljske dece, a proterano 100.000 odraslih. Vermaht je planski izgladnjivao oko milion ljudi prilikom opsade Lenjingrada i još oko 100.000 u ukrajinskim gradovima. Oko 3 miliona sovjetskih ratnih zarobljenika pomrlo je od gladi ili zaraze u nemačkim zarobljeničkim logorima. Ti ljudi su planskui ubijeni; kao i prilikom opsade Lenjingrada, postojalo je saznanje i namera da se oni izgladne na smrt. Da holokausta nije bilo, ovo bismo upamtili kao najgori zločin u savremenoj istoriji.

Pod izgovorom borbe protiv partizana, Nemci su pobili preko 750.000 ljudi, od toga oko 350.000 samo u Belorusiji, i nešto manje ali približno toliko u Poljskoj i Jugoslaviji. Nemci su ubili preko 100.000 Poljaka prilikom gušenja Varšavskog ustanka 1944. Da se holokaust nije dogodio, ove „osvete“ bismo takođe pamtili kao neke od najvećih ratnih zločina u istoriji. Međutim, kao i izgladnjivanje sovjetskih ratnih zarobljenika, pamte ih samo u zemljama koje su direktno stradale. Nemački okupatori su ubijali nejevrejske civile i na drugi način, na primer teškim radom u logorima. To su opet bili uglavnom ljudi iz Poljske ili Sovjetskog Saveza.

Nemci su pobili oko 10 miliona civila u velikim masovnim ubistvima. Polovinu tih ljudi činili su Jevreji, a drugu polovinu nejevreji. Jevreji i nejevreji uglavnom su bili iz istog dela Evrope. Projekat uništavanja Jevreja je u dobroj meri ostvaren, a projekat uništavanja slovenskog stanovništva uspeo je samo delimično.

Aušvic je samo uvod u holokaust, a holokaust je samo uvod u Hitlerov konačni cilj. Grosmanovi romani Večiti tok i Život i vera govore i o nacističkom i o sovjetskom teroru, i podsećaju nas da je čak i potpuna karakterizacija masovnih ubistava nedovoljna za priču o istoriji evropskih zločina sredinom prošlog veka. Ta karakterizacija zaobilazi državu čijim je uništenjem Hitler bio preokupiran, tj. onu drugu državu u kojoj su Evropljani polovinom veka masovno ubijani: Sovjetski Savez.

Tokom staljinističkog perioda, između 1928. i 1953. u Sovjetskom Savezu je prema skromnoj proceni pobijeno preko 5 miliona Evropljana. Stoga, kada se govori o ukupnom broju evropskih civila ubijenh od strane totalitarnih sila sredinom prošlog veka, treba imati u vidu tri približno jednake grupe: Jevreji koje su pobili Nemci, nejevreji koje su pobili Nemci, i sovjetski građani koje je pobila sovjetska država. Po pravilu, nemački režim je ubijao civile koji nisu bili nemački građani, dok je sovjetski režm ubijao uglavnom sopstvene građane.

Sovjetske represivne mere se identifikuju sa Gulagom, kao što se nacističke represivne mere identifikuju sa Aušvicom. Iako je Gulag predstavljao strahote ropskog rada, to nije bio sistem masovnog ubijanja. Ako prihvatimo da je masovno ubijanje civila centralni deo političke, etičke i pravne problematike, ista istorijska perspektiva primenjiva je i na Gulag i na Aušvic. Znamo da je Gulag bio sistem radnih logora, a ne niz logora smrti. U Gulagu je bilo zatočeno oko 30 miliona ljudi, i on je uništio oko tri miliona života. Ali ogromna većina ljudi koji su zatvarani u tim logorima, vratila se živa. Upravo zato što imamo knjige o Gulagu, od kojih je najpoznatija Arhipelag Gulag Aleksandra Solženjicina, možemo da zamislimo čitavu njegovu strahotu, kao što možemo da zamislimo i strahotu Aušvica.

