Razgovor vodila Katarina Živanović
Oluju sam od starta držala zločinačkom akcijom, etničkim čišćenjem. Tu ništa za mene nikad nije sporno. Mnogo sam puta govorila i pisala o zločinima koje je tada nad civilima izvršila hrvatska vojska, ali Ante Gotovina nije odgovoran za to – kaže, između ostalog, za Plave strane hrvatska spisateljica, publicistkinja i blogerka Vedrana Rudan. Voljena i omražena, kontroverzna, govori britkim jezikom o politici i životnim problemima. I nikog ne ostavlja ravnodušnim. Za Plave strane priča o Oluji, objašnjava zašto se zamerila Jevrejima, zašto je ljuta na Hrvatsku…
Zaboravimo prošlost. Krenimo u rat u svojim zemljama za bolje sutra nas, naše djece, naših unuka – izjavili ste onog dana kada su u Hagu oslobođeni hrvatski generali Gotovina i Markač. Da li verujete da je istinsko pomirenje moguće ako znamo da su stavovi Hrvatske i Srbije po pitanju Oluje suprotni, i da je malo verovatno da će se oni ikada usaglasiti u budućnosti?
O Oluji znam više nego što bih željela. Roditelji moga muža, Srbi, živjeli su u Krajini do Oluje. Oni i danas žive u svojoj kući, ali više ne u Krajini. Oluju sam od starta držala zločinačkom akcijom, etničkim čišćenjem. Mnogo sam puta govorila i pisala o zločinima koje je tada nad civilima izvršila hrvatska „vojska“ ili vojska, svejedno. Sto puta sam napisala i rekla da zločinci koji su to uradili nikad nisu osuđeni, iako se imena znaju. Konačno, jedan od mojih prvih susjeda je ratni zločinac, pa nikome ne pada na pamet da mu to uzme za zlo. Ubijao je u Gospiću. Ali… Nikad se ne bi smjelo govoriti o Oluji, a ne spomenuti glavne kreatore te „velike hrvatske pobjede“. To su Sjedinjene Američke Države, koje su je blagoslovile i dale svu moguću logistiku i Tuđman i Milošević, koji su dogovorili kako je sprovesti. Svi stanovnici Krajine preko radija su dobivali obavijesti, iz sata u sat, kojim putem da krenu prema Srbiji. Oni koji su ostali, nemoćni, stari ili glupi, pobijeni su da bi se odbjeglim Srbima poslala poruka. Iz istog razloga zapaljene su srpske kuće. Moja svekrva i svekar, glupi par koji je mislio da nije ništa kriv, pa je naše čete dočekao na kućnom pragu, jedva je izvukao živu glavu. Nikad Oluju neću držati velikom hrvatskom pobjedom, jer u toj akciji rata nije bilo. S jedne su strane bili ratnici, s druge civili u bijegu. Sve to danas nikome ne može pomoći. Pobijeni Srbi neće ustati, živi se neće vratiti, Oluja je zločin i nije velika hrvatska pobjeda, ali jest veliki srpski poraz. Srbi su uz pomoć JNA, najmanje oni iz Krajine, željeli Veliku Srbiju, nisu je dobili. Dakle, izgubili su rat. Najstrašnije je što ga Hrvati nisu dobili. Ne samo Hrvati. Kako vidimo, i Slovencima je jasno da su gubitnici. O ostalima koji su nekad živjeli u Jugoslaviji da ne govorimo. Sa ogromnim užasom ovih sam dana shvatila da je pomirenje između Srba i Hrvata jednostavno nemoguće. S tim bismo se morali pomiriti i krenuti u novi život kao neprijatelji koji su danas presiromašni da bi jedni drugima rezali vratove i palili kuće. Uostalom, naši gospodari misle da je dosta bilo krvi i rata.
Kako sada gledate na euforiju koju je u Hrvatskoj izazvala oslobađajuća presuda generalima, ali i na razočaranost u Srbiji? Nacionalizam je nabujao sa obe strane, i to ne samo u ultradesničarskim krugovima. Vraćamo li se u devedesete?
Euforija je bila ogromna jer Hrvati nisu očekivali oslobađajuću presudu. Naprotiv. Oslobađanjem Gotovine i Markača, tako su je protumačili naši domoljupci, svijetu je poslana poruka o hrvatskoj „nevinosti“. Srbi su oslobađanje Gotovine i Markača doživjeli kao oprost koji je svijet udijelio Hrvatima za zločine koje su učinili za vrijeme Oluje i čišćenje Hrvatske od Srba. Da li je to „nacionalizam“? To je očajizam. Slobodni Gotovina i Markač ne mogu nahraniti gladne Hrvate, ni izbrisati hrvatske zločine kao što ne bi osuđeni mogli nahraniti gladne Srbe i izbrisati njihove zločine. Izmanipulirani smo. I vi i mi. Mediji i političari nam kao top-temu nameću ratne igre umjesto kruha. Euforija se smiruje. Dapače, Gotovinu, to sam predvidjela, ovdje proglašavaju izdajicom jer je Hrvatima preporučio da se okrenu budućnosti i zaborave na rat umjesto da ih pozove u lov na „četnike“. Gotovina, koji je godinama za napaljene Hrvatine bio „heroj a ne zločinac“ i inkarnacija hrvatstva, „izdao“ je svoj narod i želi mir na ovim prostorima. Bilo bi komično da nije stravično.
