- Peščanik - https://pescanik.net -

Ideologija pregovora

Foto: Predrag Trokicić

Previše dijaloga

Postoji skoro mitsko verovanje da je jedan od uzroka tenzija i nestabilnosti na Balkanu, a posebno u odnosima Kosova i Srbije, to što nema dovoljno komunikacije i dijaloga. Da su samo predstavnici ove dve zemlje zajedno seli i razgovarali – ubeđuju nas mnogi, a naročito liberali – istorija regiona bi bila drugačija. Indikativan primer tog uverenja je oduševljenje koje zvaničnici Evropske unije pokazuju svaki put kada se lideri Kosova i Srbije sastanu – setimo se uzbuđenja bivše visoke predstavnice EU Ketrin Ešton kada su se Hašim Tači i Ivica Dačić rukovali u Briselu. I upravo to uzbuđenje je problematično: ono je izraz fetišizacije pregovora kao takvih.

Ipak, ovaj narativ zasnovan je na nedovoljnom poznavanju novije istorije Balkana. Od sredine 1990-ih pa na ovamo, razdoblja tokom kojih su predstavnici Srbije i Kosova bili uključeni u dijalog i pregovore – duža su od razdoblja tokom kojih formalnog dijaloga nije bilo. Sve je počelo 1997. kada je uz posredovanje Zajednice Sveti Eđidio postignut sporazum između lidera kosovskih Albanaca Ibrahima Rugove i tadašnjeg predsednika Jugoslavije Slobodana Miloševića o obnovi obrazovanja na albanskom jeziku. Rat na Kosovu izbio je februara 1998, a ubrzo potom počeli su u Rambujeu pregovori između dve zaraćene strane koji su okončani neuspehom, nakon odbijanja srpske strane da prihvati uslove mirovnog sporazuma.

Međutim, pregovori su nastavljeni već početkom 2000. uz učešće Ujedinjenih nacija, koje su upravljale Kosovom od juna 1999. do februara 2008. i čiji je predstavnik u pregovorima zastupao kosovske Albance. Godine 2005. počeli su pregovori o konačnom statusu Kosova koji su završeni u decembru 2007. bez postizanja dogovora dve strane. Nekoliko meseci kasnije, 17. februara 2008. Kosovo je proglasilo nezavisnost i sve do 2011. formalnih pregovora nije bilo. Vredi pomenuti da je u julu 2010. Međunarodni sud pravde usvojio savetodavno mišljenje prema kome proglašenje nezavisnosti Kosova nije protivno međunarodnom pravu. U martu 2011. EU je dovela predstavnike Srbije i Kosova za pregovarački sto i tada otpočinje formalni dijalog pod pokroviteljstvom EU koji zvanično još uvek traje. To su prvo bili takozvani tehnički pregovori, čiji je cilj bilo poboljšanje uslova života ljudi na Kosovu i u Srbiji, a koji su kasnije podignuti na viši politički nivo, najpre nivo premijera, a od skoro na nivo predsednika. Od početka dijaloga pod pokroviteljstvom EU, predstavnici Kosova i Srbije su potpisali nekoliko desetina sporazuma, od kojih je samo nekoliko implementirano u potpunosti, nekoliko delimično, dok su mnogi ostali mrtvo slovo na papiru.

Dakle, problem između Kosova i Srbije nije u tome što nema dijaloga, već upravo u tome što dijaloga i pregovora ima previše. Ovo treba shvatiti skoro bukvalno. Mnogi aktuelni problemi u odnosima Kosova i Srbije su delom rezultat dosadašnjih pregovora. Stoga pritisak na dve strane da što pre sednu za pregovarački sto izaziva podozrenje. Istorija pregovaranja između Kosova i Srbije uči nas tome da u određenim istorijsko-političkim okolnostima pregovori, umesto da doprinesu rešenju problema, doprinose njihovom daljem komplikovanju. Upravo to se dešava sada na Kosovu. Kada je situacija napeta kao u odnosima Kosova i Srbije, ono što je neophodno je da se suprotstavljene strane razdvoje. Drugim rečima, ideologija pregovora, koja podrazumeva stalne dolaske za pregovarački sto, deo je političke dinamike koja održava postojeće odnose moći. Najkraće rečeno: pregovori – ovakvi kakvi su sada – zasnivaju se na pretpostavci da dve strane treba da razgovaraju jer se ne poznaju dobro. Međutim, do sukoba u stvari i jeste došlo zbog toga što su se kosovski Albanci i vladajuće strukture u Srbiji međusobno poznavali vrlo dobro i imali suprotstavljene interese.

Etničke podele

Tekuća faza pregovora između Kosova i Srbije je imala nekoliko ključnih momenata. Najznačajniji se desio u avgustu 2015. kada je postignut sporazum o Zajednici srpskih opština. Prema ovom sporazumu, Kosovo bi trebalo da bude podeljeno duž etničkih linija, tako da srpska manjina može da formira državu u državi. Ovome treba dodati i status eksteritorijalnosti koji je Ahtisarijev plan predvideo za Srpsku pravoslavnu crkvu na Kosovu. Na osnovu sporazuma o Zajednici, opštine na Kosovu sa srpskom većinom, uključujući i 4 opštine na severu koje gotovo u potpunosti kontroliše Beograd (formalno kroz Srpsku listu, i neformalno preko predstavnika biznisa u ovom delu Kosova) – mogu dobiti zakonodavna i izvršna ovlašćenja, nezavisno od pravno-političkog poretka u ostatku Kosova.

