- Peščanik - https://pescanik.net -

Identitet

This is for my mother, who is disappearing like a Cheshire cat.

 
Robert Merton je bio veoma zadovoljan svojim ogledom iz 1957: The Role-Set: Problems in Sociological Theory. U njemu je on, na posredan način, razmatrao smislenost ideje o individualnom identitetu, sa sociološke tačke gledišta. Nije naprosto hteo da podseti na to da svaka osoba ima više društvenih uloga, kao što, uostalom, ima i više društvenih statusa (položaja), već i da se sa svakim od tih statusa stiče i više društvenih uloga. Isto važi i za svaku pojedinu ulogu – uz nju ide više položaja u društvu. Može da se raspravlja o tome koliko ta teorija društvene strukture ima smisla, a ja sam jednom davno smatrao da nema, ali to ovde nije toliko važno. Merton je hteo da ospori jednostavne ideje o individualnom identitetu, što je u neku ruku ključna motivacija sociologije. U tom smislu, reč je o klasičnom tekstu sociološke teorije, jednom od najboljih.

Zašto je pojam individualnog identiteta problematičan? Priđimo tome zaobilazno. Zašto je pojam kolektivnog identiteta problematičan? Pre par godina je Amartja Sen krenuo da odgovori na to pitanje napisavši knjigu pod naslovom Identity and Violence: The Illusion of Destiny. Osnovna teza o nasilnom ispoljavanju kolektivnog identiteta zasnovana je na jednostavnom zapažanju da svaki čovek ima više društvenih uloga, te se samo nasilno svi ti posebni identiteti mogu svesti na jedan kolektivan. Ovo je njegov odgovor onima koji zagovaraju politiku motivisanu kolektivnim identitetom; koji kulturne, etničke ili druge kolektivne vrednosti uzimaju kao opravdanje za posedovanje političke moći.

Ovde možda ima smisla krenuti još jednom zaobilaznicom. Sen ne govori o tome da se samo nasilno svi pripadnici jedne zajednice mogu svesti na jedan kolektivan identitet, bilo da je on, na primer, verski ili etnički. Isti problem postoji i ako se taj kolektivni identitet nameće bilo kom pojedincu, jer on ili ona imaju mnoštvo uloga, ili posebnih identiteta, pored toga što su vernici ili imaju neko etničko poreklo. Ovo je Senu jasno zato što je on jedan od najvećih poznavalaca teorije javnog izbora, dakle teorije koja se bavi problemima agregacije pojedinačnih svojstava u zajednička. Problem je formalno isti bilo da pokušamo da sve uloge, ili sve vrste individualnog identiteta, saberemo u jednu zajedničku ulogu, u jedan kolektivni identitet, ili da pokušamo da pojedince, koji u nekom društvu imaju različite uloge, nekako podvedemo pod jedan zajednički identitet. (Problem agregacije je takođe razlog zašto Derek Parfit smatra da je lični identitet nevažan u, na primer, Is Personal Identity What Matters?; detaljnije u On What Matters.) To nije moguće sprovesti tako da se obezbedi postojanje jednog kolektivnog indetiteta, a da se ne povredi integritet svih tih posebnih uloga ili svih tih pojedinačnih identiteta: nije moguće formalno, dakle tako da bude logički konzistentno; nije dakle reč samo o nečemu što je nepoželjno, recimo sa stanovišta nekog pacifističkog, mondijalističkog ili, da upotrebim taj varvarizam, građanističkog moralnog stanovišta – nije to nešto što zastupaju pripadnici takozvanog drugog Sveta (takozvani kosmopoliti), takozvane druge Srbije, takozvanog drugog Irana ili takozvane druge ili njihove Rusije. Koji tip i kolika količina nasilja će biti potrebni ili će morati da se upotrebi, to je naravno empirijsko pitanje.

A isto stoji stvar, kao što je Merton na drukčiji način zapazio, ako se želi identifikacija individualnog identiteta, a prihvata se pluralizam društvenih uloga svakoga pojedinca, čak i ako se posmatra samo jedan konkretni društveni status. Problem identiteta pojedinaca u svim tim društvenim položajima i ulogama je isti kao i problem kolektivnog identiteta pojedinaca ili zajednica. Možemo, na primer, da kažemo da neko ko je student obavlja niz različitih studentskih uloga, kao i da neko ko, na primer, sluša predavanja može to da čini kao student, ali i kao neko ko zauzima mnoštvo drugih društvenih položaja kojima se ta uloga može pridružiti. Šta je identitet toga ko zauzima tako razuđene društvene položaje i obavlja tolike različite društvene uloge? Budući da svu tu različitost nije moguće dosledno sabrati u jednu zajedničku karakteristiku, a da se ne naruši integritet svih tih posebnih identiteta, individualni identitet je isto toliko problematičan koliko i kolektivni identitet.