I kao što nam Aušvic odvraća pažnju sa još većih užasa poput Treblinke, Gulag nam odvraća pažnju od sovjetske politike, koja je odnela više žrtava – izgladnjivanjem i mecima. Od staljinističkih pogroma, dva su najznačajnija: glad kao posledica kolektivizacije od 1930. do 1933. i Veliki teror 1937-1938. Još uvek nije sasvim jasno da li je glad u Kazahstanu od 1930. do 1933. bila planirana, iako je sasvim sigurno da je preko milion Kazahstanaca umrlo od gladi. Utvrđeno je da je Staljin planski izladneo na smrt sovjetske Ukrajince u zimu 1932-1333. U sovjetskoj dokumentaciji nalazi se niz naređenja iz oktobra 1932. iz kojih se može pročitati da se radilo o predumišljaju. Kao posledica toga umrlo je više od tri miliona stanovnika sovjetske Ukrajine.

Ono što čitamo o Velikom teroru takođe nam skreće pažnju sa njegove prave prirode. Važan roman je Tama u podne Artura Kestlera, a imamo i značajnu knjigu memoara Optuženi Aleksandra Vajsberga. Centralne ličnosti obeju ovih knjiga jesu male grupe Staljinovih žrtava, urbane komunističke vođe, obrazovani ljudi, od kojih su neki bili poznati i na zapadu. To je iskrivljena slika Velikog terora. Sve ukupno, čistke unutar redova Komunističke partije, državne bezbednosti i vojske nisu odnele više od 47.737 života.

Glavne žrtve najveće operacije Velikog terora, Operacije 00447, bili su kulaci, tj. seljaci koji su već ranije stradali od kolektivizacije. Operacija je odnela 386.798 života. Neke nacionalne manjine, koje su predstavljale 2% ukupne sovjetske populacije, činile su više od jedne trećine žrtava Velikog terora. Na primer, u operaciji čije su žrtve bili etnički Poljaci – sovjetski građani – ubijeno je 111.091 ljudi. Od ukupno 681.692 egzekucije zbog navodnih političkih zločina u periodu 1937-1938, više od 90% činili su kulaci. Ovi ljudi su streljani potajno a zatim pobacani u jame i zaboravljeni.

Isticanjem Aušvica i Gulaga zanemaruje se broj ubijenih Evropljana i geografski fokus ubistava se premešta na nemački Rajh i istočnu Rusiju. Poput Aušvica, koji nam skreće pažnju na zapadnoevropske žrtve nacističke imperije, Gulag i njegovi zloglasni sibirski logori, takođe odvlači našu pažnju sa geografskog središta sovjetskih ubistava. Ako se fokusiramo na Aušvic i Gulag, nećemo primetiti da je u dvanaestogodišnjem periodu, od 1933. do 1944, oko 12 miliona žrtava nacističkog i sovjetskog režima stradalo u jednom delu Evrope u koji okvirno spadaju i današnja Belorusija, Ukrajina, Poljska, Litvanija i Letonija.

Kada razmišljamo o Aušvicu i Gulagu, obično države odgovorne za njihovo utemeljenje zamišljamo kao moderne tiranije, ili totalitarne sisteme. Ali takva percepcija razmišljanja i politike u Berlinu i Moskvi navodi nas da zanemarimo činjenicu da su se masovna ubistva uglavnom odigravala u delovima Evrope između Nemačke i Rusije, a ne u samim tim državama.

Geografski, moralni i politički centar evropskih masovnih ubistava jeste istočni deo Evrope, pre svega Belorusija, Ukrajina, Poljska i baltičke države – tj. države koje su bile žrtve dugoročne politike istrebljenja od strane oba ova režima. Narodi Ukrajine i Belorusije, pre svega Jevreji, ali i ne samo oni, pretrpeli su najstrašnija zla, pošto su ove teritorije bile u sastavu Sovjetskog Saveza tokom užasnih tridesetih, i podvrgnute najgoroj nemačkoj represiji tokom četrdesetih. Ako je Evropa bila, po rečima Marka Mazovera, tamni kontinent – Ukrajina i Belorusija su predstavljale srce tame.

