- Peščanik - https://pescanik.net -

Industrija nacionalnog transa

30 godina samostalnosti Hrvatske i Slovenije: Mentalna priprema za ratove devedesetih počela je u Srbiji najmanje 10 godina pre prvih oružanih sukoba. Revidiranjem događaja iz Prvog i Drugog svetskog rata u kojima su stvorene obe Jugoslavije, rušeni su temelji zajedničke države. Govori istoričarka Dubravka Stojanović. Razgovor vodi Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Trideset godina je prošlo od tog 25. juna ’91. godine, kada su hrvatski Sabor i slovenački parlament izglasali otcepljenje, nezavisnost svojih država, i bukvalno 2 dana posle toga već smo imali prve žrtve, a u roku od nekoliko meseci počela je klanica u Istočnoj Slavoniji. To se ništa ne bi desilo da nije postojala ozbiljna, temeljna priprema, da sve figure već nisu bile postavljene. Kako ti razumeš činjenicu da je većini nas koji to pamtimo, kada gledamo reakcije na presudu Ratku Mladiću ili slušamo šta govori Vučić, hladno oko srca, a većina mlađih ljudi uopšte ne reaguje; misle, dobro, svi oni pričaju isto, i Orban priča isto, i Kačinjski priča isto, evo ga i Tramp, i šta više sa tim Mladićem… Prosto, da li nas samo ta istorija ili to sećanje toliko uznemirava zbog načina na koji se aktuelna vlast, šira javnost, pa i stručna, odnosi prema tim temama koje su posledica raspada Jugoslavije. 

Dubravka Stojanović: Pa da. Eto, 30 godina je, tu je naravno uvek pitanje kada je to u stvari počelo, da li je počelo 25. kad su se te republike otcepile, pa je počeo rat, ili je počelo s onim prethodnim koškanjima po Hrvatskoj, ili je počelo sa 8. sednicom, ili je počelo s Titovom smrću. Znači, možemo to da vraćamo unazad sve do Prvog svetskog rata, ali ovo je ključno pitanje koje si rekla: znači, zašto smo mi danas jedno tupo društvo, jedno društvo duboke moralne krize i moralne tuposti, što vidimo na svakom koraku: evo, sad smo, znači, imali tu presudu Mladiću. On je u tabloidima proslavljen kao heroj. Politika je juče izašla sa intervjuom Biljane Plavšić, gde je ona rekla da je Mladić bio plemenit, to se nalazi na naslovnoj strani Politike.

Na vlasti je ovde Aleksandar Vučić, znamo sve kako to izgleda, znamo sve šta on govori. I ono što je takođe vrlo važno, mi ozbiljne opozicije nemamo, pre svega u programskom smislu. Možda imamo neke stranke, ali u programskom smislu tu bitne razlike nema. Znači, mi smo sada, 30 godina posle tog juna ’90. godine, po mojoj proceni, u daleko težem stanju kao društvo bez pluralnosti, društvo bez ikakve nade, društvo bez ikakve svesti o budućnosti; društvo sa ozbiljnim moralnim problemom. Mislim da su glavni uzroci upravo u tom ratu, u ipak dubinskoj svesti o tim zločinima, a uzroci tih ratova su onda još daleko dublji.

Dakle, ti ratovi su možda počeli u junu ’90, ali njihova dubinska priprema kreće bar 10 godina ranije, i u tom smislu smo mi jedno društvo tuposti već 40 godina. I ako vi 40 ili 50 godina živite u jednom sistemu mišljenja, živite u jednom političkom mentalitetu, tu je ozdravljenje stvarno vrlo teško, posebno u slabim društvima kao što je naše. Znači, postavlja se pitanje kad su krenule te mentalne pripreme za ratove. Ono što mi precizno možemo da utvrdimo, to je pre svega Titova smrt, to je kriza na Kosovu ’81. godine, i to je prvi izlazak u javnost 21 sveštenika koji su ’82. godine u crkvenoj štampi postavili pitanje ustavnog preuređenja Jugoslavije, a ustavno preuređenje je naravno samo maska za ratni program, ujedinjenje svih zemalja na kojima su živeli Srbi.

