Intervju

Razgovor vodio Ljubeta Labović

Svetlana Slapšak, naučnica, antropološkinja i doktorica antičkih studija, autorica je brojnih radova iz područja antropologije, lingvistike, klasičnih studija, rodnih studija, balkanologije i komparativnih studija. Napisala je i uredila više od 70 knjiga i zbornika i oko 400 naučnih studija.

Bila je glavna urednica časopisa ProFemina, redovna profesorka za antropologiju antičkih svjetova, studije roda i balkanologiju u Ljubljani i dr. Osim teorijskih knjiga, Slapšak je objavila i nekoliko romana, putopisa i drama.

Njen roman „Ravnoteža“ postao je regionalni bestseler, za knjigu eseja „Leteći pilav“ dobila je 2015. godine nagradu „Mirko Kovač“, a nedavno je ljubljanska „Beletrina“ objavila njenu knjigu eseja „Vuna i tijelo“.

U novoj knjizi eseja „Vuna i tijelo“ bavite se istorijskom antropologijom vune, etičkim vrijednostima, funkcionisanjem moći i dr. Na koji način ovu slojevitu knjigu povezujete sa savremenim temama?

Za mene je svaka tema iz prošlosti povezana sa savremenošću, to je smisao bavljenja prošlošću, u mome slučaju prevashodno antikom. Osnovni ritualni obrazac sa vunom, od kojeg polazim, jeste dvostruki – Odisejev i Penelopin: on se spasava iz Kiklopove pećine tako što se zakači za runo ovna, ona se spasava od prosaca tako što prede i raspreda tkanje, i bez prestanka laže… Vuna me zanima kao ritualni predmet između živog i neživog, područje određivanja prerogativa i uloga soja (time zamjenjujem termin „rod“), i kao materija koja određuje tijelo: u vunu se oblačimo, ali je lanolin, nusprodukt obrade vune, osnova cjelokupne moderne kozmetike. Najvažnije metaforičko područje je tekst/tekstil, predenje i tkanje kao slika pisanja i dakako, ženskog pisma.

Gotovo mitski djeluje i pandemija virusa korona, koja je izazvala globalni potres u svim oblastima društvenog života. Kakav će uticaj imati nužne izolacije, zapostavljanje ekonomije, prekid kulturnih, sportskih i drugih komunikacija?

To možemo predvidjeti, ali je možda bolje biti štedljiv u predviđanju. Kapitalizam u neoliberalnoj fazi vjerovatno je osuđen na smrt: moraćemo da promijenimo pojmove kao što su proizvodnja, zaposlenost, profit, možda i rad sam. Globalnost se nužno raspada na državne okvire (zatvaranje granica), što, paradoksalno, mora primiriti nacionalizme. Krajnja posljedica mora biti nova globalnost, sa izrazitim nomadizmom koji bi morao zamijeniti potpunu nepravičnost današnjih migracija. Novo doba izvjesno će biti postindustrijsko, promijeniće se današnji urbanizam.

Promjene će biti dubinske, klasne, dakle društvena revolucija, za koju se možemo nadati da neće biti krvava. Već samom prvom promjenom sistema školovanja, zdravstvene zaštite i kulture mora se uspostaviti novi način političke organizacije, zasnovan na više jednakosti; parlamentarni sistem već sad više ne odgovara društvenoj realnosti pandemije. Revolucija, kao i uvijek, mora da se započne – promisli, isplanira, poetizuje – u kulturi. Ali promjene su već počele i moćno su povezane sa golim preživljavanjem, što znači da su neizbježne.

Što nam zapravo pokazuje pandemija, da li je kucnuo čas za neku novu antropologiju i pred kakvim se izazovima danas nalazi savremeno društvo?

