Intervju

Razgovar vodio Jasmin Agić

Svetlanu Slapšak najširi čitateljski auditorijum prepoznaje kao autoricu knjiga „Ogledi o bezbrižnosti“ i „Ratni Kandid“, u kojima je otvoreno govorila o fenomenu uspona srpskog nacionalizma imenujući zlokobne pojave pravim imenom, što joj je na prostoru nastalom raspadom bivše Jugoslavije donijelo slavu i omrazu.

Ali, intelektualno buntovništvo i društveni angažman nisu bili potaknuti samo trenutnim okolnostima rata i agresivne nacionalističke retorike, jer Svetlana Slapšak je svoje političke svjetonazore i ideje o uređenju društvenih odnosa cijeloga života zastupala otvoreno i beskompromisno. Zbog toga je još u vrijeme socijalističke Jugoslavije bila česta meta grubih represija, a sloboda joj je, oduzimanjem pasoša, više puta bila uskraćivana na duže vremenske periode.

Zbog insinuacija u vezi sa njenim angažmanom krajem 80-ih godina prošlog stoljeća gubi posao na Institutu za književnost i umjetnost u Beogradu, iako je kasnije sudskim procesom utvrđeno da su sve optužbe bile lažne. Otvoreno se tokom 90-ih godina suprotstavljala nacionalizmu Slobodana Miloševića, a svoj dom u Ljubljani uspjela je otvoriti za mnoge intelektualce i umjetnike koji su bježali od ratnih nedaća.

Koliko je ostalo danas od tog antičkog ideala obrazovane osobe i koliko je u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije bitno znanje o humanističkim vrijednostima kulture?

Kako u antici nije bilo školskog sistema, ne možemo govoriti o antičkom idealu, nego o različitim interpretacijama antičkog znanja i načina sticanja znanja. Neki od uobičajenih načina koji su nam poznati tako su različiti od modernog doba, da izgleda da ćemo još mnogo morati napredovati u kibernetici i u nauci o neuronima, pre nego što budemo sposobni da tako učimo. Primera radi, osnovna pismenost počinjala je sa pamćenjem Ilijade: prvi i zadnji stih, pa drugi i predzadnji, i tako do kraja. Tek se onda tekst strukturirao u pamćenju i dobijao smisao… Antička kultura je neiscrpni rudnik novih znanja, kome treba pristupati ne iz stereotipa, nego iz radoznalosti.

Osnovna struktura misli bi se u humanističkom obrazovanju danas morala zasnivati na gramatici, zatim logici, pa retorici i najzad stilu. To uistinu podseća na staru klasičnu gimnaziju, i to je upravo model koji je davno napušten. U SFRJ je taj model minimalno tolerisan… Sa druge strane, obrazovni model bio je širok i nažalost podložan raznim „reformama“. No kada danas gledamo kako izgleda obrazovanje, žalimo i za tim. Najgore je uplitanje verskog obrazovanja u škole. Paradoks je i u tome što svaka tvrda verska škola, dajući neko znanje, za radoznale otvara na stotine novih vrata… Kada bismo imali vrhunske teološke škole, građansko (laičko) obrazovanje i preko škola i preko medija i opštih visokih standarda u društvu, uz dostupnost interneta, mogli bi se razvijati vrhunski umovi. Ovako, ko se opismeni, prvo pomišlja na odlazak. No moramo biti svesni da je humanizam uvek bio utočište malobrojnih i usamljenih, i da je za njih pogoršanje uslova često izazov.

Koliko je falusno oblikovanje političke svijesti odgovorno za raspad Jugoslavije?

Pretpostavljam da mislite na patrijarhat: on se odlično prilagodio socijalizmu odnosno komunizmu, slizao se sa nacionalizmom, sa neoliberalizmom, sa bilo čime. Izgleda besmrtan, ali nije – nije stariji od nekih dvanaest milenijuma. Patrijarhat je omogućio rat onakav kakav je bio, prljav, sporadičan, suludo nasilje, bez ijedne prave bitke. Nigde nije bilo političke svesti. Nažalost, nije bilo mogućno organizovati neki jugoslovenski otpor, jer bi se morao boriti istovremeno protiv mnogobrojnih i međusobno različitih grupa. Činjenica da se Jugoslavija urušila bez jedne jedine promene spoljnih granica svedoči o besprimernoj zločinačkoj gluposti koja je to podstakla.

Da su žene vladale Jugoslavijom, kao npr. u Aristofanovoj Lisistrati, da li bi naša stvarnost izgledala drugačije?