Istorijski podaci koji se smatraju za objektivne, kao što je prebrojavanje žrtava masovnih ubistava, mogu da doprinesu ponovnom uspostavljanju izgubljene istorijske ravnoteže. Iako su Nemci pod Hitlerom dosta stradali i tokom rata, njihove se patnje ne stavljaju u fokus istorije masovnog ubijanja. Čak i kada uračunamo etničke Nemce, koji su pobijeni dok su bežali od Crvene armije, kada su proterivani iz Poljske i Čehoslovačke od 1945 do 1947, i tokom bombardovanja Nemačke, ukupan broj nemačkih civila ubijenih od strane države i dalje je mali u poređenju s ostalim žrtvama.1

Glavne žrtve direktne politike ubistva među Nemačkim građanima bili su „eutanizovani“ pacijenti, kojih je bilo oko 70.000, kao i 165.000 nemačkih Jevreja. Glavne žrtve Staljinovog režima u Nemačkoj bile su žene koje su silovali vojnici Crvene armije i ratni zarobljenici u Sovjetskom Savezu. Oko 363.000 nemačkih ratnih zarobljenika stradalo je od gladi i bolesti u sovjetskom zatočeništvu, kao i oko 200.000 Mađara. U vreme kada nemački otpor Hitleru skreće pažnju masovnih medija, treba se prisetiti da su neki od zaverenika koji su 1944. planirali da ubiju Hitlera bili odgovorni za politiku masovnog ubijanja. Na primer Artur Neme, koji je predvodio Einsatzgruppe B u poljima smrti u Belorusiji tokom prvog talasa holokausta 1941; ili Edvard Vagner, general Vermahta, koji je u veselom pismu svojoj ženi govorio kako je neophodno uskratiti hranu milionima izgladnelih građana Lenjingrada.

Teško je zaboraviti Anu Ahmatovu i njeno „ruska zemlja voli krv“. Žrtvovanje i junaštvo Rusa o kojima se sada toliko govori u Putinovoj Rusiji, mora se sagledati u okviru šire istorijske slike. Sovjetski Rusi, kao i ostali sovjetski građani, svakako jesu bili žrtve Staljinove politike. Ali bilo je mnogo manje izgleda da bude ubijen jedan Rus nego jedan sovjetski Ukrajinac, sovjetski Poljak, ili pripadnik neke druge nacionalne manjine. Tokom Drugog svetskog rata, izvedeno je nekoliko akcija u istočnoj Poljskoj i baltičkim državama, teritorijama koje je progutao Sovjetski Savez. Najpoznatiji slučaj je streljanje 22.000 Poljaka u Katinskoj šumi i na još četiri lokacije; još nekoliko desetina hiljada Poljaka i građana baltičkih država umrlo je nakon deportacija u Kazahstan i Sibir. Tokom rata, Nemci su pobili mnogo sovjetskih Rusa, ali proporcionalno mnogo manje nego sovjetskih Belorusa ili Ukrajinaca, Jevereje da i ne pominjemo. Procenjuje se da je ubijeno oko 15 miliona sovjetskih civila. Nemci su tokom rata ubili svakog dvadeset petog civila u Rusiji, dok je u Ukrajini i Poljskoj ubijen svaki deseti, a u Belorusiji svaki peti.