Ima vremena da se antropologija promijeni, prvo mora da se promijeni anthropos. Savremeno društvo se više ne nalazi pred izazovima, pa se kao odlučuje, nego je pitanje koliko brzo će ga oni pregaziti. Rizik nasilnog pokušaja da društvo ostane isto veliki je, jer onih 1% neće lako predati svoju vlast i privilegije. „Savremeno društvo“ je prijeteća prošlost, koje se treba bojati. Pitanje je kako iz te prošlosti sačuvati dobre djelove, korisne za budućnost – recimo komunikacije. Dobar primjer neoliberalne logike je, od Amerike pa do Slovenije, briga da se finansijski pomogne poslodavcima (čitaj kapitalistima), kako bi se očuvala proizvodnja sa trgovinom: plemeniti poslodavci će onda zadržati radnike…

Odluka je, naravno, prepuštena poslodavcima, bez ikakve garancije sa njihove strane! Nijesu li, kao kapitalisti, spremni da rizikuju, i to prije svega svoj kapital? Ne, oni bi zapravo htjeli – socijalizam, bar za njih, koliko i kada im treba. Vlasti bi morale učiniti upravo suprotno, plaćati radnike, zaposlene, prekarce, nezaposlene: to bi bio dobar početak. Bogatstva ima dosta u Evropi za takav obrt, uslovljen prelaskom u postindustrijsko doba i odumiranjem tržišta. Pojavile su se sumanute ideje – roba prolazi, ljudi ne, koje su u skladu sa opštim stavom prema izbjeglicama. Što ako budemo morali bježati u Afriku, pa nas tamo dočekaju upravo onako kako ih mi dočekujemo? Uz dobru nadu da će nestati potrošačko ponašanje, može nam se desiti ono čega se najviše bojim pri kraju epidemije i poslije – glad…

Kako, onda, komentarišete socijalnu pozadinu pandemije? Može li se u tom kontekstu govoriti o prepoznavanju izvjesnih političkih, odnosno ideoloških narativnih tokova?

Glavni narativni tok, koji najviše obećava, jeste jednakost. Bolest i smrt imaju tu ultimativnu ubjedljivost. Države koje nemaju razvijeno javno zdravstvo, posebno žrtve nedavne privatizacije (Italija) ili sistemske privatizacije (SAD), imaju ili će imati najgoru situaciju i mnogo žrtava. Isto važi za totalitarne režime, teokratije kao Iran ili druge, kao Sjeverna Koreja. Kina i Južna Koreja, dva potpuno suprotna ideološka modela, imaju besplatnu zdravstvenu zaštitu za sve, i nešto su uspješnije u borbi sa bolešću. To još nijesu neke zakonitosti, nego samo pokazatelji koliko je klasno, socijalno i kulturno važno u kriznoj situaciji.

Početak epidemije povezan je sa mobilnošću, pa i sa luksuzom (krstarenje, skijanje u drugoj državi). U Sloveniju su virus donijeli ljekari, koji imaju najviše plate i mogli su da sebi priušte zimovanje u Italiji… U početku su sve ekstremno desničarske stranke i grupe htjele da iskoriste virus – donose ga izbjeglice, oni drugi… Sad je situacija tako ozbiljna da se čak i Salvini privremeno primirio. Virus, sa druge strane, politizuje potlačene, najbrojnije mogućne žrtve. Kombinacija razuma, discipline i političkog buđenja uopšte nije loša kao trening za budućnost.

Mnogobrojna istorijska, ekonomska i ideološka pitanja lebde nad Zapadnim Balkanom u tendencijama i pogrešnim shvatanjima istorije i demokratije. Kako u evropskim i uopšte globalnim kretanjima vidite ovaj region?

U novoj Jugoslaviji. Cenzurisana tema, zar ne? Dosada smo koliko-toliko kritički obradili nostalgiju, izučavali sjećanje, napisano je dosta ozbiljnih radova o istoriji… Sa promjenom svijeta koja slijedi, pitanje zapuštanja nepodnošljivih državnih modela, nacionalizma, revizionizma, neviđene nepravičnosti i kleptokratije, sa stalnim prijetnjama novim ratovima može se riješiti samo u novoj društveno-kulturnoj i političkoj zajednici sa starim, ili možda novim imenom. Jer, nova realnost je možda jedino što može da ojača današnju ljevicu, nesposobnu i politički nekonkurentnu, izgubljenu u jako zastarelim raspravama istorijske ljevice. Rat je ostavio neizlječive tragove, javna rasprava o odgovornosti ostala je jedino na hrabrima i nezavisnima, koji su odgurnuti do ruba društva i stalna su meta napada. Jugoslovenstvo bi pomoglo približavanju generacija, i napuštanju nacionalnih kaveza i bilo odlična osnova za programe obnove i gradnje novih odnosa.

S obzirom na to da se bavite mitovima i drugim fenomenima kako komentarišete djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, te pričešćivanje vjernika istom kašikom i pozivanje na liturgije uprkos mjerama Vlade za zaštitu od pandemije?

Tu uopšte nije riječ o mitovima, već o skandaloznoj zaostalosti, srasloj sa pohlepom Srpske pravoslavne crkve, privilegijama, licemjerjem i strašnim primitivizmom. Širenje zaraze podsjeća uistinu na prizore iz srednjeg vijeka. Takva crkva nema nikakve veze sa hrišćanstvom, vjernici su za nju sitniš koji razbacuje bez trunke samilosti i čovječnosti, da bi sačuvala svoje bogatstvo. Svetinje su slab izgovor, jer bi po hrišćanskom učenju morale pripadati svima. U svim ovim slučajevima, riječ je o ustavnim osnovama i razdvojenosti države i crkve: to se ne poštuje, jer politika u Srbiji čuva dio svojih interesa pomoću crkve, i koristi površnu vjernost, jer sama nije u stanju da sklopi koliko-toliko uvjerljiv ideološki tekst. Srpska pravoslavna crkva njeguje, kao svoj diskurs, seksizam, rasizam, šovinizam i patrijarhalnost, uz amaterski revizionizam. Njena agresivnost prema civilnoj vlasti u Crnoj Gori ispunjava tajne političke zadatke iz Srbije. Krajnje je vrijeme da se u toj crkvi pojave školovani, hrabri i moralni teolozi koji bi užasno stanje crkve kritikovali… daj Bože!

S obzirom na to da su se mnogi pisci kroz istoriju bavili temama epidemija, od Poa, Tomasa Mana, Kamija i Markesa, što možete reći na temu književnost i pandemija?

Moje omiljeno književno djelo o tome je Tukididova „Istorija“, odnosno opis kuge u Atini, koja je izvjesno uticala na atinsku demokratiju. Za smanjivanje straha, i danas je zgodan Bokačov „Dekameron“: to je literatura za današnji karantin. U savremenoj književnosti, bolest, rat i smrt postaju jedinstveno zlo, upisano u čovekovu prirodu: u izvjesnom smislu ne mogu nam pomoći u današnjoj situaciji, kad moramo zamišljati novog čovjeka. Upravo u nužnoj izolaciji moramo biti, više nego ikad, političke životinje (zoon politikon)!

U antiratnom romanu „Ravnoteža“ opisali ste život jedne porodice u Beogradu tokom rata devedesetih. S obzirom na to da ste roman pisali još 1996. godine, imate li danas odgovor na pitanje kako u jednom neuravnoteženom društvu pronaći sopstvenu ravnotežu?

Odgovora još uvijek nemam. Krhkost disidentskih kultura iz prošlosti uvijek ukazuje na dvije osobine koje malo ljudi uspijeva da uskladi: hrabrost i duhovitost. Kombinacija je važna jer disciplinuje hrabrost i oduzima joj nepotrebnu zagledanost u sebe. Roman sam pisala gledajući generaciju koja bi tada morala započeti život, i kojoj je bilo oteto baš sve što bi morala imati. Neki iz te generacije su zatim došli da doktoriraju na postdiplomskim studijama kod mene… One i oni su me poučili da je najvažnija želja za učenjem i napredovanjem, odnosno usavršavanjem. Virtuoznost, čak i u malome krugu, daje smisao preživljavanju. Drugo je odgovornost. Moje junakinje žive u nepodnošljivom psihičkom stanju krivice što se u njihovo ime ubijaju njihovi sugrađani: umjesto da se uništavaju, one usmjeravaju i spasavaju one koji su glavno oruđe rata, muškarce. Tako su uistinu radile žene u Beogradu za vrijeme rata. Roman naravno nije mogao biti objavljen 1996, jer je sadržavao parodiju na djela Dobrice Ćosića. Srednji građanski sloj, koji postoji samo još u tragovima u Beogradu, zaslužio je neki književni pomen, žene posebno: o tome se u srpskoj književnosti praktično nije pisalo.

Pobjeda, 30.03.2020.

Peščanik.net, 10.04.2020.