Žene jesu vladale Jugoslavijom, uz sve patrijarhalne pokušaje, koji su se pojačali uvođenjem potrošačkog društva. To se jasno vidi iz ponašanja i junaštva velike većine žena tokom rata, kad su se svojim sredstvima borile za mir. Solidarnost, nepriznavanje nacionalnih granica, preuzimanje urbanog protesta, mirovni aktivizam – sve to bez oružja, nasilja i bilo kakvog političkog uticaja. Da je bilo oružja i prihvatljivog pozivnog teksta, žene bi bile, kao i u drugom svetskom ratu, osnova partizanskog pokreta.

Kako objašnjavate činjenicu da se u jugoslovenskim kulturama mitska slika historije i stvarnosti uvijek uspijeva nametnuti kao paradigmatična, a da racionalnost, znanstvenost i duhovna trezvenost bivaju prokazane kao slabost etičkog mišljenja, degeneracija saznanja i metod koji se u konstituisanju istine uvijek odbacuje kao nepouzdan?

Zavisno od toga koliko država plaća, nemojmo se zavaravati. Sve te visoko leteće ideje imaju prikačene cene, ponekad sa popustom. Na toj stočnoj pijaci postaje važno definisati neprijatelje – najčešće razumno misleće i poštene naučnike i umetnike – na tome se posebno dobija. Sve to, naravno u nedostatku pravog tržišta. Kad tržište prevlada, kao sada, traže se interesne, često nacionalne grupe, i prvobitna igra odvija se na mnogo nižem nivou.

Koliko je još uvijek lični politički angažman važan i postoji li danas djelovanje iz ubjeđenja ili se politika pretvorila u „društveni spektakl“, kako kaže Šak Kamat, namijenjen zabavljanju audiotorijuma?

Proces je mnogo zlokobniji nego što izgleda na prvi pogled. Politička karijera postala je isključivo lukrativna: takvi političari, recimo poslanici, ne uživaju nikakvo poverenje. Posledično, nisu sposobni da u parlamentu budu funkcionalni, što građanima daje sliku odvratnog cirkusa. Zato se maje parlamentarna vlast i postaje drska oligarhija. Ukratko, ruši se parlamentarna demokratija, koju smo imali kao ideal. Krajnje je vreme za popravke ili potpunu promenu.

Danas vidimo kako ideologije za koje smo vjerovali da su mrtve opet dobivaju na važnosti, a nacionalistička paradigma postaje nešto „normalno i prihvatljivo“. Imate li osjećaj da oni koji su se borili protiv nacionalističkih mitomanija polako gube snagu?

Naprotiv, izgledaju osnaženo. Antifašistički urbani pokreti su sve moćniji u svetu, pa i u spaljenom i probušenom koritu bivše Jugoslavije. Mladi imaju načine da saznaju šta je bila borba protiv nacizma i fašizma, i neće da progutaju izjednačavanje komunizma sa njima. U svakom slučaju, partizani su veći frajeri i neuporedivo više kul od svih drugih. Zbog toga ni starci ne smeju da odustanu od toga, čak i ako su jako umorni. Kultura levice je zabavna, inspirativna, pametna, desnica je glupa i dosadna. Gde je dilema? U takvom imaginariju nacionalizam bledi i postaje nevažan.

Kada biste bili prinuđeni strancima objasniti koja je razlika između hrvatske i srpske književnosti na koji način biste to učinili – ako neka suštinska razlika postoji?

Nadam se da neću biti prinuđena… Već nekoliko desetina godina poučavam da su hrvatska i srpska kultura blizanačke, da ne mogu biti razumljene odvojeno. Sličnih slučajeva je ogromno u svetskoj književnosti – češka i slovačka, ukrajinska i ruska, da spomenem samo najbliže – pomislite na korejsku i kinesku, kinesku i japansku, konačno grčku i rimsku. U našem slučaju reč je i o istom jeziku. Kombinacije su bezbrojne, odnosi različiti: ključ je u tome što neke fenomene ne možete uopšte definisati ako ne uključite blizanačku kulturu.

Koliko su srpski intelektualci „zaslužni“ za izbijanje ratova na području Jugoslavije i kolika je njihova odgovornost u raspirivanju nacionalne i vjerske mržnje?