Belorusija i Ukrajina su bile okupirane tokom najvećeg dela rata, a okupirale su ih i nemačka i sovjetska armija, koje su kroz njihovu teritoriju prolazile dvaput, prilikom napada i prilikom povlačenja. Nemačka armija je pod kontrolom držala samo mali deo ruske teritorije, i to samo nakratko. Čak iako uračunamo opsadu Lenjingrada i uništavanje Staljingrada, ruski civili su pretrpeli mnogo manje žrtava nego što je slučaj sa Belorusima, Ukrajincima i Jevrejima. Kada se u Rusiji preuveličava broj ruskih žrtava, u Rusiju se ubrajaju i Belorusija i Ukrajina, a Jevreji se tretiraju kao Rusi: to se svodi na imperijalizam žrtvovanja, čime se implicitno polaže pravo na teritoriju tako što se eksplicitno polaže pravo na žrtve. Verovatno će ovo biti zvanična verzija novog istorijskog komiteta čije je članove imenovao predsednik Dimitri Medvedev, u cilju sprečavanja „krivotvorenja“ ruske istorije. Prema zakonima o kojima se trenutno raspravlja u Rusiji, tvrdnje iznete u ovom pasusu predstavljale bi krivično delo.

Ukrajinski političari, kao i ruski, monopolizuju zajedničke patnje i na zapanoevropske stereotipe o Ukrajincima kao kolaboracionistima u holokaustu odgovaraju pričama o svojim žrtvama: kako je Staljin izgladnjivao milione Ukrajinaca. Predsednik Viktor Juščenko nimalo ne pomaže svojoj zemlji tvrdeći da je bilo 10 miliona žrtava, što je triput više od stvarnog broja nastradalih Ukrajinaca. A prava istina jeste da je glad u Ukrajini 1932-1933 posledica planske politike te da je odnela tri miliona života. Uz holokaust, izgladnjivanje u kolektivizaciji predstavljalo je najveći politički zločin u Evropi 20. veka. Kolektivizacija je ipak ostala ključni element sovjetskog modela razvoja, i kasnije ju je primenjivao kineski komunistički režim sa predvidljivim ishodom: 10 miliona izgladnelih na smrt u Maovom Velikom skoku napred.

I Staljin i Hitler bili su fascinirani Ukrajinom kao izvorom hrane. Obojica su želela da kontrolišu i eksploatišu ukrajinsku zemlju, i obojica su izazvala političko izgladnjivanje: Staljin u čitavoj zemlji, Hitler u gradovima i zarobljeničkim logorima. Neki ukrajinski zarobljenici koji su preživeli glad u tim logorima 1941. preživeli su i glad 1933. Nemačka politika izgladnjivanja delimično i jeste odgovorna za činjenicu da su Ukrajinci bili dobrovoljni saradnici u holokaustu. Najozloglašeniji ukrajinski kolaboracionisti bili su stražari u logorima smrti u Treblinki, Belzecu i Soriboru. Često se zaboravlja da su Nemci regrutovali prve kadrove takvih ljudi, sovjetske ratne zarobljenike iz svojih zarobljeničkih logora. Spasili su neke ljude masovnog izgladnjivanja, tj. jednog velikog zločina na istoku, kako bi od njih napravili kolaboracioniste u drugom, u holokaustu.

Poljska istorija predstavlja izvor beskrajne konfuzije. Nju nije napala i okupirala samo jedna, već dve totalitarne države između 1939. i 1941, pošto su nacistička Nemačka i Sovjetski Savez, u to vreme delujući kao saveznice, eksploatisale poljsku teritoriju i pobile većinu njenih intelektualaca. U glavnom gradu Poljske nije se odigrao samo jedan, nego dva ustanka protiv nemačke vlasti tokom Drugog svetskog rata: ustanak varšavskih Jevreja 1943, nakon kojeg je geto sravnjen sa zemljom i Varšavski ustanak poljskih domobrana 1944, nakon kojeg je uništen ceo grad. Nemački mas-mediji pobrkali su ova dva centralna primera otpora i masovnog ubijanja u avgustu 1994, 1999, i 2004, tj. na svaki jubilej Varšavskog ustanka iz 1944, a to će ponovo učiniti u avgustu 2009.

