- Peščanik - https://pescanik.net -

Kosovo nije Srbija

Zoran Vujović, dvadesetogodišnji mladić porijeklom s Kosova, prva je žrtva “događanja naroda” koje se, kao reakcija na Deklaraciju o nezavisnosti Skupštine Kosova, umjesto u mirni protest građana, u jednom momentu pretvorilo u novo divljanje huligana po beogradskim ulicama.

Mladićevo ugljenisano tijelo nađeno je u noći 21. februara u Ambasadi SAD-a u Beogradu, a kako se tu našlo – policija još uvijek nije saopštila.

Bilans te demonstracije “jedinstva naroda i države”, koju su dogovorili Boris Tadić, Vojislav Koštunica i Tomislav Nikolić su, na žalost, i zapaljene ambasade SAD-a i Hrvatske, demolirana predstavništva stranih firmi, neviđena pljačka u kojoj su najviše stradale prodavnice obuće (“Nike za Kosovo”), kao i više od 200 povrijeđenih ljudi, od čega veliki broj policajaca. Uz članicu vladajuće koalicije G17 plus Mlađana Dinkića i Ligu socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka, Liberalno demokratska partija Čedomira Jovanovića je odbila da učestvuje na mitingu Kosovo je Srbija, čiji je organizator bila srpska vlada.

Za predsjednicu Političkog savjeta LDP-a, bivšu predsjednicu Građanskog saveza Srbije, osnivačicu Centra za antiratnu akciju, koja je 1997. nominovana za Nobelovu nagradu za mir, Vesnu Pešić takva odluka stranke bila je logična i očekivana.

Nakon protesta, kome je u Beogradu 21. februara zaista prisustvovalo preko 200 hiljada ljudi, premijer Koštunica je zatražio od SAD-a da poništi svoju odluku o priznanju Kosova. Kome je zapravo ova poruka upućena?

Vrlo je teško ustanoviti logiku politike koju vodi Vojislav Koštunica. Imam utisak da je on fanatizovan čovek i da u vođenju politike sve manje koristi zdrav politički razum. Taj način mišljenja se ne koristi logikom i sve je više iracionalan i udaljen od realnih mogućnosti.

Poznajete dugo Vojislava Koštunicu. Da li ste iznenađeni načinom na koji vodi neku vrstu ličnog rata sa SAD-om?

Nisam sigurna da Koštunicu bilo ko dobro poznaje. Istina je da se dugo znamo, radili smo zajedno u Institutu društvenih nauka, ali nikada nismo bili bliski. Međutim, vrlo dobro pamtim neke njegove izjave. “Ako se ne vodi srpska politika, Srbi će stradati”, kao da je ta politika nešto zauvek poznato i dato, zapisano još u vreme Kosovske bitke. Kada se Milošević razilazio s Karadžićem, Koštunica je bio na “Rašinoj” strani. Bio je i protiv Dejtonskog sporazuma, misleći da je i taj sporazum bio izdaja srpstva i neke “srpske politike”. Takvu poziciju je zauzimao i sa Crnom Gorom, Hrvatskom, pa tako sada čini kada je Kosovo u pitanju. Zbog tog verskog i nacionalističkog zanosa, Koštunica je često u svojim izjavama išao mnogo dalje od Miloševića. Međutim, iako je navodno uvek bio patriota i vodio nacionalnu politiku, on je danas ubedljivo najomraženiji političar u Srbiji. Njega niko ne voli. Svima je antipatičan, sem maloj grupi isto tako prepariranih sledbenika. Znate, za političara je lična privlačnost i prihvaćenost vrlo bitna stvar, a Koštunica ih nema. Što se tiče njegovog rata s SAD-om, svima je jasno da je glupo tražiti i očekivati da će najmoćnija država sveta povući svoju odluku zato što to od nje traži srpski premijer. Podrška Kosovu od strane SAD-a je bila očekivana i ona nije od juče.

Uprkos tome, imate li utisak da je Deklaracija o nezavisnosti Kosova ovdje odjeknula poput bombe?

Delimično za to imam razumevanja. Znate, kada je neko dugo bolestan od neke teške bolesti i kada sigurno znate da će umreti, ipak, kada se to dogodi, njegovi najbliži plaču. Možda je nezavisnost Kosova doživljena na taj način i možda toliko nije bilo u pitanju iznenađenje, koliko je takva odluka kod građana izazvala jaku emocionalnu reakciju u vezi sa jasnim gubitništvom. Problem je u tome što niko za to ne preuzima odgovornost, niti objašnjava zašto pregovori nisu uspeli.

A kod Vas?

Pa, i ja sam to loše doživela jer sam znala da će odluka o nezavisnosti izazvati teške posledice za sve nas, one su od sadašnjeg vođstva bile najavljivane. Meni je uvek neprijatno kada dođe do novih podela i novih granica. Od početka jugoslovenske krize sam se zalagala za opstanak te države, smatrajući da je Jugoslavija u najboljem srpskom, ali i u interesu ostalih naroda koji su u njoj na miran i civilizovan način mogli da reše sva ta svoja teška i zamršena nacionalna pitanja. Zato sam se uvek pitala zašto su Milošević i Srbi toliko navalili da po Jugoslaviji lupaju sekirom i da je razvaljuju. I neka vrsta saveza koji bi bio zasnovan na principima EU-a – međusobno priznate države sa zajedničkim parlamentom – po mom mišljenju je bilo prihvatljivije rešenje od ovoga koje imamo danas.

Zašto Vam je to bilo prihvatljivije?

Mislila sam da je u novim okolnostima demokratizacije (pada komunizma) održavanje neke forme zajedništva dobro zbog toga što bi se na taj način izbegli ti strašni ratovi, a onda i zbog toga što bi se tako rešio taj ogromni problem manjina koji, osamostaljenjem država, ostaju u drugim, često neprijateljski raspoloženim sredinama. Svuda su nicali nacionalizmi. Tadašnje Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu UJDI, koje smo osnovali u Zagrebu 1989, zalagalo se za reformu i demokratsku transformaciju Jugoslavije, njeno okretanje prema Evropi, obezbeđivanje prava manjinama jasnim i preciznim dogovorom. Zato sam se prvo angažovala u stranci Ante Markovića, a kada nismo uspeli da sačuvamo Jugoslaviju u nekoj novoj formi, onda smo osnovali Građanski savez Srbije, čija sam bila i predsednica. Pokušavali smo da sprečimo ratove dogovorom o položaju manjina u republikama, ali bez promena granica, čuvanjem etničke strukture kakva je postojala i koja se mogla promeniti samo ratom.

Zašto ste insistirali na nepromjenjivosti granica?

Zato što smo smatrali da bi promena granica, naročito njihovo etničko prekrajanje, dovelo do sukoba. Bosna je u tom smislu bila naročito težak slučaj zbog svoje etničke izmešanosti. Zalagali smo se za to da Hrvatska bude priznata u svojim granicama, što je, setite se, u to vreme ovde bilo vrlo opasno govoriti. Iz te perspektive, kada danas gledate na Srbiju ili Kosovo, zaista je malo tužno da je jedino Srbija ostala bez dela svoje teritorije. Srpsko-albanski odnosi su bili veoma komplikovani i pre Slobodana Miloševića, a za vreme njegove vladavine oni su se dramatično pogoršali. Međutim, insistirajući na jednoj agresivnoj, nacionalističkoj politici, insistiranjem na etničkom ujedinjenju svih Srba, Srbija je ponovo doživela poraz, ovog puta pozivajući se na svoje istorijsko pravo, iako na Kosovu srpski narod predstavlja manjinu. Prvo je za sebe tražila da se granice menjaju po etničkom principu ujedinjenja i samoopredelenja, a sada brani Kosovo na suprotnoj ideji o istorijskom pravu.

Da li je nezavisnost Kosova poraz međunarodnog prava, kako to tvrdi Vojislav Koštunica?

Činjenica je da ovo što je izvedeno s Kosovom nije u skladu s međunarodnim pravom, pre svega zbog toga što takvu odluku nije potvrdio SB UN-a. Međutim, i mi sami smo teško kršili to isto međunarodno pravo, a i danas ga kršimo.

Kada?

Više puta. Šta je bilo ubijanje ljudi, proterivanje, etničko čišćenje radi ujedinjenja srpskog naroda? Ne poštujemo obaveze Međunarodnog suda pravde u Hagu?! To je sud Ujedinjenih nacija. Kršili smo međunarodno pravo i paljenjem američke i drugih ambasada, a to je zabranjeno Bečkom konvencijom. Ništa nije opasnije za mali narod nego da krši međunarodno pravo i moral. Ne možete se pozivati na pravo samo onda kada to vama odgovara! Na mitingu pre neki dan Koštunica kaže: “Kome to mi nismo pružili ruku?” A ja se pitam – kome jesmo?! Nikome! Da smo pokušali da uspostavimo veze s Albancima i da nađemo s njima zajednički jezik i da smo se pokazali sposobnim da na temeljima jednakosti svih građana integrišemo sve svoje građane, možda ishod o statusu Kosova ne bi bio ovakav. Moglo se razgovarati i o Ahtisarijevom planu, on jeste bio nešto između jer Kosovo po tom planu ne bi dobilo neupitnu nezavisnost, nego kontrolisanu nezavisnost.

Kako mislite – nešto između? Šta to?

Kako sam već rekla, suverenitet Kosova bi bio teško ograničen međunarodnim vojnim i civilnim prisustvom bezvremenskog ograničenja, uz dodatnu obavezu visoke decentralizacije za srpsku manjinu. I u taj plan je takođe moglo da se interveniše. Kakva je to samostalna država u kojoj neko može da smeni njeno rukovodstvo izabrano na demokratskim izborima?! To u BiH najbolje znaju.

Pa, zašto je onda Ahtisarijev plan odbijen?

Eh, zašto?! Pa, zato što smo mi uvek sve odbijali dok ne stignemo do totalnog poraza. Na poslednjim pregovorima su sve opcije bile otvorene, čak i podela Kosova, ali mi opet nismo ništa prihvatili. Igrali smo na sve ili ništa. I to je deo kontinuiteta s politikom Slobodana Miloševića, politika inata, sukoba sa svetom, izolacija i odvajanje Srbije od tokova vremena. Krajem osamdesetih, podizanjem srpskog nacionalističkog pokreta zbog “spasa” Kosova, srušena je Jugoslavija. Upravo iz istih razloga danas je blokiran evropski put Srbije i fundamentalno se menja naša spoljna politika usmeravanjem prema Rusiji. U tome se ogleda dvostruki krah srpske nacionalne politike za samo dvadeset godina. Sećam se da su početkom devedesetih nacionalisti na apele nas, “mirovnjaka”, da se stvari ne dešavaju silom odgovarali: “Ko je jači, taj i tlači!” Mi smo ljudi koji ne priznaju pravo i univerzalne principe koji važe za sve ljude. Mi smo svoju nacionalnu politiku pokušavali da ostvarimo topuzom i silom, ne obazirući se na druge. Nasilje je ovde mentalno ukorenjeno, ne vide se druga sredstva, niti se drugi uvažava kao jednak. Ako se i ne upotrebi sila, onda je to zato što je ona već krahirala u prethodnim okršajima.

Koliko je danas realna podjela Kosova? Spekuliše se da je takva mogućnost sadržana u tzv. akcionom planu srpske vlade.

Svojevremeno sam se zalagala za “korekciju granica” sa Kosovom, tako da se deo naseljen Srbima na severu Kosova reintegriše u Srbiju, a da južno od Ibra, u srpskim enklavama, bude primenjen deo Ahtisarijevog plana koji podrazumeva zaštitu manjina, što bi se u nekoj formi uvažilo i za Albance koji žive na jugu Srbije. Reintegracija bi tekla bez mnogo muke i uz prećutnu suglasnost EU-a i međunarodne zajednice.

Šta to znači?

Ovaj model se ne bi smatrao podelom Kosova, već tzv. prilagođavanjem granica u skladu sa realnošću. Srbija baš nikako ne može da kontroliše 88% teritorije Kosova na kojoj žive Albanci u velikoj većini, a isto tako kosovske vlasti ne kontrolišu 12% severnog dela, gde Srbi žive u većini. Ni Albanci takvim rešenjem ne bi bili mnogo iznenađeni. Ono bi, naravno, podrazumevalo da Srbija prizna nezavisnost tih 88% teritorije Kosova, što bi jako motivisalo Albance da izađu iz stupice daljih sukoba sa Srbijom i blokiranjem prijema u međunarodne institucije, na čemu bi Srbija, potpomognuta Rusijom, radila. To bi bila i neka vrsta pomirenja, dogovorom oko granice. Međutim, srpska nacionalistička politika je u ratu s realnošću i sva u nekakvim fantazijama, odbija svaki racionalan predlog, rastura državu iznutra i ne vodi računa o svojim građanima. Ona je, uz to, ključno vezana za jednu autoritarnu ideju vlasti. Aparati vlasti, koji kroje našu sudbinu, blokiraju demokratiju i evropsku perspektivu Srbije.

Gdje je vidite?

Koji to narod, braneći Kosovo, tuče svoju policiju?! Koji bi narod Legiju, ubicu i kriminalca, mogao da proglasi za heroja?! Još od Crne ruke i Staljinovog sistema “tajnih službi”, taj aparat ovde neprekidno funkcioniše. Koštunica, setićete se, nije dozvolio Zoranu Đinđiću da ga demontira. On je održavao Pavkovića, Radeta Markovića… Štitio ih je, misleći – biće tu još srpskih bitaka! Trebaće nam!

Pa, hoće li ih biti? Goran Svilanović kaže da Beograd vrši snažan pritisak na Milorada Dodika da, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, raspiše referendum o otcepljenju RS-a i tako rasturi Bosnu.

Verovatno Beograd pritiska Dodika, ali novo rasturanje Bosne neće moći. Izdvajanje RS-a bi nas dovelo u novu izolaciju, pritiske koje bismo teško mogli da izdržimo. Tačno je da Koštunica, s tim svojim teritorijalnim fiksacijama, nastavlja jednu pogubnu politiku, ali Srbiju bi ipak ideja rasturanja Bosne mnogo koštala. Zapad je na Bosnu posebno osetljiv i na takvu mogućnost bi oštro reagovao. Kosovo je druga stvar. Ono je iskorišteno za promenu međunarodne politike, za zaokret…

Ka Rusiji? Na to mislite?

Naravno. Kockice se slažu. Srbija je svoju politiku promenila i to je velika tragedija. Mi smo i dalje pod ruskom hipnozom. Videli ste da je pre neki dan komentator ruske državne televizije rekao da je Zoran Đinđić bio “marioneta Zapada koja je izručila srpske heroje Hagu i koja je za to dobila zasluženi metak”! Znate, Rusija je priznala kakvu Srbiju ona hoće, a ja ne isključujem da je ovom izjavom priznala da je sama učestvovala u ubistvu Zorana Đinđića. Ne bih se mnogo začudila da je tako.

Na taj gnusni komentar je reagovao srpski MIP. Da li je ta reakcija bila adekvatna?

Njihova reakcija je prazna priča upućena više nama, poštovaocima Đinđića, nego Rusiji. Nakon ovakvog komentara, ministar Jeremić je, umesto protesta uredništvu televizije, morao odmah da povuče našeg ambasadora u Beograd. Po informacijama koje sam dobila, našem ambasadoru je, naprotiv, sugerisano da protestuje, ali da istovremeno vodi računa da nešto ne zabrlja. Rusija se ovde tretira kao izuzetno važna zaštitnica Srbije, ali se istovremeno zaboravlja da ona, zloupotrebljavajući Kosovo, tretira Srbiju kao svoj poligon za sopstvene interese.

Kako Rusija zloupotrebljava Kosovo?

Tako što pomoću Kosova vodi svoju bitku pre svega s Amerikom, a onda i s Evropom. Koristeći Srbiju, Rusija svetu pokazuje mišiće, pa onda ambasador Rogozin preti, zvecka oružjem…

Koliko takve prijetnje mogu biti ozbiljne?

Zavisi od odnosa snaga unutar Srbije. Ako Tadić ne izađe iz tog ludačkog čamca kojim upravlja Koštunica, ako dozvoli da se ponovo poništi rezultat izbora, onda je stvar izgubljena. U tom slučaju bi Koštunica mogao da radi šta hoće: od rasturanja Bosne do obračuna unutar Srbije. Možda treba biti još precizniji. Tadić nije samo nekakav neobjašnjiv sledbenik Koštunice, nego je nacionalista i mlaki, tj. lažni Evropejac.

Plaši li Vas mogućnost takvih obračuna? Ivica Dačić traži da se zabrane sve partije koje bi i prećutno podržale nezavisnost Kosova.

Izvinite, ali ne mogu da komentarišem Dačića. To što on govori je najobičniji bezobrazluk. Kako neko ko je bio funkcioner Socijalističke partije Srbije i sledbenik Slobodana Miloševića ima pravo da bilo šta danas predlaže?! Umesto da se pokrije ušima, on se usuđuje da preti i deli lekcije!

U redu, ali SPS nije ovdje od juče. U vrijeme kada je na vlasti bio DOS…

I sami znate šta je u to vreme radio Vojislav Koštunica. Nama su ruke po mnogim pitanjima bile vezane. Svaku aluziju o lustraciji Koštunica je nazivao revanšizmom. Nismo mogli ništa, on je tada bio popularan političar koji je “srušio Miloševića”.

Ko je još, osim Borisa Tadića, u tom Koštuničinom čamcu? Tomislav Nikolić?

Nikolić i Vučić su lažovi, zanatlije koje taj prosti, siromašan i neškolovan narod lažu, obmanjuju pričama o Kosovu i patriotizmu. Sa druge strane, Koštunica je fanatik. On iskreno veruje u tu ludačku ideju o ujedinjenju srpstva, crkve…Videli ste da je, sat nakon proglašenja nezavisnosti, postavio novi cilj svoje politike koji se svodi na borbu za povratak Kosova. Čovek je potpuno odlepio od stvarnosti!

Pa, dobro, hoće li Tadić konačno napustiti to društvo, izaći iz tog čamca, kako ga Vi zovete?

Mislim da neće. On je samo maska, igrač u podeli uloga. On je, tobože, demokrata i Evropejac i spušta dimnu zavesu, dok se u Srbiji gase svetla. On je propustio tolike prilike da izađe pred narod i objasni šta se ovde dešava, dobio je izbore, a ponaša se kao da ih nije dobio. Nastavlja nacionalističku politiku, a obustavlja evropsku. Dugo sam mislila zašto se tako ponaša jer normalan čovek ne može da veruje da je neko baš takav lažov. Došla sam do zaključka da je on Koštuničina maska, “lepo lice Srbije”, a uistinu nacionalista i vodi Srbiju u ćorsokak.

Kada već govorite o tim kategorijama, da li odlazak predsjednika Tadića u Rumuniju na dan održavanja mitinga, koji je prethodno zakazao s Koštunicom i Nikolićem, tumačite kao nedostatak političke hrabrosti? Šta je to?

Boris Tadić je zaista trčao na sastanak s Koštunicom i Nikolićem i dogovorio datum održavanja tog mitinga. Ispostavilo se da je taj miting prekretnica u tumačenju srpske političke scene. Međutim, u međuvremenu je odlučio da bi njegova uloga bila ugrožena ako učestvuje na tom mitingu, znajući šta će tamo da se dešava. Znao je da Vlada sprema nasilje i napade na ambasade. Nije znao šta da radi, pa je izvršen pritisak na Rumune da ga prime u posetu, koja nije bila planirana. Nakon susreta s rumunskim predsednikom, Tadić je, čekajući da se sramni događaji završe u Beogradu, ceo dan proveo u našoj ambasadi. Zar nije bilo logičnije da se pojavi na televiziji i kaže, ja se sa ovim ne slažem? Ne! On je odlučio da se skloni i sačuva svoju dvostruku ulogu. Pitam se samo gde će sledećeg puta moći da pobegne. Kipar, Španija, Slovačka ili u neku od zemalja koja još uvek nije priznala nezavisnost Kosova.

Da li je te noći zaista postojala mogućnost državnog udara?

Rekla bih da je to više bio pokušaj pravljenja nekog trećeg izbornog kruga. Videli ste kako se na bini ponašao Tomislav Nikolić. On je pobednik, šef Srbije! Tadić se sve više povlači i na taj način otvara mogućnost radikalskom kandidatu da se tako ponaša. Poenta takvog ponašanja je poništavanje demokratije u Srbiji i izborne volje građana.

Mislite da je Tadić zaista imao podatke šta se sprema?

Naravno. Generalna proba je napravljena 17. februara.

Ko je režirao?

To je jasno: Vlada je režirala, a policija izvršavala i ponižavala se! Gde je bila policija u momentu kada su paljene ambasade SAD-a i Hrvatske? Kako je moguće da nisu uspeli da savladaju nekoliko stotina huligana? Gde ste videli da se takav miting organizuje noću? I u šta se on pretvorio? Sve je izgledalo kao da im je plan uspeo sve do pljačke prodavnica po centru grada. To nije bilo planirano. Nije bilo planirano ni da onaj siromah mladić strada. Sve ostalo jeste.

Mislite da su se huligani u jednom momentu oteli kontroli?

Mislim. I tu je pala cela organizacija. Sigurna sam da je velika većina ljudi na taj skup došla zbog toga što je želela da pokaže svoju tugu zbog činjenice da je Kosovo otišlo, a šta je kasnije bilo, ni oni sami nisu mogli da prihvate?

Kasnije su otišli u Hram Svetog Save na moleban za Kosovo. Scena kao iz filma Kum 2: dok na Radio televiziji Srbije gledate sliku Koštunice koji se, potresen, moli i krsti, istovremeno na B92 vidite huligane koji divljaju, pale ambasade, pljačkaju radnje…

To je paralelna stvarnost! I kakve su to reči? Šta, molim vas, znaci moleban? Nikada ranije to nisam čula. Prvo smo gledali paralelne stvarnosti – moleban i paljenje ambasada, o čemu, tobože, oni, pobožni ljudi, ništa ne znaju. Slike rušenja, pljačke, paljenja ambasada, koje su otišle u svet, poništile su sliku mirnih i tužnih građana. Onda su svi odjednom počeli da se ograđuju od nasilja, iako su znali da je to deo plana. Vidite, oni nisu u stanju da bilo šta organizuju kako valja. Srbija je danas zapala u jednu duboku političku krizu, u potonuće, izgubila i Kosovo i Evropu, dobila jednu autoritarnu vlast, društvo u rasulu, bez ikakve perspektive. Ovde se ponovo vodi jedna iracionalna, tzv. nacionalna politika koja podrazumeva zatvaranje evropskog puta zemlje. Ovde Evropu danas niko više ne pominje, a ko se i usudi rizikuje da bude proglašen za izdajnika.

Da li su onda vanredni parlamentarni izbori rešenje?

Izbori bi mogli biti rešenje. Međutim, šta će vam izbori ako ponovo budete mešetarili, vagali, kalkulisali i poništavali rezultate izbora?! Potrebno je napraviti demokratsku, evropsku platformu i s njom izaći pred građane. Ljudi iz Demokratske stranke za to nisu sposobni. DS je nekada bila dinamična partija u kojoj su se događale i smene lidera. Đinđić je smenio Dragoljuba Mićunovića, a onda je i njemu pretila smena od Vuksanovića. Oni su izgubili tu zdravu dinamiku, usukali se, zaplašeni, i vratili se starim, otrcanim frazama gubitničkog srpskog nacionalizma.

Da li Liberalno demokratska partija u toj bezbojnosti DS-a vidi svoju šansu?

LDP je iznikao na kritici DS-a i da je DS ostao na platformi Zorana Đinđića, LDP se ne bi pojavio ili bi bio jedna struja u jednoj demokratski uređenoj stranci. Tu moramo biti iskreni. Na proteklim predsedničkim izborima smo videli kako se glasači opredeljuju. Kada bi vas neko sada pitao da li biste se pre družili s Vučićem ili s Tadićem, sigurna sam da biste ipak odgovorili, pa, s Tadićem. Dakle, kad zanemarite politiku, ipak su radikali u svemu mnogo gori, u jednom vanpolitičkom ljudskom smislu. Međutim, nisam sigurna da će ljudi dalje pristajati na tu vrstu ucene i ako bi DS nastavila da vodi ovakvu politiku, naš rejting će početi da raste jer smo jedina prava alternativa. Građani su sada sluđeni i ne znaju gde sa se okrenu. Normalno je da traže alternativu.

Ne čini li Vam se da je DS-u nekako lakše da nađe zajednički jezik sa svim političkim strankama, izuzev s LDP-om? Vas kao da ne mogu da prihvate.

Tačno je da je uspostavljen taj odnos, ali moram da kažem da on ne dolazi sa strane LDP-a. Prirodno je da ljudi kritikuju vlast, ali ispada da DS postaje posebno osetljiv kada kritika dolazi s naše strane. Ovde se konstantno vodi najprljavija kampanja protiv Čedomira Jovanovića, huligani dolaze da se obračunaju s njim i s njegovom porodicom, a istovremeno ne možete da čujete bilo kakav protest ili apel predstavnika vlasti iz DS-a. Borisu Tadiću je očito mnogo lakše da nađe zajednički jezik s Nikolićem ili Koštunicom, nego s LDP-om. Ta averzija je neobjašnjiva, samo ako i dalje pogrešno razumemo šta u stvari radi Tadić i kakva je njegova uloga.

BH Dani, 29.02.2008.

Peščanik.net, 28.02.2008.

VESNA PEŠIĆ NA PEŠČANIKU

KOSOVO