Prema tome, to je ’82. već postavljeno potpuno otvoreno. Ono što je mene kao istoričarku, naravno, još više zanimalo, to su te mentalne pripreme kroz zloupotrebu istorije, i naravno, kada govorimo o istoriji, onda najmanje govorimo o istoričarima i o naučnoj istoriografiji, nego govorimo o svim tim, što danas zovemo agentima sećanja, dakle o svim tim nosiocima sećanja koji u javnosti stvaraju određenu atmosferu, ili ono što Džon Lempi, istoričar, zove „vazduh koji dišemo“, to jedno okruženje koje odjednom zavlada svuda oko nas. Dakle, imamo prvo to saopštenje najvažnijih crkvenih velikodostojnika. ’82. godine imamo predstavu Golubnjača.

Za one koji ne znaju, to je bila predstava po tekstu Jove Radulovića o jednoj od ustaških jama. Predstava je trebalo da se odigra u Novom Sadu. Tamo je bila zabranjena. Prebačena je u Beograd i tom zabranom je još dobila dodatni oreol i postala kultna i pre nego što se odigrala. A ta predstava je otvorila pitanje Nezavisne države Hrvatske, srpskih žrtava u toj tvorevini, i otvorila je jedan način, o kome ću kasnije mnogo više govoriti, na koji mi od tada vidimo istoriju, a vidimo je isključivo sa pozicija večne žrtve. Iste, ’82. godine, izlazi roman Vuka Draškovića, Nož, koji otvara jedno drugo pitanje Drugog svetskog rata, pitanje odnosa partizana i četnika i u stvari pokreće rehabilitaciju četništva koja će se kasnije, pa sve do danas, pretvoriti u rehabilitaciju svih kolaboracionističkih snaga i potpuno potiskivanje antifašizma.

’83. godine kreće revizija Prvog svetskog rata, i to je ključno da se razume, da su ta dva događaja presudna zato što je u njima stvorena prva Jugoslavija i druga Jugoslavija. Dakle, revizijama tih ratova u stvari potpuno revidiramo Jugoslaviju i rušimo sve njene temelje. Te ’83. godine desila se još jedna pozorišna predstava. To je predstava Kolubarska bitka, urađena dramatizacijom 10 godina starijeg romana Dobrice Ćosića, Vreme smrti. Možete da vidite na Jutjubu snimak te predstave, ali više-manje predstava; ono što se dešavalo u sali, ono što se dešavalo sa publikom, govori o tome da je nacionalistički trans već bio duboko ukorenjen, jer to nije imalo gotovo nikakve veze sa pozorištem.

Publika je skakala, vikala, navijala, plakala; publika koja je izlazila sa te predstave, koju su novinari pitali, govorila je da su oni ušli u bitku, da su oni ušli u svetilište i to jeste, zaista, bilo svetilište nacionalizma. Te predstave, ’82-’83, Golubnjača i Kolubarska bitka, one su na neki način cementirale taj novi narativ o Srbima; ono što je nekada bila pobeda, dakle pobeda u Prvom svetskom ratu, pobeda u Drugom svetskom ratu, sada je već prepevano u poraz; dakle, sve te srpske žrtve sada su postale suvišne, pogrešne. To je vek koji mi nismo razumeli, kako kaže Dobrica Ćosić, i to stvaranje Jugoslavije je nešto što je odredilo ta oba svetska rata kao, odjednom, poraz. Te heroje koje smo nekada slavili, iz Prvog i Drugog svetskog rata, i oni su na neki način gurnuti pod tepih, naročito ovi iz Drugog svetskog rata, i na mesto heroja došle su žrtve.

Dakle, heroje smo zamenili žrtvama, pobede smo zamenili porazima, i stvoren je dubok i čvrst temelj za jednu paranoidnu, autarhičnu, autističnu ideju o našoj prošlosti, a samim tim i o našoj sadašnjosti. I samim tim postaje jasno kako je bilo moguće da Knjiga o Milutinu, koja je izdata ’85. godine, dakle dve godine posle Kolubarske bitke, za godinu dana bude prodata u 500 hiljada primeraka, da doživi 17 izdanja u godinu dana, da ovde postane najčitanija knjiga svih vremena, jer taj Milutin, ili kako su ga od milja zvali, svesrpski deda, postaje upravo ovaploćenje svega ovoga što je već bilo pripremljeno; dakle, on je ta apsolutna žrtva, on je taj promašeni čovek koji stalno žrtvuje svoj život, stalno za pogrešne ciljeve, stalno za druge narode koje on izvlači iz njihovog nesrećnog položaja večitih gubitnika.

