- Peščanik - https://pescanik.net -

Imate li alibi?

Foto: Predrag Trokicić

Da li znate ko je Dejan Kuzmanović? Da li se sećate ko je taj čovek?

Podsetiću, to je čovek za kojim je u martu 2003. MUP Srbije izdao poternicu i čija fotografija je tri dana emitovana na svim televizijskim stanicama u Srbiji. Tadašnji ministar policije lično je na televiziji izjavio: „Imamo ubicu premijera Đinđića“ i pokazao njegovu fotografiju. Tri dana kasnije policija je šturo saopštila da je pogrešila. Kuzmanović je posle za medije ispričao da mu se majka u momentu kad je na TV-u videla policijsku poternicu onesvestila, da je malog sina morao uveravati da nije ubica, da je čak i nakon što je policija saopštila da je pogrešila kod nekih komšija i prijatelja primećivao izvesnu dozu nepoverenja. Rekao je i da mu policija nikada nije objasnila šta se desilo, da su mu rekli samo da je to „suviše komplikovano i da ne bi hteli time da ga zamaraju“.

Kuzmanović je tužio državu i nekoliko godina kasnije dobio odštetu za to što mu je priređeno. Ali ni sudski postupak nije dao odgovor na pitanje kako se njegova slika našla na poternici i u specijalnom saopštenju MUP-a. Policija tokom sudskog postupka nije objasnila ko je, kako i zašto iz dokumentacije izvukao baš Kuzmanovićevu sliku, već je pred sudom samo potvrdila da je reč o grešci.

Kuzmanovića se nisam setio slučajno. Na njega me je podsetilo nešto aktuelno što, iako je od velikog opšteg značaja, gotovo u potpunosti izmiče pažnji javnosti.

Početkom 2018. usvojen je Zakon o Nacionalnom registru DNK. Zakon je ustanovio Registar DNK koji je poverio Ministarstvu unutrašnjih poslova, a ne nekoj nezavisnoj instituciji ili na primer Medicinskom fakultetu.

Analiza DNK je najinvazivnije zadiranje u privatnost: njome se može otkriti ogroman broj podataka o ličnosti, uključujući i one najosetljivije. Rizik od zloupotreba je veliki, ogroman, pa je nužno što je moguće više smanjiti ga. To, kao minimum, podrazumeva precizno i restriktivno definisanje kruga lica u odnosu na koje je ovakva obrada podataka opravdana, jasno definisanje rokova čuvanja prikupljenih podataka i, razume se, mere čuvanja, zaštite i nadzora. Ali uprkos kritikama i protivljenju struke usvojen je Zakon u kome se ne pravi razlika između lica koja su osumnjičena ili optužena ili osuđena za izvršenje nekog krivičnog dela, a ni između njih i žrtava. Ni rokovi čuvanja podataka u registru nisu precizno utvrđeni, a protivno elementarnim standardima ni tu se ne pravi razlika između lica koja su osumnjičena, okrivljena, pravnosnažno osuđena ili pravnosnažno oslobođena.

Kratak, nejasan i štur zakon je u pretposlednjem članu (10) predvideo:

Registar će se uspostaviti u roku od dve godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Sve DNK laboratorije na teritoriji Republike Srbije su u obavezi da dostave Ministarstvu u elektronskoj formi DNK profile i identifikacione podatke koji su dobijeni za potrebe krivičnog postupka, utvrđivanja identiteta nestalih ili nepoznatih lica i leševa, kao i delova tela, kojima raspolažu na dan stupanja na snagu ovog zakona, a najkasnije u roku od dve godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Način vođenja Registra i bliže uslove za razmenu i prenošenje podataka iz Registra propisuje Vlada, u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Prošle su dve i po godine. Svi rokovi za pripremu i uspostavljanje registra i donošenje podzakonskih akata odavno su istekli. Nameće se pitanje – šta uopšte znamo o ovom i generalno, a pogotovo sa stanovišta mogućih zloupotreba, izuzetno delikatnom pitanju?

Jedino što znamo je da MUP jeste preuzeo DNK uzorke od svih ili bar velike većine laboratorija u zemlji. Ne znamo broj uzoraka, samo možemo pretpostaviti da je veliki, ogroman. Ne znamo kako se registar vodi, odnosno da li se uopšte vodi, jer ni godinu i po dana po isteku zakonskog roka Vlada nije donela predviđeni propis. Zato, iako znamo da se podaci razmenjuju i prenose, ne znamo ni kako ni pod kojim uslovima se to radi.

Uzgred, čak i da je Vlada donela propis sa kojim kasni godinu i po dana on bi bio neustavan. Naime zakon je, direktno suprotno odredbi Ustava (čl. 22 st. 2) koja izričito kaže da se obrada podataka o ličnosti uređuje zakonom to ipak prepustio Vladi. Ali od tog kapitalnog pravnog nedostatka u konkretnoj situaciji ništa manji problem je faktički nedostatak, činjenica da je uspostavljanje registra DNK očito svedeno na nivo potpune, neshvatljivo neodgovorne improvizacije. O realnim dimenzijama tog problema i ne možemo znati ništa konkretno, jer je zakon predvideo da MUP i vodi registar i vrši nadzor nad njim, dakle da kontroliše sam sebe.

S tim u vezi treba podsetiti na neka iskustva zemalja u kojima su realizacije sličnih projekta počele mnogo ranije, odgovornije i ozbiljnije. Vlasti na primer Velike Britanije ili SAD-a u više kontrola sprovedenih nad njihovim registrima koji spadaju među najpoznatije na svetu, utvrdile su postojanje ogromnog broja netačnih podataka. Slično je i u drugim zemljama; ima mnogo primera gde je zbog greške, bilo u tretiranju ličnih, identifikacionih podataka bilo zbog kontaminiranja DNK materijala, doneto mnogo presuda, čak i najtežih, za koje je post festum utvrđeno da su bile neosnovane.

Pa da se vratimo na slučaj Kuzmanović. Znamo, tu je greška otklonjena. Na njegovu sreću, slučajna ili namerna, neizostavno je morala biti otklonjena. Prosto, u vreme kad je premijer Đinđić ubijen Kuzmanović je sa grupom kolega bio na sistematskom lekarskom pregledu i imao je neoboriv alibi.

Ali, šta mislite, šta bi bilo da nije imao alibi? Da li bi i bez toga policija konstatovala grešku? Čini mi se da je odgovor na to pitanje u sferi mučne neizvesnosti.

A, prilagođeno aktuelnom trenutku, šta mislite da bi se desilo danas u sličnoj situaciji, s tim da se umesto fotografije greška tiče DNK materijala? Šta bi se desilo ako bi, greškom ili „greškom“, vaš DNK materijal (koji vam je uzet na primer kao učesniku opozicionog protesta, jer je tužilac smatrao da događaj ima nekakva krivična obeležja) poslužio kao dokaz u postupku za neki ozbiljan zločin, a vi nemate alibi?

U zemlji u kojoj je vlast izmistifikovala čak i poligraf i digla ga na nivo 100% nepogrešivog sudije, strah me je i da pomislim šta bi moglo da se desi.

Autor je advokat i bivši Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti.

Peščanik.net, 17.10.2020.