- Peščanik - https://pescanik.net -

Hronika najavljenog policijskog časa

Foto: Predrag Trokicić

Od lažnog sanduka za ugalj do lažnog đubreta

Prota Petar gleda svoj odraz na staklu biletarnice železničke stanice u Maloj Moštanici. Kasna je jesen 1942. godine. Proseda brada izgleda raščupano, iako ju je koliko juče potkresao, spremajući se za nabavku. Voza još nema, niko ne zna kad će doći. Dve platnene torbe na toj mutnoj slici izgledaju prevelike. Ako mašinovođa pre kontrole ne primi robu, ode dukat badava. Za neki dan je Sveti Nikola. Šaran, čitavih 200 dinara kila! Ispravlja se, počinje da hoda što brže može, uzdiže ramena ne bi li smanjio utisak preteških torbi, jer je u staklu maločas video mladog nemačkog vojnika sa šmajserom preko grudi kako lakim, gotovo plesnim korakom šparta po peronu, tiho zviždeći nešto nazovi romantično. Prepoznaje Lili Marlen. Ako i on putuje, voz će ipak doći, ali ako samo čuva stanicu… Samo da stigne kući pre policijskog časa, inače, čak i ako prođe kontrolu, ode roba.

Unuka prote Petra Jelena se ogleda. Rano je proleće 2020. Dobro, ima jarko roze rukavice iz pred-kovidskog vremena, negde je pronašla i cipele slične boje. Čak ni prosedi izrastak kose se ne vidi, dobro ga je pokrila rajfom. Još malo vežbe laganog mladalačkog hoda dok kolena sevaju, tako isto su i deda-Peri sevala, „baš sam njegova kolena morala da nasledim“. Maska je već na licu, fino pokriva najgore pušačke bore. U jednoj ruci lažno đubre, u drugoj povodac, Reks mora da piški. Ko bi rekao da za nju važi policijski čas? Tako maskirana, sa pink detaljima izgleda mnogo, mnogo mlađe od prelomnih 65+. Biće sve u redu, hrabri se.

Voz se približava Maloj Moštanici. Petar, umoran od brzog odsečnog hoda, opušta ramena, voz staje. Dobro je! To je Miša, mašinovođa. Za pet jaja, primiće njegove torbe i sakriti u lažni sanduk za ugalj. Sad je sigurno, stići će pre policijskog časa. „Dobro došao, Mišo!“, raduje se Petar. Mogu li ove torbe u lažni sanduk? Iza Petra, uzvici – i ja i ja. „Pet jaja po torbi ili manji šaran“, poslovno odgovara Miša. I meni je Sveti Nikola. Petar računa: imam petnaest jaja i jednog šarana. Ako dam deset jaja, kako će popadija napraviti tortu od pet, za onoliku familiju. A da mu ponudim četvrt kile masti? Šta ću onda s jajima, kad post prođe? Miša prvo pušta one sa viškom šarana. Petrove torbe su među poslednjima, ipak ima uglja da se sve pokrije. Ušao je u voz, polako kreće.

Lift je grozno štrokav i kad nema zaraze. Jelena gadljivo ulazi, treba čuvati kolena za stotinjak metara mladalačkog hoda. Reks okleva, nema baš ničeg privlačnog u šutu. Odluči se nekako, zna dobro da je Jelena uznemirena, drugačiji joj je glas nego inače. Moram da se setim da uvučem stomak i ispravim leđa, motaju se ovuda komunalci, a i obična policija. Ona napirlitana ministarka stanuje u blizini. Još malo stepenica ispred ulaza, pa će zalepršati po betonskoj stazi do poljanice, u blizini kontejnera koji danima zevaju prepunjeni. Neko joj maše, ne prepoznaje ga. Jarko zelene pantalone, ogromna količina crne kovrdžave kose na glavi, a pored njega – Lacika. Pa da, to je komšija, stavio novogodišnju periku, a Laci je Reksov drugar. O, kako se samo glupo maskirao. Pa još i poskakuje. Prepoznaće da je matorac, sigurno! Maše mu, a krajičkom oka ugleda nekog kako dolazi iz senke drvoreda.

A, evo i carinika, tako zovu Dinićeve kontrolore. „Prokleti Tasa“, mrmlja Petar sebi u bradu, pa se prekrsti, ipak je on sveštenik, ne sme se tako. „Šta nosiš, pope?“ „Ništa, pobogu, prijatelji“. „Prijatelji“ odmahuju glavama, ne veruju, pitaju gde je bio i šta će u švercerskom vozu. Odgovara da je išao da opoje jednog preminulog, muka mu je od takve laži, hoće li Bog ipak oprostiti, ako zna koliko duša mora da hrani? Odlaze. Petar se ponovo krsti, vadi posivelu maramicu iz džepa, briše prvo naočare, potom i minijaturne kapljice znoja ispod naočara. Odahne.

Jelena vrcka koliko je kolena nose, pomisli na deda-Peru i njegove beskrajne priče o crnoberzijanskim iskušenjima, osmehnu se ispod maske, jer u radnjama ima svega izuzev klozet papira, a sutra u četiri ujutru, baš pravo vreme za nabavku. Bar će videti sestru, od koje samo ima slike na vajberu već celih nekoliko nedelja. Vrcka i dalje, zviždi, to baš dobro ide uz vrckanje, ne zna baš šta to zviždi, ali ispada nešto kao Lili Marlen. Opet se seti dede. Dobro je, Reks je piškio, to je ipak nešto. Sad još malo do kontejnera da trijumfalno tresne lažno đubre i još malo prošeta psa. Ali, Onaj se nemilice približava. Izgleda kao komunalac u civilu, ponaša se kao komunalac, njuška okolo, mora biti da je onda ipak komunalac. Reks diže uši, staje, njuši.