O tome sam pisala dosta pre rata, ono što se dogodilo potvrdilo je moje najgore slutnje: srpski nacionalistički intelektualci nose najveću odgovornost, jer su zastupali narod koji je najbrojniji i imao je najviše oružja. Oni su izmislili parole sa kojima su umirali neki drugi bednici, ne njihov privilegovani krug. O tome sam napisala dve knjige, Ogledi o bezbrižnosti, 1994, i Ratni Kandid, 1995.

Zbog kritika javnog djelovanja Dobrice Ćosića svojevremno ste izbačeni iz Udruženja književnika Srbije. Da li je Ćosićevo naslijeđe danas živo i da li je u jednakoj mjeri otrovno?

Kritikovala sam Ćosićeve knjige, povremeno i javno delovanje. Kad sam u ProFemini 1996. objavila odlomak iz romana Ravnoteža (prvo se zvao Istomesečići) sa parodijom Ćosićeve proze i sa pojavom samog pisca, zapečatila sam svoje prisustvo u UKS – odnosno, kako su potpisnici presude o mom izbacivanju mislili, moje prisustvo u srpskoj književnosti uopšte. Roman je objavljen dvadeset godina kasnije… Ćosić nema pravog naslednika, jer prosto više nema toliko stolica na kojima je on istovremeno sedeo. Ima doduše serija epigona, koji su vrlo besni jer im je vrlo tesno.

Koliko je ženska perspektiva u kulturama nastalim raspadom bivše Jugoslavije zamijećena, posebice u vremenu repatrializacije društvenih vrijednosti. Koliko se žene danas moraju boriti da razbiju taj redukcionistički i vulgarni mit koji ih neprekidno svodi na tri životne uloge: majku, suprugu i ljubavnicu, dakle na ulogu vječno podređenog subjekta?

Uslovi su gori nego ikad, ali su žene u kulturi sposobnije nego ikad. Na ženskoj strani su, sem tvrdoglavog sećanja, neselektivnosti, ironije, samorefleksije i ogromnog znanja, još i herojske navike koje su stekle u borbi sa patrijarhatom, i odsustvo svake ideološke iluzije, uz težnju za minimalnim programom jednakosti i pravičnosti. Ne upotrebljavam više termine pol i rod, previše su obremenjeni patrijarhatom, upotrebljavam soj, termin (turcizam) koji potcrtava lični izbor i slobodno pripadanje. Soj je sigurni pobednik novoga doba, obeleženog epidemijom i mnogim drugim užasima.

Kako objašnjavate porast moći falusne figure sada u 21. stoljeću. Političari koji dominiraju javnim prostorom, ovdje i na zapadu, uživljeni su u ulogu „velikih muškaraca“. Od Donalda Trumpa, preko Viktora Orbana pa sve do Aleksandra Vučića – muškarci koji su spasitelji, preporoditelji tradicionalnih vrijednosti, lideri, vizionari?

Pominjete tipove koji su pre svega smešni, groteskni. Dodajem i Janeza Janšu. Oni svoju očiglednu nesposobnost pokrivaju velikim pojmovima, i još radije zaverama, jer pojmove nisu u stanju ni da razumeju. Kada ih pogledate i čujete, jasno vam je da su poslednji u redu poželjnih mužjaka, potpuna suprotnost falusnoj figuri svih varijanata. Ružni, mutavi, brljivi, brbljivi, nikakvi. Moć im je dala raspadajuća parlamentarna demokratija. Oni su zadnji znak da je promena neophodna. Desila se već u slučaju Joea Bidena: razum je prevladao.

I na koncu pitanje koje se tiče budućnosti. Vidimo da svugdje u „civiliziranom svijetu“, ipak, dolazi do postepene emancipacije žena. Da li će se nešto takvo desiti i na prostorima nastalim raspadom bivše Jugoslavije?

Emancipacija je nesumnjiva, očekuju se promene sistema i nova raspodela u društvu. Mogu se desiti u još postojećoj parlamentarnoj demokratiji, mogu ih obeležiti upravo ukidanje takve demokratije i organizovanje društva na drugačijim osnovama. Žene i ostali, svi sojevi su spremni. Od Jugoslavije se mora preuzeti nekoliko korisnih inovacija u globalnom kontekstu: zdravstveni dom, opšte školstvo, knjižničarstvo, prevođenje, jednakost jezika i manjina, pokret nesvrstanih i, uslovno, samoupravljanje, bar u osnovama, jer je praksa to uglavnom uništila. Prvih pet elementa, bez ikakvih izmena.

PEN centar BiH, 17.11.2020.

Peščanik.net, 21.11.2020.