On ih, kao Srbin, prebacuje na stranu pobednika, on je taj koji na kraju strada od komunističke ruke, čime se uvodi sada još jedan faktor žrtvovanja, sada žrtve ’44-’45. godine od strane pobednika. Tu sada već imamo kult smrti kao apsolutno dominantnu ideju o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tu već sad imamo duboko ubačen strah, strah od svih okolnih naroda, Milutin ima stereotipe za svaki od naroda, svi su nas oni napadali kad je bilo najteže, svi su oko nas neprijatelji. Mi smo taj isti model pronašli kod Hrvata, kod Bugara, kod Bošnjaka, Albanaca… dakle, svako je proizveo tu paranoidnu sliku, svako je napravio stereotipe o susednim narodima. Svako sebe vidi isključivo kao žrtvu. Daleko od toga da je to samo ovdašnja paranoja, ali nas pre svega, naravno, interesuje ovdašnja paranoja, i interesuje nas zato što ova hronologija pokazuje da je to ovde ipak krenulo daleko ranije nego u drugim republikama.

Slovenci nisu mnogo kasnili; Slovenci izlaze sa Novom revijom i sa svojim paranoidnim predstavama o Slovencima kao žrtvama, onima koji plaćaju siromašnim republikama, onima koje svi muzu i trenutku da oni konačno postanu svoj na svome. I onda posle toga dolaze i Hrvati, negde pred izbore ’90. godine. Ali je tu jako važna hronologija, važno je ko kad kreće; važno je šta se gde dešava, a za srpski slučaj je to posebno važno, zato što su istraživanja, a ovde mlađe gledaoce pre svega upućujem na sada tek posebno neverovatnu knjigu Srpska strana rata, čiji je urednik bio Nebojša Popov, knjigu koja je izašla ’96. kao knjiga, ali je sve ovo o čemu govorim izlazilo već ’94. godine u Republici. Dakle, to je knjiga u kojoj su analizirane glavne institucije u Srbiji, glavni mediji, pojedini intelektualci, da bi se u stvari utvrdilo da je od te ’85. godine, gde smo stigli sad sa Milutinom, ove ideje kreću široko u javnost. Dakle ove ideje počinju sa tog intelektualnog, ili institucionalnog vrha, kakva je, ne znam, crkva ili Srpska akademija nauka, te ideje sad kreću, što bi se reklo, u narod.

Dakle, nama se narod dešava mnogo pre nego što je došao Milošević na vlast; to kreće i kroz tribine u Udruženju književnika, kroz Književne novine, Književnu reč, svu crkvenu štampu, i što je najvažnije, to kreće sada kroz žutu štampu; to kreće polako i kroz Politiku ekspres. Dakle, sada te ideje od ’85, to je vrlo važno, postaju masovno prihvaćene. Šta sad to znači? To znači da Slobodan Milošević ’87. godine dolazi na potpuno ideološki i mentalno pripremljen teren. Dakle, svoditi ratove u Jugoslaviji na Slobodana Miloševića je jedna od najvećih zabluda. Ta zabluda nas je dovela dotle da mi iz toga nikada nismo izašli. Ta zabluda nas je dovela dotle da takozvanog 6. oktobra nikada nije bilo, jer je razvijena pojednostavljena slika da je Milošević to napravio i da ćemo s Miloševićevim odlaskom mi mirno preći u jedno fino, normalno uređeno demokratsko društvo.

Svetlana Lukić: Da, on je kao neki zli demijurg, koji kad nestane, onda… 

Dubravka Stojanović: Koji kad nestane, mi ćemo ozdraviti, popili smo antibiotik i, kao, to je to. E, ne. To nije to. Upravo su zato važne ove analize i ove hronologije, zato što se onda vidi da Slobodan Milošević dolazi kao izvršilac. On je tu samo odabran da taj program sprovede, da, ono što je takođe vrlo važno, i što je još jedan od stereotipa: to nema nikakve veze sa padom Berlinskog zida. Znači, ovde se govori „pa da, pa to je taj potpuni raspad sistema, kraj Hladnog rata, samo smo mi tada krenuli u pogrešnom smeru“. Ne. Mi smo 2 godine ili 10 godina ranije krenuli u tom pogrešnom smeru, kada niko nije mogao da predvidi nikakav kraj Hladnog rata i nikakav raspad Istočne Evrope.

