- Peščanik - https://pescanik.net -

Intervju sa leptirom

Foto: Peščanik

Diktator se priučio engleskom. Nije se drao na novinarku, u pitanju je bio novinar. Nije siktao na englesku publiku što nisu isključili telefone. Nije prizivao Baćka i ostale da ispune nemoguće britanske zahteve. Danju se vampiri često pojavljuju kao leptiri.

Šta je ostalo? Ostala su nemoguća poređenja, kao između Kosova i Krima, čista preterivanja, kao o tradicionalnom prijateljstvu sa Rusima, instant laži, kao o odličnim vezama sa novom Mađarskom, i neke veoma stare, kao o ulozi Srbije u ratu, i još licemerno vrludanje, kao ne daje se oružje Ukrajini, nego se kupuje od Izraela. Ništa novo i neočekivano, samo još jedna prilika da se samoistaknu suverenost i mudrost: efekat je ravan istoj izjavi bolesnog dečaka koji je dobio ulaznicu za utakmicu Zvezda-Partizan. Jer on ispunjava sva obećanja, ali ne i obaveze, recimo prema EU, no šta briga Engleze. Ukratko, uobičajeno čivijašenje, da se neko ne seti. Otvorenosti naročito nije bilo, to se ne može izšibicariti.

Jedina korisna pomisao posle toga je – šta raditi posle. I možda najbolje što se uopšte može uraditi tačno je ono što su studenti radili na početku: ne dati nijednog podatka o mislima, planovima i radu. Druga mogućnost bila bi da se propagandnoj mašini da suviše konfuznih podataka, pa da pregori. Iskustvo pokazuje da se u nedostatku podataka mašina zahuktava na lažima, da škripi, ali ne zaustavlja se. Sa suviše podataka, svejedno da li lažnih ili pravih, mašina možda zaista pukne. Nije nemoguća ni kombinacija oba metoda! Bilo bi sjajno kada bi na drugoj strani bio uigran orkestar, ali opet uigravanje stvara orkestar. Interno, još je važnije da sve što se misli ostane u dubokoj diskreciji, jer je opšta ostvarivost posle promene po pravilu niska i spora. Od najveće važnosti je to što je ono „posle“ sada najvažnija tema. Upravo to označio je intervju sa leptirom.

Parlament je u tome isprednjačio. Nezaboravna scena izlaska vladajućih uz objašnjenje da je opozicija sabotirala kvorum najavila je veliko finale. Vučimediji su u trenutku izgubili funkciju, kad su poslanici/ce krenuli da psuju, a bez cvrkutanja iz rijalitija. U tom kontekstu ne mogu a da ne naglasim lavinu polisemije koju je pokrenuo ministar za kulturu pozivom da ga protivnici povuku za Generalštab. Za takvu izjavu u kafani vala bi dobio bar tri meseca u Padinjaku po članu 133, pre nekih četrdesetak godina, a ja bih kao tadašnja predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS pisala za njega peticiju, koju bi potpisalo najmanje 500 hrabrih građana. Na sudu bi ga branili dokazujući kako su autor i tekst razdvojeni, a recepcija arbitrarno određuje značenje u bartovskim formulama. Jedino što takav bednik nikada ne bi bio ministar, a i kada bi bio, ne bi javno psovao. Bio bi često pijani pjesnik, iz kategorije Nogo-Đogo-Rembo. Ah, zlatna vremena! Sve dok pjesnici nisu otkrili deseterac i popadali po Kosovu… No vratimo se sadašnjosti. Dotičnom izjavom ministar je Generalštab sveo tačno na ono što ustanova zvanično predstavlja, jer je verovatno daleko od toga da svoju vlastitu ustanovu vidi kao ruševinu. Nije daleko od vređanja vojske i veleizdaje, ali to je rezervisano za druge – ne one koji drugačije misle. Nadalje, ministar je svojom izjavom poništio prerogative sudstva, i time pustio u pogon mrdosudstvo. Pošto je taj skandal Brnabić, bre prihvatio kao skupštinsku svakodnevicu, postoji osnova da se posumnja u zaveru iza leđa mudroga vođe, dok on spasava čast Srbije u svetu i šire. I sve dok se ne nađe novi Mohamed koji će od Generalštaba načiniti još lepšu građevinu ovog dela Evrope i omogućiti plativi obilazak svakom ko voli Srbiju, neizvesnost ostaje na svim nivoima: od onoga koji će povući ministra za Generalštab, do onoga koji će od povučenog izvući najviše. Bojati se, međutim, da ministar nije na umu imao povlačenje koje bi značilo unosne poslove, već da je izjava bila više krik očajanja što ni povlačenje Generalštaba ne bi doprinelo ostajanju na vlasti. Jer, sama akcija zapravo je nemoguća, čak i u skupštini u kojoj se puši…

Između intervjua sa leptirom i jezikave, prostačke skupštine otvara se prostor za završne scene. Što je više ispunjen tišinom, to više ima nade da će se promišljenost širiti.

Peščanik.net, 28.04.2026.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Akad. Dr prof. kao članica-osnivačica državne Akademije nauka za trajni razvoj Slovenije, AZTRS, u Ljubljani. Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022); Kje smo? Ljubljanski steganogram (2024); Hetera in filozof, studija (2024). Romani su joj objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017, nagrade Društva sociologa Slovenije za ne-sociologa 2023, nagrade Druga prikazna, Skopje, 2025.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)