Petar grabi svoje torbe, brzo prolazi pored nemačkih vojnika, svi mu izgledaju isto. Poslednjom snagom uzdiže ramena. Schnell, schnell, tiho se preslišava Petar sebi u bradu. Izašao je iz stanice, niko ga ništa nije pitao, niko mu ništa nije tražio! Prepoznali da sam pop, valjda. Sad brzo do Knez-Danilove, a ima još samo dvadeset minuta do policijskog časa. Kaska, u daljini je Slavija još. Onda ću niz brdo, a to je gore, bole kolena. Od Slavije, brisani prostor, čini mu se nesavladiv. Hoda malo na prstima da smanji pritisak na kolena, ali torbe su preteške. Kad je prešao Bulevar, spotače se, ispade nekoliko krompira. Neka, nema sad vremena da ih skuplja. Hvala blagom Bogu, strmina je prestala, sad polako do kuće. U daljini vidi automobilska svetla. Pa to je policijski čas već počeo. Potrči, nije potrčao još od 6. aprila. Kapija otključana, uvlači se, briše znoj i najzad gotovo baca torbe pred vrata. Žena pritrčava, opominje ga da će razbiti jaja, razočarana je: „Samo si deset doneo!“

Komunalac se obrati Jeleni. „Gospođo, molim vas…“ E to sam uvežbala! „Štaaa, zar vi stvarno mislite da ja imam više od 65 godina? Ta, pogledajte me dobro čoveče! I sama ta pomisao je uvredljiva!“ (Tako treba, a ne kao deda Pera sebi u bradu, pomisli.) „Izvinite gospođo…“ „I treba da se izvinite, na šta to liči da me tako prepadate dok bacam đubre. Valjda očekujete da nosim ličnu kartu do kontejnera! Sramota“. „Ma samo sam hteo da pitam da li znate gde je B-eva ulica“. „Tamo“, pokaza levom rukom, dok joj se znoj skupljao ispod maske po pušačkim borama. Sva srećna, što je probila blokadu, naslonila se na prljava vrata lifta, opet zviždi, Reks maše repom. „Stigla pravo iz policijskog časa!“ U hodniku ugleda kese, prepune robe.

Njen muž staccato diktira. O, tu je sin Petar, ali on odsečno pruža ruku prema njoj. „Zadrži masku, ne približavaj se, mnogo ljudi sam danas sreo“ i nastavlja da kuca po tastaturi očevo pravno mišljenje o policijskom času:

„Ни у једном закону Републике Србије нема одредаба о полицијском часу. То није правни израз, а председник Републике и премијерка, као и сви други, користе га самовољно и непримерено. Самовољно, зато што тај појам не постоји у правном поретку. Непримерено, зато што, нарочито у Београду, асоцира на забране које су коришћене за време окупације у Другом светском рату. Те забране се нису односиле само на кретање цивилног становништва. Оне су, у историјском сећању, остале симбол за ноћна претресања ствари и лица, за реквизиције, за злостављање људи. Веровало се да се овај израз више никад неће користити у Србији. Он је озлоглашен, асоцира на тортуру, на над-уставну силу, која није регулисана власт, већ осиона моћ. Данас, потпуна забрана кретања лицима старијим од 65 година, на неодређено време, јесте лишење грађана те слободе, док Устав допушта само ограничење. Ни ограничење није увек легитимно. Његова легитимност се мери тиме да ли је целисходно, тј. да ли се може постићи циљ спречавања заразе. А не може, јер се старија популација упућује на снабдевање у сабласно нељудским јутарњим часовима, што подразумева контакте са другим лицима, који могу бити заражени због својих, у Србији редовно скучених животних услова, јер неретко у једном стану живи више генерација. Такође, да би било легитимно, ограничење слободе кретања мора бити сразмерно, дакле, опет, не одузимање слободе, већ ограничење, одређивањем времена за шетњу и за рекреацију.“

„O, ala će se potresti Vučić zbog kršenja Ustava, pa toliko puta ga je već zeznuo“, gunđa Petar.

„Svako pati zbog kršenja Ustava, a kad ga krši predsednik Republike, to postaje javna opasnost“, odgovara otac.

„Dobro, matorci, sad moram da idem, snabdeo sam vas. Mama će nastaviti“.

Jelena seda, lupa po tastaturi.

Evo je lupa još uvek, jer predsednik Republike, gospođa Brnabić, koja više nije ništa i večni major/potpukovnik/pukovnik Kon opet najavljuju policijski čas. „Da li će Mihajlova pravnička duša ovo preživeti“, pita se Jelena, krišom zabrinuto pogledavši muža koji koncentrisano sluša najave novog policijskog časa, i seiri što po Ustavu nema nikog ko bi sad mogao proglasiti vanredno stanje, kad nova Skupština nije konstituisana, a Vlada može da okončava samo započete poslove, dakle, samo vanrednu situaciju, a ne da uvodi nešto novo, što bi sad bilo vanredno stanje. „Zanimljiv pravni problemčić“, pevucka Mihajlo, Jelena se opušta. Dogod ima pravnih problemčića, biće on dobro. Ipak, ovde vlast ne haje za Ustav, pa će se neminovno potresti.

„A ako uvedu policijski čas, opet ću zajebati komunalca.“

I ode da se vidi u ogledalu.

Peščanik.net, 18.07.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)