Dakle, to je sve ovde bilo vrlo, vrlo duboko fundirano mnogo ranije. Ta priča o toj mentalnoj pripremi, o toj slici prošlosti koja je poslužila da bi se u ovom društvu stvorio jedan paranoidni strah, da bi ovo društvo ispalo iz okruženja, ispalo iz Evrope, ispalo iz sveta, da bi ovo društvo počelo drukčije da meri vreme, da ovo društvo više ne zna uopšte kuda ide, to se sve desilo 10 godina pre Miloševića, i u tom smislu je to nadživelo Miloševića, i u tom smislu je to vrlo važno da bismo razumeli gde se mi danas nalazimo i zašto se mi danas nalazimo.

Sledeća faza su, naravno, ratovi koji su počeli, koje Milošević suvereno vodi, i sad se tu postavlja pitanje gde je tu bila alternativa, dakle, da li je bilo alternative i zašto mi ne možemo iz svega toga da izađemo. Odgovor na pitanje da li je bilo alternative može da se vidi sada ako sa ove analize intelektualaca pređemo na analizu opozicionih stranaka od trenutka kada su one nastale, i kada se slika još dublje fundira u ovu tragičnu izgubljenost srpske javnosti, i kada vidimo da alternative gotovo nije ni bilo. A ako pratimo te prve stranke, prva stranka koja je osnovana, Srpska narodna obnova, koju su osnovali Šešelj i Drašković početkom januara ’90. godine – dakle, od programa te prve stranke, preko programa Srpskog pokreta obnove, Demokratske stranke do Srpske radikalne stranke, mi ćemo videti da je u stvari to jedno apsolutno programsko jedinstvo, jedino što je to izgovoreno drukčijim narativima, drukčijim diskursima, drukčijim naglašavanjima, drukčijom terminologijom.

Ali šta je program? Program je, pod jedan: da Jugoslavija mora da pretrpi dubinske promene, i jedino Srpska radikalna stranka uopšte nema ideju da Jugoslavija treba da opstane, dakle oni od početka idu na liniju Karlobag, Karlovac, Virovitica, i to je kod njih sasvim jasno. Kod drugih stranaka, znači, imamo pod jedan da se Jugoslavija mora reorganizovati, i to da se mora reorganizovati stvaranjem autonomija tamo gde žive Srbi, dakle, de facto dobijamo ove kasnije krajine koje smo i dobili. U slučaju da Jugoslavija ne opstane, i sad to kažu svi, u slučaju da dođe do otcepljenja, oni jasno svi kažu: krajevi u kojima žive Srbi treba da ostanu u sastavu te buduće neke države; pa sada neko izgovori da to treba da se zove Srbija, neko to ne kaže, nego to na neki način zavije, ali tu zapravo nema nikakve razlike od programa Slobodana Miloševića koji se zvao da svi Srbi treba da žive u jednoj državi.

Ni on nikada nije rekao Velika Srbija, ali je vrlo otvoreno rekao šta to znači. I svi su vrlo otvoreno rekli, evo, ja sam donela nekoliko tih izvoda iz tih programa, gde recimo Srpski pokret obnove govori isključivo o jamama, i gde govori da su granice tamo gde su srpske jame, i da ma tom budućem referendum moraju da glasaju i svi oni koji su pali u genocidu u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Demokratska stranka nekim drugim jezikom kaže: ako te republike odu, kažu oni, ne mogu povesti sa sobom delove naseljene Srbima, i nema većeg prava nego da ti ljudi žive u zajedničkoj državi. Prema tome, to je jedinstven program. Ono što je sada važno, to je da su intelektualci o kojima smo govorili, napravili opozicione stranke. Dakle, to je taj program koji je postojao pre Miloševića.

Kriza nastupa u trenutku kad Milošević dolazi na vlast, i mi vrlo jasno možemo da vidimo da od ’87, kad on dolazi na vlast, ti intelektualci njemu predaju taj program u ruke, i oni to otvoreno govore: on je sada došao tu, on može da sprovede naš program. I ta neka idila i što bi oni rekli „simfonija“, vlada negde do kraja ’89. godine, kad vide da je on jedan autoritarac, da on jeste uzeo njihov program, ali da ne računa na njih u kadrovskom smislu reči, i da je njima jedino što sad mogu da urade, to je da osnuju političke stranke, da dođu na vlast i taj isti program sprovedu. I to je ta fatalnost ove situacije: oni osnivaju političke stranke, dolazi do prvih izbora ’90, pobeđuje, naravno, Milošević, jer zašto bi sad pobedili oni koji imaju isti taj program, ali nemaju iza sebe ni državu, ni vojsku, ni policiju, dakle on je daleko ubedljiviji u tome da će taj program bolje sprovesti.