Vašu izjavu da ste „sretni što je sud oslobodio Gotovinu“ mnogi su dočekali „na nož“. Ipak, obrazložili ste da je zločina bilo, ali da su za to odgovorni Tuđman i Milošević, a pre svega SAD. Kojim argumentima branite vaše stavove?
Nikad Gotovinu nisam držala zločincem. On je jednostavno bio žrtveno jagnje, jer su njegovi šefovi otišli bogu na istinu, a Hag je morao, radi „ravnoteže“, u mrežu uhvatiti i neku veliku hrvatsku „ribu“. U pokojnom Feralu na tu je temu objavljen fenomenalan štos. U Hagu se naši generali dižu pred sucem i svi izgovaraju istu rečenicu: „Časni sude, nisam kriv.“ Diže se i Tuđman pa kaže: „Časni sude, nisam živ.“ To je to. Po meni, ne kažem da sam u pravu, da je Gotovina osuđen, preko noći bi bili amnestirani svi oni zločinci sa naše strane koji su zaista ubijali, klali, palili i bacali starčad u bunare. Ovako, Hrvatska će morati krenuti u lov na njih. Ako Gotovina nije kriv, tko je kriv? Zapovjedna odgovornost? Preglupo mi je kad mi netko kaže da sam podlegla „teoriji zavjere“. Danas sam čula na radiju kako je u Njujork tajmsu objavljen tekst u kome autor nadugačko i široko objašnjava ulogu Amerike u ratu na ovim prostorima. Dobro jutro, Margareta. Ne trebaju mi posebni „argumenti“ da bih obranila svoje teze. Pogledajte tko su dobitnici u našem ratu. Olbrajtova kupuje telekomunikacije na Kosovu, Klark, zapovjednik NATO snaga koje su bombardirale Srbiju, tamo će kupiti rudnike, naši dečki umjesto Amerikanaca bauljaju Avganistanom i ostalim Avganistanima… Samo slepac ne vidi ulogu Amerike u našoj revoluciji. To što netko moje teze dočekuje „na nož“, uopće me ne uzbuđuje. Uvijek sam sama plaćala pravo da pišem što mislim.
Kritikujete „Fašističku Ameriku“ ali i Izrael zbog napada na Palestinu. Zbog pitanja koje ste postavili – (Zašto je dim iznad iznad Aušvica večni dim, a dim iznad Gaze pizdin dim?), Jevreji su od vas tražili izvinjenje. Hoće li ga dobiti?
Jevreji, preciznije „Jevreji“ nikad od mene za tu izjavu neće dobiti izvinjenje. Nikad! Neki su je hrabri klinci čak stavili na džambo plakat pokraj ceste u jednom dalmatinskom gradiću i tamo je stajala mjesec dana. Ponosna sam na tu izjavu, to je najbolja rečenica koju sam u životu napisala. Naravno, kad sam rekla „Židovi“ nisam mislila ni na Židove ni na židove, nego na fašiste koji vladaju državom Izrael. Sve se više građana Izraela i Židova koji žive van Izraela buni protiv izraelskog fašizma. Žao mi je što u Hrvatskoj na tu temu od sto glasa glasa čuti nije.
Ljuti ste i na Hrvatsku što nije podržala Palestinu u borbi za status države promatrača u UN u blogu „Jebi se, Hrvatska“?
Naravno da sam ljuta. Palestinci su židovi dvadeset i prvog vijeka. „Hrvatska“ se prema njima ponijela kao NDH prema židovima četrdeset i neke. Hrvatsku sam stavila pod navodnike, jer ne vjerujem da baš svi građani moje zemlje misle poput naših pokvarenih političara opsjednutih potrebom da se uguraju u dupe svakog gospodara.
Govorite otvoreno o svojoj porodici, pa i o ocu koji je „u Jasenovcu pokušavao batom rešiti jevrejsko pitanje“. Kako gledate na tu njegovo prošlost?
Godinama čekam da mi netko postavi to pitanje. Možete li uopće zamisliti da bi moj otac „u Jasenovcu batom rješavao židovsko pitanje“ i da bi moji židovski prijatelji tek tako prešli preko toga. Imaju dokumentaciju, znaju svakoga imenom i prezimenom koji je ikad držao bat iznad židovske glave. Osim imena i prezimena imaju mu i fotografiju, težinu, visinu, debljinu… Moga oca u njihovoj evidenciji nema. Na njihovu žalost. To je, naravno, bila samo licencija poetika. Moj je otac bio partizan koji je jednom otišao u Aušvic i vratio se doma duboko potresen. I moja baka i moja majka su bile u partizanima. Očevu sestru Mariju Nijemci su ubili u jednom od svojih logora. Tatinu drugu sestru ubili su Talijani. Tom sam rečenicom željela reći, ako si potomak zločinca, ne znači da si zločinac, ako si potomak žrtve, ne znači da si žrtva. Oni koji danas vladaju Izraelom potvrđuju moju teoriju.
Ne štedite političare. Sve ih stavljate u isti koš sa lopovima, licemererima i lažovima. Ima li, pak, nakog u regionu za koga ste pomislili „ovaj bi mogao bio dobar lider“?
Naš ministar branitelja gospodin Fred Matić za mene je jedini svijetli lik, kako to vi kažete, „u regionu“. Otvoren, iskren, hrabar. Treba imati vrašku hrabrost svakoga se dana suočavati sa zločincima obučenim u heroje i prevarantima obučenim u dragovoljce Domovinskog rata. Bio je u ratu, čak i u jednom od vaših logora, ali u njemu nema mržnje. Nevjerojatna osoba. Posebno mi se svidio kad je jednom u pratnji predsjednika Josipovića otišao u Srbiju i tu od vaših isprosio penziju za našu i vašu siromašnu pjevačicu Anicu Zubović koja je bijedno živjela u jednom zagrebačkom staračkom domu. Život joj je učinio dostojanstvenim, preciznije, vaša joj ga je vlast takvim učinila. Vi svojim umjetnicima dodjeljujete penzije što je za svaku pohvalu, a naši u Hrvatskoj crkavaju od gladi osim ako im nešto ne stigne iz Srbije. Zaista sam ponosna što imamo Freda Matića.
Da li vas neko ili nešto pozitivno iznenađuje na ovdašnjim prostorima? Nedavno ste pohvalili Kusturicu zbog borbe protiv „niklovanja Srbije“, uz konstataciju da hrvatskoj fali jedna takva ličnost. Jesmo li apatični posle godina ratovanja, da li je u pitanju ekonomska ili moralna kriza? Zašto nemamo energije da menjamo stvarnost i budemo aktivniji?
Nemamo energije da mijenjamo život jer ga trošimo u borbi za goli opstanak. Kod nas moraš raditi najmanje tri posla da bi mogao preživjeti. Digla sam stambeni kredit u švicarcima, četrdeset i sedam hiljada eura. Nakon sedam godina otplaćivanja moj dug je četrdeset i osam hiljada eura. Sto hiljada Hrvata nosi švicarsku omču oko vrata. Nema se vremena za revoluciju. Kusturica je učinio častan čin. Pretpostavljam zato što nema kredita a ima hrabrosti.
U vašim knjigama otvoreno govorite o seksu, preljubi, zlostavljanju, nasilju. Mnogi vam zameraju na rečima koje „ne birate“, ali su saglasni da su stvari o kojima pišete naša realnost. Ima li za vas tabu tema?
Ima. Nikad ne bih mogla pisati o zlostavljanju djece.
Na osnovu romana „Kad je žena kurva, kad je muškarac peder“ urađena je i pozorišna predstava „Kurba“, koja će premijeru imati 11. decembra u beogradskom Domu kulture Studentski grad? Hoćete li doći?
Nažalost moju veliku, neću. Volim Beograd, to je moj grad, tamo su mi dragi prijatelji… Kurba je monodrama koju je režirao slovenski režiser Mare Bulc prema tekstovima iz knjige Kad je muškarac peder, kad je žena kurva. Igra fenomenalna slovenska glumica Violeta Tomič, na hrvatskosrpskobosanskoslovenskom. Jezik koga razumije čitavi Region. Predstava je prava „ženska“ i veliki hit u Sloveniji. Neopisivo mi je žao što je neću gledati u Beogradu.
Kad je žena kurva, kad je muškarac peder?
Žena je kurva ma što u životu učinila a muškarac je peder kad ženi kaže da nikad nije kurva.
Budućnost država nastalih raspadom SFRJ?
Kad pogledam prema Sloveniji vidim da ima nade. Treba u ruke uzeti kuku, motiku, molotovljev koktel pa krenuti na gamad koja nam je uništila budućnost. Ništa bez borbe. Ali ne borbe između „četnika“ i „ustaša“, neka počivaju u nemiru, nego između nas robova i njih lopova.
Danas, 08.12.2012.
Peščanik.net, 08.12.2012.
OLUJA