Prema odluci Ustavnog suda Kosova od 23. decembra 2015. ovaj sporazum nije u skladu sa Ustavom, te stoga mora biti revidiran. Međutim, sve strane u dijalogu su insistirale na tome da postojeća verzija sporazuma uđe u proceduru u kosovskom parlamentu. Tokom tog perioda, koji je trajao oko 8 meseci, Skupština Kosova je bila u blokadi i pretvorena je u mesto protesta i sukoba između opozicionih partija i vlade. Scene u kojima opozicioni poslanici bacaju suzavac u skupštini svima su već poznate. Izvan parlamenta, desetine hiljada ljudi je izašlo na ulice protestujući protiv sporazuma o Zajednici, kao i protiv sporazuma o demarkaciji sa Crnom Gorom, koji je Skupština Kosova ratifikovala u martu 2018. i kojim je Kosovo izgubilo 8.200 hektara zemlje. Ratifikacija ovog sporazuma sa Crnom Gorom trebalo je da bude poslednji uslov koji je EU postavila Kosovu za dobijanje bezviznog režima za Šengen zonu. Vredi pomenuti da je Kosovo jedina zemlja u Evropi na koju se primenjuje vizni režim zone Šengena. I pored ratifikacije sporazuma sa Crnom Gorom, procedura dobijanja šengenske vize je i dalje velika glavobolja, ali i poniženje za građane Kosova.

Sve ovo je veoma važno, jer će u velikoj meri odrediti nastavak pregovora koji EU i ostali nazivaju njihovom finalnom fazom. Sa različitih strana se može čuti da će istorijski sporazum između Kosova i Srbije biti postignut u narednih nekoliko meseci, najkasnije do marta – dakle, pre izbora za Evropski parlament koji su zakazani za maj 2019.

Konačni dogovor

Iako je izraz ‘finalna faza dijaloga’ ušao u svakodnevnu upotrebu, smatram da naredni sporazum između Kosova i Srbije neće biti konačni sporazum, niti će ovo biti poslednja faza dijaloga. Čini se kao da prolazimo kroz noć živih mrtvaca – onih koji više nemaju nikakav politički uticaj, ali se bore da ostanu u životu i pretvaraju se da imaju kontrolu nad političkom stvarnošću. Ovo je slučaj sa Hašimom Tačijem, predsednikom Kosova, čiji je dosadašnji politički opstanak uvek bio uslovljen pregovorima sa Srbijom. U isto vreme sklon ucenama i ucenjivanju drugih, Tači se savršeno uklapa u ideološki okvir pregovora. Zapravo je veoma teško odvojiti Tačija od dijaloga. Pregovori sa Srbijom su postali prioritet Kosova i sama ta činjenica zahteva oprez. Čini se kao da Kosovo postoji da bi pregovaralo sa Srbijom, dok Srbija pregovore koristi na dva načina: da proširi i učvrsti svoju ulogu mini-imperijalne sile u regionu, i da napreduje ka članstvu u EU brže od ostalih zemalja regiona. S druge strane, 5 država članica EU i dalje ne priznaju nezavisnost Kosova, što Kosovo sprečava da podnese zahtev za članstvo u EU. Ovde je važno napomenuti da su potencijalno članstvo Srbije u EU, kao i perspektiva članstva za Kosovo, formalno uslovljeni takozvanom ‘normalizacijom’ međusobnih odnosa, te da je upravo to ono što obe strane tera za pregovarački sto.

U mnoštvu predloga za konačno ‘istorijsko’ rešenje, po svojoj ozbiljnosti izdvajaju se tri: 1) podela Kosova (severni deo bi bio pripojen Srbiji); 2) razmena teritorija (Kosovo bi dobilo deo Preševske doline, dok bi Srbija dobila severno Kosovo); 3) razgraničenje (ostaje nejasno šta tačno ova opcija podrazumeva). Čini se da su i za Tačija i za Vučića sva tri rešenja prihvatljiva i ovo ne treba da nas čudi. Oba predsednika su autokrati koji svoje države shvataju kao na feude koji im neotuđivo pripadaju. Oni o razmeni teritorija, podeli i razgraničenju pričaju kao da se radi o njihovim privatnim posedima.

Međutim, hteo bih da predložim jednu drugu tezu, koja se čini verovatnijom od predloga rešenja koji ovih dana dominiraju vestima. Hipoteza je sledeća: teško je zamislivo da će se pregovori između Kosova i Srbije završiti podelom teritorije Kosova ili razmenom teritorija; u trenutnim istorijsko-političkim okolnostima ova opcija deluje gotovo nemoguće. Međutim, to nikako ne znači da možemo da odahnemo. Podela teritorije nije jedina ozbiljna pretnja i upravo zbog toga što je malo verovatno da će do nje doći, treba da nas zabrinu druge opcije skrivene iza podele kao političke dimne zavese. Dakle, postavlja se pitanje: šta je to što se krije iza svih tih ideja o demarkaciji, razmeni teritorija, podeli, uzajamnom priznanju kroz pravno obavezujući sporazum? To je, po mom mišljenju, uspostavljanje nekog vida Republike Srpske na Kosovu, po uzoru na onu u Bosni i Hercegovini. Ali nezavisnost Kosova je posledica duge borbe za slobodu i jednakost, a Republika Srpska je produkt rata i genocida u Bosni i Hercegovini, entitet zasnovan na ideji o etničkom razgraničenju. Tako i Zajednica srpskih opština predstavlja etničko rešenje problema koji u svojoj suštini nije etnički ni kulturološki.

I u tome je cela ironija: dok su Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i Ratko Mladić ili mrtvi, ili osuđeni za genocid, njihovi politički projekti se i dalje sprovode – prvo u Bosni i Hercegovini, a sada i na Kosovu. Predsednik Vučić je početkom septembra bio u poseti severu Kosova i u govoru koji je trebalo da bude ‘najvažniji govor u njegovom životu’ rehabilitovao je Slobodana Miloševića nazivajući ga ‘velikim srpskim liderom čije su namere svakako bile najbolje, ali su nam rezultati bili mnogo lošiji’. Za Vučića, problem nije u tome što je Milošević bio zločinac, odgovoran za tri rata u regionu tokom 1990-ih, 130.000 mrtvih i skoro 4 miliona raseljenih i prognanih, nego je njegova mana to što nije uspeo da realizuje Veliku Srbiju. I zbog ovog ‘istorijskog’ neuspeha, Vučić je namerio da izvuče ono što se izvući može: da proširi svoju kontrolu nad Kosovom, zajedno sa političkom i ekonomskom kontrolom u Bosni i Crnoj Gori.

Ciljevi uspostavljanja Zajednice srpskih opština nisu sasvim jasni. Izvesno je da bi Zajednica kao etničko rešenje produbila prisustvo Srbije na Kosovu – u neokolonijalnom obliku. S druge strane, ideja ZSO srpsko-albanski problem prebacuje iz domena ekonomske nepravde, političke eksploatacije i okupacije na teren identiteta, predstavljajući ga kao kulturološko-etnički problem dve nacije. Razlika između ZSO kao etničkog rešenja i proglašenja kosovske nezavisnosti je ogromna i ostaje da se o njoj piše u nekom drugom tekstu. Problem sa Zajednicom je u tome što ona neće zaštititi, osnažiti i obezbediti više prava za kosovske Srbe – ona će biti samo produžena ruka Vlade Srbije na Kosovu, održavajući na taj način Srbiju u poziciji mini-imperijalne sile. Jer pregovori koji su doveli do sporazuma o Zajednici nisu pregovori o pravima, nego o teritorijama; to nisu pregovori između dve strane, nego između dva čoveka.

Zato nam je hitno potrebna politička mobilizacija protiv trenutne forme dijaloga između Kosova i Srbije, ali i protiv potencijalnog ‘konačnog’ sporazuma koji bi iz ovakvog dijaloga proistekao. Na Kosovu, preduslov političke mobilizacije je pobuna protiv Tačija i kosovske vlade, i ona će vrlo verovatno otpočeti već ovog meseca. Što znači da ima nade. Najveća opoziciona partija, koja je nakon izbora u junu 2017. postala najveća partija na Kosovu, Pokret Samoopredeljenje! (Lëvizja Vetëvendosje!), protivi se dijalogu između Beograda i Prištine, i umesto toga se zalaže za dijalog između kosovske vlade i kosovskih Srba, kao i drugih manjina na Kosovu. Pokret Samoopredeljenje! je pozvao građane Kosova da 29. septembra izađu na protest protiv pregovora Vučić-Tači, ali i protiv Vlade Kosova koja je odavno izgubila legitimitet. Važno je reći da ove demonstracije neće biti mono-etničke – pripadnici nacionalnih manjina su podržali protest i izrazili spremnost da mu se priključe. U sadašnjoj situaciji, dijalog između kosovskih Albanaca i ostalih etničkih grupa na Kosovu dobija svoj izraz u solidarnosti u akciji.

Autor je sa Frankom Rudom i Slavojem Žižekom koautor knjige “Reading Marx / Čitajući Marksa”. Napisao je i knjigu “Althusser and Pasolini: Philosophy, Marxism, and film / Altuser i Pazolini: Filozofija, marksizam i film”, a sa Slavojem Žižekom je koautor studije “From myth to symptom: The case of Kosovo / Od mita do simptoma: slučaj Kosova”.

Ovaj tekst je objavljen u Koha Ditore 25.09.2018. Verzija teksta na engleskom je pisana za Jacobin.

S engleskog prevela Isidora Stakić

Peščanik.net, 27.09.2018.

KOSOVO