Oni te izbore gube. Oni gube sve buduće izbore, ali oni takoreći nikada taj program ne dovode u pitanje. I oni ne mogu taj program da dovedu u pitanje, to je sad ključno za nas danas, jer su ga oni napravili. Oni, kad kažem, intelektualci, intelektualna, crkvena i svaka druga elita, oni su tvorci tog programa. Milošević je egzekutor. On je taj program uzeo i pokušava da ga sprovede, ratovima, zločinima, nasiljima, genocidom. Oni reaguju samo na njega. Oni ne mogu iz sebe da izađu i sad odjednom da kažu: „pa čekajte, ljudi, ovo je katastrofa, mi moramo sad da nađemo drugi program, mi moramo sada iz ovog rata hitno da izađemo i da nađemo druge ciljeve“. Oni to ne mogu da kažu, jer je to njihov program. Oni nemaju u glavi drugu mogućnost.

Svetlana Lukić: To su ti isti ljudi.

Dubravka Stojanović: To su ti isti ljudi! Gube se 4 rata, ali oni opet ne mogu da vide tu realnost, jer je nisu videli ni ’81, jer je nisu videli ni ’71. Kako sad da je vide? Oni misle: „pa čekaj, treba taj rat bolje voditi, on prosto kao čovek nije znao to da uradi, mi bismo to bolje uradili“. To je jedino što oni govore. Ništa sankcije, izgubljeni ratovi, beda u Srbiji, hiperinflacija, onda počinje Kosovo, onda dolazi bombardovanje, ali oni i dalje ne mogu da imaju drugu ideju. I na kraju taj Milošević pada, ja sad stvarno mislim, samo u jednoj sinergiji svih tih događaja, sve te bede, svih tih sankcija, tog bombardovanja, i ovaj Koštunica dobija onih jedva 51%. I normalno da ni posle 5. oktobra oni ne mogu suštinski da izađu iz onoga s čime je Srbija ušla u te ratove, jer opet, tog kapaciteta nema, te ideje nema.

Oni ne znaju šta treba da rade, počinju da govore sve više i sve otvorenije, „znamo da nije trenutak, Rusija je slaba, svuda je taj Unprofor sada, sve je ovo sad oko nas pod protektoratom, ali doći će taj trenutak kad će se promeniti međunarodne okolnosti“, što mi sada vidimo kao državni program, u stvari. Ali to nije napušteno. Znači, to nije nikada problematizovano, i oni su samim tim, pod jedan, dozvolili da Milošević u nekom trenutku postane faktor mira, jer oni nikad nisu formulisali mirovni program. Oni su njemu ostavili prazan prostor da on to uskoči, ’94, kad je raskinuo sa bosanskim Srbima, i da onda on postane glavni faktor mira i da potpisuje Dejtonski sporazum, i da se on mirno šeta po tom političkom prostoru. Sve je on to mogao, sve su mu oni to dozvolili. I sve oni to opet nisu formulisali, i tako su opet ostavili taj prazan prostor da u njega uleti Vučić, kao očigledno daleko sposobniji od njih, kao čovek koji je uspeo opet da formuliše i opet da zaposedne čitav taj politički prostor, jer ga oni neprekidno ostavljaju praznog.

I to je onda taj odgovor na pitanje zašto Vučić: pa zato što je taj prostor prazan, nije bilo druge ideje. Naravno, ne smemo da zanemarimo sve što je ipak rađeno protiv tih ratova. Imali smo UJDI, imali smo Reformiste, imali smo Građanski savez, imali smo kasnije LDP, imali smo kasnije Sašu Jankovića… Dakle, tu postoji jedan kontinuitet pokušaja da se racionalno govori o tome kuda ta Srbija ide, šta ona hoće, ali to je uvek bila margina. Imali smo medije, i to je takođe vrlo važno uvek da se kaže od Studija B i B92, i Vremena, i Borbe, Naše borbe, Danasa, i naravno Peščanika, uvek i zauvek. Znači, imali smo nevladine organizacije, pravljene su demonstracije, bio je impresivan Crni flor, bile su impresivne čak i sveće, i to je upravo pokazatelj da se to znalo da se može drukčije, da se moglo drukčije, da je bilo i organizacija i medija, ali da oni nikada nisu uspeli da dobiju jaču političku poziciju, jer je ovaj program u sebe progutao sve, a progutao je jer je bio dubinski fundiran u mentalitetu, u načinu na koji je ovde većinski počelo da se misli o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ako je iko nju ikada pomenuo. Prema tome, to je problem, problem je dubina iz koje taj program kreće.

E sad, mi naravno onda moramo dalje da se zapitamo zašto naše društvo proizvodi takve vlasti, zašto to društvo uvek nasedne na tu vrstu programa. Ja se potpuno slažem sa svima onima, sa Latinkom Perović, ili sa Draganom Markovinom, recimo, koji govore da ovde uopšte nije cilj nacionalizam, da je ovde nacionalizam samo sredstvo, da ovde jeste dubinski cilj zaustaviti svaki razvoj, obesmisliti svaku ideju, hipnotisati to društvo da se nikada ne probudi, ne bi li te vlasti, ne bi li te vrhovne elite mogle tako autoritarno i totalitarno da vladaju, tako apsolutno da korumpiraju društvo i same sebe, da pljačkaju bez ikakve granice i bez ikakvih ograda.

Dakle, cilj je ta njihova apsolutna vlast i taj nacionalizam je u stvari samo način da se ta društva potpuno blokiraju i da ta vlast može da se reprodukuje do u beskraj. Mislim da je to taj odgovor, mislim da se to desilo 80-ih, mislim da su te elite shvatile da bi jedan drukčiji razvoj, jedna ozbiljna reforma društva, jedna ozbiljna modernizacija, ne daj bože za njih ulazak u Evropsku uniju, mirni razvod jugoslovenskih republika ipak doveo do nekih stvarnih promena ovih društava u kojima oni ne bi mogli večno da vladaju. Činjenica da su od Janše do bugarske otprilike sve te vlasti iste 30 godina pokazuje da oni prosto koriste i nacionalizam i sve ove tlapnje koje ta društva drže u toj neverovatnoj hipnozi, u tom stalnom strahu. Dakle, ponavljam: strah je osnova tog nacionalizma, strah je ovde ključna emocija, i onda nije čudno što se ljudi plaše Vučića. Ne plaše se oni Vučića, oni se plaše svega, jer je njima ugrađena ta ideja da će sutra biti napadnuti od svih, da će sutra biti genocidirani; da će oni sutra ponovo biti te najveće istorijske žrtve, kao Milutin, kao u Prvom svetskom ratu, kao u Drugom svetskom ratu, dakle da se ta istorija njima neprekidno ponavlja kao neka letnja oluja.

Dakle, to je ono što je dubinski nekako ubačeno ovde u kolektivnu svest, i onda je normalno da iz te kolektivne svesti nema empatije sa Mladićevim žrtvama; onda je normalno da on može da bude heroj, onda je normalno sve ovo što se ovih dana pisalo, zato što je to društvo u jednoj teškoj paranoji, u jednom, zapravo, teško bolesnom kolektivnom stanju iz kojeg uopšte ne vidi realnost, ne može da doživi empatiju sa ubijenom decom, sa ubijenim Srebreničanima. Ne može, on ne može više iz sebe da proizvede tu vrstu emocije, jer on u stvari samo žali sebe kao tu večnu žrtvu svih okolo. Dakle, tu je stvoren taj moralni problem, i ozdravljenje je tu vrlo teško. Ja sam se stvarno potresla kad sam čitala taj svoj tekst iz ’94. godine, gde na kraju zaključujem da sa takvom monolitnošću na istom ratnom programu, teško će Srbija naći ozdravljenje. To je tekst iz ’94. godine, dakle, uskoro će biti 30 godina i od te dijagnoze, i mi vidimo da to ozdravljenje prosto više nema odakle da dođe. 

Svetlana Lukić: Da li se ti sećaš momenta kad si shvatila da nema više Jugoslavije? 

Dubravka Stojanović: Pa ja nisam to znala, ja to još uvek ne znam. Ja to još uvek ne znam zato što ja na neki način i dalje živim u Jugoslaviji, iz istih onih razloga iz kojih je ona stvorena ‘918, a pre svega zato što su te male zemljice uvek bile, kao što su govorili srpski intelektualci tada, prosto ‘apsane. Dakle, to je zagušljivo, to je malo, to te davi, to te vuče na dno. I to je nešto što nije, opet, stvar Srbije, to je nešto što osećaju naši prijatelji Slovenci danas, koji su se ponadali da su oni odatle pobegli, ali su sada sa Janšinim povratkom videli itekako koliko su oni u tome duboko, to je nešto što se itekako dobro oseća u Hrvatskoj, Bosni koja nikada nije nastala ni kao društvo, ni kao država, da ne govorim.

Crna Gora u kojoj je sada drama… dakle, delim taj očaj svih tih ljudi koji ne vide izlaz iz tih situacija i to je ta moja Jugoslavija na koju ja imam pravo… da se po njoj krećem, da ja radim zajedno sa svim tim mojim kolegama istoričarima, da mi stalno imamo zajedničke programe, da mi sada tu istoriju radimo dublje i suštinskije nego što je ona ikada urađena tokom Jugoslavije, jer uvek su postojala neka konsenzualna rešenja, nikad se nije smelo u određena pitanja… mi danas ne da smemo, nego mi znamo da mi moramo da postavimo ta pitanja da bismo iz njih izašli, a to su upravo ova pitanja suštine. Dakle, zašto naša društva nisu uspela; zašto su naša društva i dalje najsiromašnija u toj Evropi; zašto nijedna od ovih država nema železnicu, na primer.

Eto, opet se vraćamo na to čuveno pitanje železnice, koje je Latinka Perović postavila ovde kao paradigmu. Ali danas nema železnice ni u Sloveniji, nema u Hrvatskoj, nema u Bosni. Niko nema železnicu. Pa čekajte, u čemu je problem? Danas kad su železnice glavni način saobraćaja u razvijenom svetu, mi smo dozvolili da one izumru kao dinosaurusi. Recimo. Zašto nigde nema demokratije? Zašto niko nije stvorio državu, na kraju? Šta je s tim ekonomijama? Ono što profesor Zec uvek govori, mi smo svi ekonomija preraspodele. Kako ćemo da podelimo tu bedu? To je tema kojom se mi svi ovde bavimo, a ne kako ćemo iz toga da izađemo i da napravimo uspešna društva. Dale, mislim da su to ključna pitanja, i u tom smislu nikada nisam poverovala u kraj Jugoslavije, ali ne više, naravno, kao države, nego kao jednog skupa zajedničkih problema, koje ako mi ne shvatimo upravo tako, komparativno, upravo poredeći tu Sloveniju sa tom Makedonijom i tu Hrvatsku sa tom Srbijom, preko te Bosne, i sa tom Crnom Gorom, mi nećemo moći da damo odgovore gde su naše države danas, zašto su tu na dnu i zašto ne mogu da krenu dalje.

U tom smislu je Jugoslavija življa nego ikada, jer se pokazalo, i to je za mene suštinski važno, da nije problem bila Jugoslavija. Lako je bilo dok je bila Jugoslavija. Svi su mogli da kažu: „pa da, to je zbog Jugoslavije!“ Slovenci su mogli da kažu: „pa da, mi plaćamo Kosovo i Makedoniju. Hoćemo da se rešimo tog balasta i da procvetamo“. Srbija je mogla da kaže; „Pa da, muče Srbe svuda, od Hrvatske preko Bosne, i tako dalje. Kad se mi toga budemo oslobodili, kad budemo napravili svoju nacionalnu državu, procvetaćemo“. Pa, nismo procvetali. Dakle, svi sada mogu da kažu: „Okej. Rešili smo se Jugoslavije pre 30 godina. Pokazalo se da su svi problemi ostali, da su dakle problemi stariji od Jugoslavije, da su ih svi nasledili, da smo mi živeli u mitu da je to sve zbog Jugoslavije i da će se sve njenim rušenjem rešiti. E, sad moramo da se suočimo svi sa samima sobom“.

Peščanik.net, 25.06.2021.

30 GODINA SAMOSTALNOSTI HRVATSKE I SLOVENIJE
JUGOSLAVIJA