Merton je smatrao da to nekako opravdava strukturalističku i funkcionalističku sociološku teoriju za koju se on zalagao. On je imao u vidu empirijsku teoriju, ako smem tako da kažem. Zapažanje o strukturi društvenih položaja i uloga ima značajne empirijske posledice. On ju je primenio na izučavanje pojedinih profesija, a posebno je detaljno izučavao naučnike i naučne ustanove; on je zasigurno najveći sociolog nauke, do sada (Science, Technology and Society in Seventeenth Century England, 1938; The Sociology of Science: Theoretical and Empirical Investigations, 1973). Veoma dobru primenu njegove sociološke teorije nalazimo u radovima njegovog sina, koji se takođe zove Robert Merton i dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju. On je strukturalizam svoga oca primenio na finansijska tržišta o čemu piše u The Design of Financial Systems: Towards a Synthesis of Function and Structure (koautor Zvi Bodi). Reč je o evolutivnoj teoriji društvenih institucija, bilo da je reč o finansijskim ili naučnim. A kada je reč o evoluciji nauke i o ulozi naučnika, Merton je o tome veoma zanimljivo pisao u: On the Shoulders of Giants: A Shandean Postcript (prvo izdanje 1965, a poslednje 1993).

Prednost ovakve empirijski inspirisane teorije jeste, metodološki posmatrano, to što oslobađa istraživače od potrebe da se oslanjaju na neku supstantivnu ideju o individualizmu. Teorijski, opet, posmatrano, nije neophodno definisati aktera, onoga dakle ko proizvodi sve one činjenice koje posmatramo i želimo da objasnimo. U načelu, objašnjenje može da bude eklektično (što je bilo i stanovište Pola Lazarsfelda, čiji je uticaj bio ogroman; koliko je prihvatljivo to se može osporavati): ono što objašnjava je ono što opravdava teoriju, a ne obratno. Štaviše, ne mora da bude kauzalno, što je posebno korisno (može da se raspravlja koliko je valjano) ako se teži objašnjenjima koja individualna ponašanja objašnjavaju institucionalnim karakteristikama.

Najvažnija je posledica po normativnost naučnih saznanja. Ukoliko se u sociolgiji (a pogotovo u antropologiji) traži uporište za neku politiku kolektivnog indetiteta ili za ideju o fiksnim karakteristikama individualnog identiteta – njih tamo nema. Sociologija oslobađa i od iluzije o postojanju i od moralne tiranije, na primer, kolektivnog identiteta. To, naravno, ne znači da ne možemo da objasnimo zašto se konstruišu sasvim određeni kolektivni i individualni identiteti. Zapravo, to je jedno od veoma važnih i zanimljivih pitanja kojim se bave društvene nauke.

Preostaje li nešto od individualizma u društvenim naukama? Merton je kritikovao ne samo velike teorije, čija je empirijska relevantnost bila potpuno neuhvatljiva, nego i sociološke teorije koje su se oslanjale na bihejviorizam ili na mikroekonomiju. Ne znam da li danas neko čita Tolkota Parsonsa, Džordža Homansa ili Pitera Blaua. Ovaj poslednji je još uvek relevantan, jer je veoma doprineo razvoju empirijskih modela u sociologiji i u neeksperimentalnim naukama uopšte (The American Occupational Structure, 1967, koautor Otis Dadly Dankan; glavno teorijsko delo: Exchange and Power in Social Life, 1964). Svejedno, teško je u društvenim naukama izbeći objašnjenja u kojima je sadržana neka ideja o razlozima delanja pojedinaca i o njihovim posledicama. Što ne znači da se do razloga dolazi lako i neposredno, a ni da se njima kontrolišu posledice delanja.

Kada je reč o razlozima, to je još jedna duboka tema u sociologiji, jer je reč o stabilnosti individualističkih, racionalnih, modernih, zajednica, koje zovemo društvima. Emil Dirkem je toj središnjoj sociloškoj temi sigurno dao najveći doprinos, između ostalog i time što je skovao pojam anomije kako bi podvukao tvrdnju da su sva pojedinačna delanja zasnovana na nekim normama i da je u nedostatku pravila, normi ili zakona, normativne motivacije uopšte, teško naći razloge za bilo koje delanje ili bilo koji čin. Merton je to modifikovao razdvojivši instrumentalnu od vrednosne racionalnosti (sledeći verovatno Maksa Vebera), gde su anomična delanja instrumentalna. Specifičnost njegove teorije je u tome što su preovlađujuće društvene vrednosti odgovorne za anomična ponašanja. U anomičnim situacijama, ljudi su primorani da delaju inovativno, recimo tako što se rukovode samo ciljevima, a ne i društvenim vrednostima.

