- Peščanik - https://pescanik.net -

Igra prestola

André Kertész

O konkursima, statutima i netransparentnim demonima

Nije prošlo mnogo vremena od upozorenja ministra Tasovca da se kulturna javnost sa „Farme“ preseli u „stvarnost“ (koja je gora od svake farme), a već je došlo do (ne)očekivanog trenja. U toj stvarnosti, na sceni je raspisivanje konkursa za čelne ljude u institucijama kulture koje su, kako se to popularno kaže, od nacionalnog značaja. Raspisani su konkursi za direktore u Narodnom pozorištu, Muzeju savremene umetnosti i Istorijskom muzeju Srbije. Narodna biblioteka Srbije još uvek čeka. Neko će se pitati zbog čega. Odgovor je jednostavan, potrebno je da prođe famoznih „osam radnih dana“ od momenta ministrove saglasnosti (8.10.2013) kako bi novi Statut NBS, promptno izmenjen i usvojen na poslednjoj sednici UO NBS (25.9.2013), postao važeći. Tek kada se toner osuši na tom dokumentu, moguće je pristupiti raspisivanju konkursa. Međutim, postavlja se pitanje zašto je Statut morao biti promenjen neposredno pred izbore. Cela stvar pomalo liči na situaciju koja se odvija na nivou grada Beograda. Naime, Đilas traži da se izmeni izborni zakon po kome bi se gradonačelnik birao neposredno, našta mu šef odbroničke grupe SNS Aleksandar Jovičić odgovara da se u jednoj demokratskoj zemlji ne može menjati izborni zakon pred izbore. Ovo naravno ništa ne znači, jer u Srbiji svaka „garnitura“ menja zakone, statute i pravilnike kako joj odgovara. Ukoliko je daleko od očiju javnosti, utoliko bolje. Najlakše je to činiti u velikim institucijama gde se rad upravnih odbora odvija iza zavese, tako da se transparentnost po pravilu odlaže za neku daleku budućnost.

Da nije lako ni kada se radi netransparentno pokazuje slučaj Narodnog pozorišta, gde je juče poništen konkurs zbog nepoštovanja Statuta NP. Naime, predsednik UO NP, Radoslav Pavlović, sazvao je elektronsku sednicu (sve popularniju u političkim forumima gde se odlučuje o bitnim stvarima) i naložio da se poništi konkurs za direktora, jer je iz Ministarstva kulture „stiglo mišljenje“ koje kaže da je „ispuštena jedna tačka iz Statuta NP“. Na toj tački se zasniva i cela ova priča – reč je o konkretnom uslovu koji bi budući kandidat trebalo da ispunjava ukoliko namerava da konkuriše. Prema Statutu NP, neophodno je da kandidat ima „najmanje osam godina radnog iskustva u oblasti kulutre“. Činjenica da je UO raspisao konkurs bez uvida u Statut institucije koju vodi, čije pravne akte sâm donosi i usvaja, graniči se sa fantastikom. Naravno, Pavlović je optužio  “Sektor za pravne i opšte poslove NP koji nije pravovremeno izvršio uvid u uslove raspisanog konkursa i o postojećem propustu blagovremeno obavestio UO“. To bi u prevodu trebalo da znači da članovi UO NP nisu čitali osnovna dokumenta, niti tekst konkursa, niti su raspravljali o tome na sednicama, niti znaju nešto o celoj stvari. Oni naprosto figuriraju „elektronski“ kao imena s težinom, koja svojim egzistencijama garantuju sprovođenje Zakona o kulturi kao i Statuta Narodnog pozorišta. Svima je jasno da oni ne poznaju ni Zakon niti Statut, ali na sreću neko to odgore vidi sve. Kao i uvek, krivicu će podneti službenici najnižeg ranga; u slučaju Narodnog pozorišta – šefica pravne službe.

U Narodnoj biblioteci Srbije nikada ne bi moglo da dođe do takvog propusta, jer predstavnici UO, na čijem čelu je Gojko Tešić, rade svoj posao prilježno i požrtvovano. Naime, jedna od važnijih stvari koje je UO NBS doneo bila je odluka o mesečnoj novčanoj nadoknadi bez koje to telo ne bi moglo da radi. Bio je to presedan u istoriji Narodne biblioteke, jer za poslednjih trideset i pet godina nijedan UO nije uživao blagodeti novčane apanaže, sve do sredine 2013, kada je Fiskalni savet upozorio da je „javni dug Srbije povećan u prethodna tri tromesečja za 3,5 milijardi evra, i da iznosi 62 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP)“. Međutim, članovi UO NBS dobro znaju da se ne može raditi „praznog stomaka“ što su i pokazali, i to pre svega svojim čitanjem pravnih dokumenata i praćenjem političkih procesa. Stoga je UO čak u dva maha radio na Statutu NBS, najpre u aprilu ove godine, a potom početkom oktobra, kada je jedan član hitno izmenjen. O čemu se tu radi? Je li UO NBS opravdao novčana sredstva koja je država uložila u njih. Na prvi pogled, reklo bi se da jeste. Međutim, kada uvećamo sporni paragraf u Statutu, možemo videti da se radi o neuralgičnom mestu svih konkursa za direktore nacionalnih kulturnih institucija. Naime, do pre „osam radnih dana“ Statut NBS je kao glavni uslov za upravnika Biblioteke predviđao „deset godina radnog staža, od čega najmanje jedna godina radnog staža na rukovodećim poslovima“. Dakle, kandidat za upravnika NBS mogao je da radi deset godina u Javnom komunalnom preduzeću, od čega godinu dana na njegovom čelu, što bi već bio dovoljan uslov za njegovo isticanje kandidature, budući da se stavka o radu u oblasti kulture nigde nije pominjala. Ovakav propust bi se mogao tumačiti samo kao ciljani, odnosno kao igra foto-robota prema kojem bi na to mesto mogao da dođe samo neki konkretan kandidat. Moglo bi se čak reći da je prema tom Statutu svaki rad u oblasti kulture mogao biti protumačen kao diskvalifikatoran. Razume se da svaki UO ima diskreciono pravo da slobodno tumači pravna akta, pa prema tome i slovo Statuta. To je uobičajen odgovor u zemlji koja se neobično čvrsto drži zakona i propisa.

Sve bi to bilo u redu da pre nedelju dana neko nije pokrenuo proces hitne izmene Statuta NBS. Možda to ima veze sa nedavnim odlaskom bivšeg v.d. upravnika Dejana Ristića na novo radno mesto, a možda govori o nekim novim političkim uticajima na UO. Kakogod, jedina stavka koja je izmenjena ticala se upravo ove odredbe o uslovima za upravnika NBS. Ona sada glasi: „Kandidat mora da ima najmanje deset godina radnog iskustva u oblasti kulture od čega najmanje četiri godine radnog iskustva na poslovima rukovođenja ustanovama u oblasti kulture“. Uz ovaj izmenjeni paragraf nedostaje samo jedno, a to je ime kandidata ili kandidatkinje. (Naša pravna akta ne poznaju kategoriju roda, ali naše procedure se zasnivaju na rodbinskim i drugim vezama.) Takođe, najnovija intervencija UO NBS zebeležila je i civilizacijski iskorak iz Javnog komunalnog preduzeća ka nekoj instituciji kulture. Ništa tu nije prepušteno slučaju. Međutim, ovakvim činom predizbornog pravnog nasilja ukinuta je ne samo transparentnost procesa izbora upravnika NBS, već i smisao demokratije uopšte koju bi trebalo da štiti Zakon o kulturi, kao i sve instance od ministra do šefice pravne službe u nekoj od institucija kulture, koje su ovih dana uključene u izborni proces.

Peščanik.net, 16.10.2013.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)