Ako ijedna zemlja deluje kao da joj nije mesto u današnjoj Evropi, i da je zaglavljena u drugom istorijskom trenutku, to je Belorusija pod diktatorskom palicom Aleksandra Lukašenka. Ali iako Lukašenko više voli da ignoriše sovjetska polja smrti u svojoj zemlji i želi da izgradi autoput preko jama u Uropatiju, on na neki način bolje pamti evropsku istoriju nego njegovi kritičari. Izgladnjujući sovjetske ratne zarobljenike, ubijajući Jevreje u gasnim komorama i streljanjem, ubijajući civile u borbi protiv partizana, nemačke snage su od Belorusije napravile najsmrtonosniju zemlju na svetu u periodu od 1941. do 1944. Polovina stanovništva Sovjetske Belorusije je ili ubijena ili nasilno proterana u Drugom svetskom ratu: to nije pretrpela nijedna druga evropska zemlja.

Podjednako je uznemirujuće odsustvo ekonomskog aspekta. Iako je istorija masovnog ubijanja u dobroj meri povezana sa ekonomskim proračunima, iz sećanja se briše sve što bi ubistva moglo da objasni racionalnim razlozima. I nacistička Nemačka i Sovjetski Savez pokušavali su da ostvare ekonomsku samostalnost. Nemačka je želela da uspostavi ravnotežu između industrije i agrarne utopije na istoku, a Sovjetski Savez se trudio da prevaziđe svoju agrarnu zaostalost ubrzanom industrijalizacijom i urbanizacijom. Oba ova režima su pokušavala da uspostave privrednu autarhiju u velikoj imperiji, i oba su pokušavala da kontrolišu istočnu Evropu. Oba režima su doživljavala Poljsku kao istorijsku aberaciju; za oba režima je Ukrajina i njena plodna zemlja bila od ključnog značaja. Najrazličitije grupe su smatrane za neprijatelje njihovog plana, iako za nemački plan da se pobiju svi Jevreji ne postoji odgovarajući ekvivalent u sovjetskoj politici. Ključno je to da je ideologija koja je dala legitimitet masovnom ubijanju takođe predstavljala viziju privrednog razvoja. U svetu kojim je vladala nemaština, a naročito nedostatak hrane, oba režima su u privredno planiranje uključila masovno ubijanje.

Danas nam takvi postupci deluju gnusno i zverski, ali su tada bili dovoljno logični da motivišu veliki broj pristalica. Hrane sada ima dovoljno, barem na zapadu, ali drugih resursa nema, ili će ih uskoro ponestati. U dvadeset prvom veku nas čeka nedostatak pijaće vode, čistog vazduha i jeftine energije. Zbog klimatskih promena, možda će glad zapretiti ponovo.

Ako se iz istorije masovnog ubijanja može izvući jedna lekcija, onda je to pouka da se treba čuvati nečega što možemo nazvati privilegovanim razvojem: pokušaj država da privredni rast ostvare uz žrtvovanje naroda, gde se prosperitet pospešuje mortalitetom. Ne može se isključiti mogućnost da će jedna grupa ljudi imati koristi od ubijanja druge grupe ljudi, ili da će se ubijanje tako doživeti. Evropa je bila svedok takve politike, a možda će je iskusiti ponovo. Jedini pravi odgovor na to jeste etička posvećenost pojedincu, tako da pojedinci imaju određenu težinu u životu, a ne da se mere u brojkama kao žrtve. Tada ovakvi planovi postaju nezamislivi.

Današnja Evropa se odlikuje upravo jedinstvom prosperiteta, socijalne pravde i ljudskih prava. Verovatno više od bilo kog drugog dela sveta, ona je imuna, barem za sada, na takve bezdušne težnje ka privrednom rastu. Ali mi često dozvoljavamo da istorijske epizode padnu u zaborav, i to u vreme kada nam je istorija potrebnija nego ikad. Skorija evropska prošlost će možda ličiti na blisku budućnost ostatka sveta. To je još jedan razlog da iznesemo prave činjenice.

The New York Review of Books, 16. 07. 2009.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 18.08.2009.

HOLOKAUST

________________

  1. Od oko 12 miliona Nemaca proteranih iz istočne Evrope po završetku rata, najviše ih je došlo iz Čehoslovačke (3,5 miliona) i Poljske (7,8 miliona). Većina ovih drugih došla je sa teritorija koje su saveznici oduzeli od poraženog Rajha i pripojili Poljskoj. Polovina tih ljudi je izbegla, a druga polovina je deportovana – ali pravi odnos je teško utvrditi, pošto su se neki od izbeglih vratili, da bi kasnije bili proterani.
    Krajem 1944. i početkom 1945. oko 6 miliona Nemaca pobeglo je od Crvene armije; i upravo je tada nastradalo oko 600.000 nemačkih izbeglica. Mnogi od tih ljudi su se jednostavno zatekli između dve armije, neki od njih su masakrirani od strane sovjetskih vojnika, a neki su stradali u sovjetskim logorima. Česi i Poljaci su ih takođe ubijali. I sam Hitler je delimično odgovoran za te žrtve, pošto nemačke vlasti nisu na vreme organizovale evakuaciju.
    Posleratne deportacije Nemaca, kao direktni rezultat Hitlerovog rata, bile su udruženi projekat Čehoslovačke, Poljske, Sovjetskog Saveza, Britanije i Amerike. Tokom rata, izbegličke vlade Poljske i Čehoslovačke su saveznicima stavili do znanja da žele da se posleratna nemačka populacija u njiihovim zemljama svede na najmanju moguću meru, a saveznici su se složili da im u tome pomognu. Vinston Čerčil je preporučio „potpuno brisanje“, a Saveznički kontrolni savet je objavio zvanični plan za izmeštanje šest miliona Nemaca.
    Staljin je odobrio (nekomunističkoj) čehoslovačkoj vladi da protera svoje Nemce, što su učinili i Čerčil i Ruzvelt. Poljska je bila pod sovjetskom kontrolom, mada bi ih i bilo koja druga poljska vlada takođe proterala. Poljski komunisti su prihvatili Staljinov predlog da se Poljska pomeri na zapad, što je implicitno podrazumevalo proterivanje većeg broja Nemaca nego što bi to želeli demokratski političari u Poljskoj. (To je takođe podrazumevalo deportaciju Poljaka iz istočne polovine predratne Poljske, koja je pripojena Sovjetskom Savezu. Oko milion tih Poljaka naselilo je teritorije sa kojih su proterani Nemci.)
    Poljske i čehoslovačke vlasti su od maja 1945. preko svojih granica proterale oko dva miliona Nemaca. Od januara 1946. poljske i čehoslovačke vlasti su i dalje primoravale Nemce da beže, a britanske, sovjetske i američke snage su organizovale njihovo prihvatanje u okupiranim zonama u Nemačkoj. Tokom 1946. i 1947. Sovjeti su primili nešto više od dva miliona Nemaca u svoju zonu, Britanci oko 1.200.000 a Amerikanci oko 1.400.000. Nakon toga su deportacije nastavljene sporijim tempom.
    Iako je  proterivanje predstavljalo slučaj kolektivne odgovornosti, i iako je podrazumevalo užasan tretman, smrtnih ishoda – oko 600.000 od ukupno 12 miliona nemačkih civila– bilo je relativno malo u poređenju sa drugim zločinima koje smo ovde naveli. Uhvaćeni u makaze između poraza u užasnom ratu koji je vođen u njihovo ime i savezničkog dogovora o promeni granica i deportaciji, ovi Nemci nisu bili žrtve staljinističke politike smrti poput Velikog terora ili gladi.