Ako se inovativna delanja ovako formulišu, metodološki individualizam bi bio u osnovi empirijskih modela koji pretpostavljaju da ljudi delaju u skladu sa ciljnom racionalnošću, što bi rekao Maks Veber. Tako se otprilike i grade teorijski modeli u društvenim naukama. Možda ima smisla uzeti primer koji je Merton imao u vidu. Uzmimo da ustanovimo korelaciju između siromaštva i korupcije. Na osnovu toga bi se moglo predložiti da se preduzmu mere da se smanji siromaštvo kako bi bilo manje korupcije. Da bi ovaj predlog imao smisla, potrebno je da te mere utiču na ponašanje ljudi, na njihov izbor da se bave ili ne bave jednom ili drugom vrstom  kriminalnih aktivnosti. Potrebno je, dakle, imati neku teoriju o tome šta utiče na izbor o kome je reč? Ukoliko su to izgledi da se ostvari određeni cilj, to bi bila pretpostavka o razlozima koji određuju pojedinačna delanja, što bi opravdalo oslanjanje na metodološki individualizam: korelaciju između kriminala i siromaštva bismo zasnovali na teoriji o razlozima individualnog delanja, na teoriji o racionalnom delanju uopšte. Ovako shvaćena racionalnost, naravno, ne implicira ništa o individualnom identitetu.

Instrumentalna racionalnost ne zahteva ostvarenje potpune kontrole nad posledicama delanja. Za to je važan kratki Mertonov ogled: On the Unanticipated Consequences of Purposive Social Action iz 1936. U njemu on objašnjava zašto nije moguće predvideti posledice pojedinačnih delanja i zbog čega postoje ograničene mogućnosti društvenog planiranja. Argumentacija je različita od one koja se može naći kod Popera, koji je takođe pisao o neželjenim posledicama delanja, ili kod Hajeka, koji se u toj stvari oslanjao na Popera. Dok je Hajek, na primer, verovao da su ustanove zasnovane na slobodnoj razmeni racionalne, jer efikasno koriste informacije, Merton ne tvrdi ništa slično. Pre će biti da je on smatrao da individualna racionalnost ne podrazumeva ništa mnogo više od onoga što se može naći i kod Popera (na primer u tekstu The Rationality Principle, 1967): sklonost da se usklađuju ciljevi i sredstva u datim okolnostima, ali ne i društvene ustanove koje tu usklađenost obezbeđuju bila na individualnom ili na kolektivnom nivou.

Da li je moguće metodološki individualizam dovesti u vezu sa strukturalizmom i funkcionalizmom? Ovde je zanimljiv Mertonov ogled: Manifest and Latent Functions (u: Social Theory and Social Structure, 1957). Početna ideja je, kao i u svim drugim njegovim radovima, jednostavna: delanje ima više funkcija. Neke su manifestne, a neke su latentne. Razlika je u tome što su ove druge slične onome što se u ekonomiji naziva eksternim efektima: recimo, manifestna funkcija glasanja jeste da se izabere predstavnik, dok je njena latentna funkcija obezbeđenje ili učvršćenje legitimnosti vlasti. Na isti se način može govoriti o svim društvenim funkcijama.

Kako se društvene činjenice objašnjavaju ustanovljavanjem društvenih funkcija, jedne ili druge vrste? Ovde pomaže ta ideja latentne funkcije: naime jasno je da ona ide nekako uz neku manifestnu funkciju, ali je jasno da bi mogla da bude zamenjena nekom drugom manifestnom funkcijom. Do legitimnosti se može doći glasanjem, da uzmem taj primer, ali može i na neki neposredniji način ili uz neku drugu manifestnu funkciju. Što znači da su te funkcije slične dovoljnim uslovima ili uzrocima. Isto se može reći i za manifestne funkcije, što znači da ni jedno konkretno delanje nije nužno da bi neka funkcija bila izvršena. Iz čega valja zaključiti da ovako shvaćena funkcionalna analiza objašnjava slično kao i kauzalna analiza kojom se utvrđuju dovoljni, ali ne i nužni, uslovi ili uzroci. U osnovi je reč o uzročnosti u okviru evolutivne teorije individualnih i kolektivnih svojstava, gde se sve posledice mogu objasniti, ali ni jedan uzrok nije nužan.

Uopšteno govoreći, na isti način na koji možemo da oslobodimo racionalnost i kauzalnost od oslanjanja na jednu ili drugu definiciju identiteta, možemo isto da učinimo i sa odgovornošću, moralnom ili bilo kojom drugom. Šta se svime time postiže? Naučnost u objašnjavanju društvenih pojava, jer se teži samo saznajnim, a ne i vrednosnim ciljevima. Za razumevanje razvoja naučne misli mnogo je važnije razumeti zašto se isti nalaz često otkrije istovremeno na više mesta od više ljudi koji su potpuno nezavisni jedni od drugih, od bilo čega što bismo mogli da saznamo o identitetu naučnika, bilo njegovom ličnom, tako i bilo kom kolektivnom koji se nekome pripisuje. It is the thought, the smile, and the sound of the piano that matter.

 
Peščanik.net, 10.06.2009.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija