- Peščanik - https://pescanik.net -

Ispovest „antiameričkog gmizavca“

André Kertész, Greenwich Village, New York City. June 19, 1966

O drugom izdanju knjige Obrazovanje na “pravom” putu počeo sam da razmišljam po povratku sa međunarodne konferencije na Kubi na kojoj sam učestvovao kao jedan od predavača. Tamo sam doživeo nešto što me je učvrstilo u uverenju da je veoma važno da nastavimo da kritički ispitujemo situacije sa kojima se mnogi od nas suočavaju u doba nesputane desničarske arogancije.

Kao što mnogi od vas sigurno znaju, za državljane SAD putovanje na Kubu nije jednostavan poduhvat. Potrebne su posebne dozvole. Putovanje se odobrava samo ljudima koji imaju “opravdan” razlog za posetu Kubi. Ako je u pitanju učešće na akademskom skupu, uslov za dobijanje dozvole je da skup ne finansira kubanska vlada.

Za vreme mog boravka u Havani, vlasti Sjedinjenih Država su pooštrile propise da bi Amerikancima kubanskog porekla dodatno otežale slanje novca na Kubu ili posete rođacima koji su ostali na Kubi. Tom pooštravanju prethodilo je punih četrdeset godina ekonomske, kulturne i političke izolacije.

Odlučno se protivim takvoj politici. Po mom mišljenju i mišljenju sve većeg broja ljudi iz celog političkog spektra, to je potpuno pogrešno. Ipak, ovde ne želim da govorim o pomenutoj politici, već o predavanju koje sam održao na konferenciji. Izlaganje sam započeo izražavanjem političke i profesionalne solidarnosti sa slušaocima – to su većinom bili ljudi koji se bave obrazovanjem – kao i sa velikim brojem zemalja koje su oni predstavljali. Distancirao sam se od izvesnog broja međunarodnih ekonomskih i kulturnih politika koje sprovode Sjedinjene Države. Onda sam kritički i veoma detaljno govorio o problemima vezanim za dva danas najizraženija trenda u obazovanju na međunarodnom planu, kojima je posvećen i najveći deo ove knjige: to su (1) neoliberalne obrazovne reforme i snažan pritisak da se škole privatizuju, postave na profitne osnove i uvođenjem vaučera primoraju da prihvate tržišnu utakmicu; i (2) neokonzervativne politike i insistiranje na sve obuhvatnijim nacionalnim obrazovnim standardima, programima i (sve važnijem) nacionalnom testiranju. Konačno, u zaključku sam konstatovao da takvi trendovi osim što su opasni nude i veoma pojednostavljenu sliku onoga što se danas događa u obrazovanju. Izložio sam i moguće alternative politikama i praksama koje sam opisao kao “konzervativnu modernizaciju”. Ukazao sam na primere iz knjige Demokratske škole,1 na rad edukatora povezanih sa progresivnim časopisom o obrazovanju Rethinking Schools, kao i na građansku školu i pokret participativnog upravljanja budžetom u Porto Alegreu u Brazilu.2 Prijao mi je aplauz kojim je internacionalna publika nagradila moje izlaganje, kao i svakom govorniku. S nestrpljenjem sam iščekivao da se uključim u ozbiljne debate sa ostalim učesnicima na konferenciji. To se uskoro i dogodilo. Ali, dogodilo se još nešto.

Odmah posle predavanja prišao mi je jedan čovek. Vidno uznemiren, uneo mi se u lice i zaurlao: “Doktore Apple, vi ste gmizavac i bruka za američku zastavu!” Zvanični predstavnik školskog sistema Floride je ocenio moje argumente i kritike kao nepatriotske. Možda se osetio i lično ugroženim zbog javno iznetih rezervi povodom uvođenja vaučera u njegovoj državi, sve šire prihvaćenih konzervativnih definicija “opšte kulture” u kurikulumu i sve snažnijeg naglašavanja reduktivnih oblika testiranja. Ili ga je pogodila zabrinutost koju sam izrazio zbog sve snažnijeg uticaja ultrakonzervativnih verskih pokreta na škole u Sjedinjenim Državama, zaslugom ljudi uverenih da je Bog isključivo na njihovoj strani. Kakvi god da su razlozi, ovaj napad govori ponešto o sklonosti određenih “Amerikanaca” da patriotizam izjednačavaju sa suzbijanjem nezavisnog kritičkog mišljenja, a svaki pokušaj kritičkog pristupa automatski proglašavaju nelegitimnim.3

Ipak, ja verujem da u situacijama kada država, njeni službenici i vodeće institucije ne ispunjavaju data obećanja i ne štite vrednosti za koje se navodno zalažu u obrazovanju i drugim oblastima, kada čak odobravaju mučenje zatvorenika ili zaobilaze internacionalno prihvaćene etičke standarde, verujem dakle da u takvim situacijama nezavisno kritičko mišljenje predstavlja najviši oblik patriotizma. To je kritika koja govori da “ovde nismo samo u prolazu. Ova zemlja je naša zemlja i ovo su naše institucije, izgrađene borbom miliona ljudi poput nas. Sasvim ozbiljno shvatamo ono što piše u utemeljujućim dokumentima naše zemlje i ništa manje ne očekujemo od drugih.”

Naravno, argumenti koje sam do sada iznosio političke su prirode. Ali u tome jeste stvar. Već tri decenije ponavljam da se obrazovanje mora posmatrati kao politički čin. Takođe sam govorio da ako želimo da to postignemo naše razmišljanje mora biti relaciono. To jest, razumevanje obrazovanja zahteva da ono bude situirano natrag u kontekst odnosa nejednakosti moći u širem društvenom okruženju, te odnosa dominacije i potčinjavanja – i sukoba – u koje takvi odnosi vode. Tako, umesto da pitamo jesu li učenici savladali propisano gradivo i kako su prošli na testovima koji sve više liče jedan na drugi, vreme je da postavimo neka druga pitanja. Čije je ovo znanje? Kako je ono postalo naše “oficijelno” znanje? Kakav je odnos između tog znanja i raspodele kulturnog, društvenog i ekonomskog kapitala u datom društvu? Ko ima najviše koristi od prihvaćenih definicija legitimnog znanja? Ko nema nikakve koristi od njih? Šta možemo preduzeti kao kritički edukatori i aktivisti da bismo eliminisali postojeće nejednaksoti u obrazovanju i društvu i proizveli društveno pravednije kurikulume i oblike nastave?

To su teška pitanja koja često traže teške odgovore. Ali iza nas je već duga tradicija postavljanja pitanja i pružanja odgovora na kritičke izazove takve vrste, na pitanja o tome kakvo je naše obrazovanje danas. Ta tradicija je znatno obogaćena od vremena kada sam takva pitanja prvi put postavio u knjizi Ideologija i kurikulum.4 Drugo izdanje Obrazovanja na “pravom” putu stoji na ramenima te kritičke tradicije i nastoji da njen dalji razvoj usmeri ka shvatanju demokratije, unutar i izvan obrazovanja, koje je šire od tumačenja koja nam nude današnji ekonomski racionalisti i konzervativni ideolozi.

Kretanje ka progresivnijem shvatanju demokratije sve je teže nastaviti zbog stalnih napada na “gmizavce” poput mene. Izgleda da mediji sa velikim zadovoljstvom iznose takve napade pred javnost – dok u isto vreme ne nude dovoljno informacija koje bi javnost učinile skeptičnijom prema baražnoj vatri koja nam stiže s desne strane političkog spektra. Desnica je danas izuzetno vešta u promovisanju svojih stavova. Dopustite da iznesem jedan konkretan primer, primer koji je dospeo u javnost posredstvom elektronskih medija i privukao je veliku pažnju.

Opasne knjige

U prethodnom odeljku sam istakao značaj relacionog pristupa obrazovanju. Primer koji navodim u ovom odeljku pokazuje zašto je takvo relaciono shvatanje suštinski važno ako želimo da razvijemo svest o povezanosti mnogih desničarskih tvrdnji. Neki od konzervativnih stavova, ponekad na ivici apsurda, otkrivaju nam veze između strahova koji se kriju iza javnih žalopojki i napada desnice. Izrazito konzervativni časopis Human Events nedavno je sastavio “ekspertski panel” sa zadatkom da sačini spisak od “deset najštetnijih knjiga” devetnaestog i dvadesetog veka.5 Na samom vrhu liste su Marx i Engels, Komunistički manifest. Sledeća dva naslova su jednako političke prirode, u uobičajenom značenju te reči: Mein Kampf Adolfa Hitlera i zbirka Citati predsednika Mao Cedunga.

Onda lista postaje zanimljiva. Na četvrtom i petom mestu su Kinseyjev izveštaj Alfreda Kinseya i, što je za ljude koji se bave obrazovanjem naročito zanimljivo, Demokratija i obrazovanje Johna Deweya. Spisak zaključuju Karl Marx, Kapital, Betty Freidan, Ženska mistika, Auguste Comte, Kurs pozitivne filozofije, Freidrich Nietzsche, S one strane dobra i zla, i konačno, John Maynard Keynes, Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca.

Spisak je zaista impresivan. Razumljivi užas pred istorijskim genocidom i masovnim ubistvima udružen je sa odbranom struktura koje proizvode prepoznatljive klasne i ekonomske nejednakosti, sa verom da je privatno uvek dobro, a javno loše, otvorenim odbacivanjem određenih oblika nauke (što je takođe razumljivo, ako se imaju u vidu opasnosti njenih preterano pozitivističkih verzija), strahom od relativizma i sasvim stvarnom strepnjom da su ženski pokreti opasna stvar.

Sve je to još jasnije ako bacimo pogled i na ostale knjige koje su se našle u užem izboru. Lista je podugačka, ali vredi je proučiti jer je veoma informativna: Paul Ehrlich, Demografska bomba, V. I. Lenjin, Šta da se radi?, Theodor Adorno, Autoritarna ličnost, John Stuart Mills, O slobodi, B. F. Skinner, S one strane slobode i dostojanstva, Georges Sorel, Razmišljanja o nasilju, Herbert Croley, Obećanje američkog života, Charles Darwin, Poreklo vrsta, Michel Foucault, Ludilo i civilizacija, Sydney i Beatrice Webb, Sovjetski komunizam: nova civilizacija, Margaret Mead, Sazrevanje na Samoi, Ralph Nader, Nebezbedno pri svakoj brzini, Simone de Beauvoir, Drugi pol, Antonio Gramsci, Zatvorske beležnice, Rachel Carson, Tiho proleće, Frantz Fanon, Prezreni na svetu, Sigmund Freud, Uvod u psihoanalizu, Charles Reich, Ozelenjavanje Amerike, Rimski klub, Granice rasta, i na kraju, mada ne i najmanje važno, ponovo Charles Darwin, Poreklo čoveka.

To je spisak koji gotovo oduzima dah. Ipak, moramo se zapitati koji su kriterijumi uključivanja ili isključivanja ovde bili na delu. Kritička analiza i aktivizam povezani sa problemom klasnog, rodnog i rasnog potčinjavanja očigledno su nešto “loše”, kao i pokušaji posmatranja sveta očima potlačenih. Kultura je bojno polje na kojem sekularni humanizam odnosi prevagu. Biblijske tradicije nude bolja objašnjenja nego evolucionizam. Ne treba verovati ni samoj nauci. Introspektivne psihoanalitičke metode treba suzbijati. Ekološki pokret i pokreti za zaštitu potrošača su izvor opasnosti. Svaka društvena kritika koja dolazi s levice (za razliku od one s desne strane političkog spektra) jednostavno je nelegitimna.

Ponovo moram da se zapitam o logici ovakvog načina razmišljenja. Na primer, ako je istorija masovnih ubistava ono što treba najviše da nas brine, kao što “eksperti” izgleda veruju, zar onda ne bi trebalo i Bibliju (ili bar neke delove) uzeti u obzir kao ozbiljnog kandidata za listu? Nije li Biblija korišćena za pravdanje masovnih progona, prinudnog pokrštavanja i ubijanja Jevreja u mnogim zemljama? Zar nije poslužila i za pravdanje ropstva i njegovih stravičnih posledica, ne samo u vreme prekoatlantske trgovine robljem, nego i kasnije, u doba “kolonija”, za pravdanje porobljavanja naroda širom sveta, izgradnje imperija, uvođenja aparthejda u osvojenim zemljama i mnogih drugih strahota?

Nemojte me pogrešno shvatiti. Ne zalažem se za to da se sveti tekstovi kao što je Biblijaproglase izvorom svakog zla. Strašne stvari o kojima govorim takođe su bile napadane i osuđivane upravo sa pozicija biblijskog teksta. Niti bih želeo da uskratim poštovanje ljudima koji sopstveno utemeljenje traže u svetosti takvih tekstova. Želim samo da skrenem pažnju na ideološke pozicije sastavljača pomenutog spiska, na njihova ultrakonzervativna, autoritarna i antidemokratska opredeljenja i polaganje prava na jednu istorijski privilegovanu poziciju. Pravi ključ za razumevanje problema nije sam spisak. Ono što je zaista važno jesu uzajamni odnosi kojima se navedeni problemi dovode u vezu. Upravo ti međuodnosi su u fokusu ove knjige. Veze između pojedinih problema i odnosa moći mogu biti veoma složene i uključivati elemente koje smo spremni da prihvatimo – kao što je slučaj s kritikom Comteovog pozitivizma ili Skinnerovog bihejvorizma. Ali to što svet jeste složen ne garantuje da će se njegova složenost nužno odražavati u shvatanjima koja prihvatamo.

Naravno, ni sadržine svih desničarskih pozicija nisu iste. Na pomenutom spisku ima naslova čije bi prisustvo neke od samoproklamovanih konzervativaca verovatno zbunilo ili čak nasmejalo. Ipak, postoje izvesna opšta usmerenja, nešto što bismo mogli opisati kao “strukture osećanja” koje su svojstvene desničarskim senzibilitetima u najvećem broju slučajeva i koja ih sve povezuju. Upravo te strukture osećanja, njihove manifestacije na polju obrazovanja, i sve ono što bismo tim povodom mogli preduzeti – to su glavne teme Obrazovanja na “pravom” putu.

Šta je novo?

Postoji nekoliko razloga koji mogu navesti autora da se prihvati posla dopunjavanja već objavljene knjige i revidiranja i proširivanja izloženih argumenata. Jedan od najboljih razloga je sasvim jednostavan: vremena se menjaju. Prolaženjem vremena nižu se događaji koji radikalno menjaju teren na kojem obrazovanje funkcioniše. Strašni i pogubni događaji od 11. septembra 2001. godine (praćeni sličnim tragedijama u Madridu, Londonu i drugim gradovima), Patriotski zakon (Patriot Act), rat u Iraku, jačanje službi nacionalne bezbednosti i strah od terorizma, sve ti događaji izvršili su snažan uticaj unutar i izvan institucija formalnog obrazovanja.6 Takođe, usvajanje zakona o obrazovanju poznatog po sloganu “Nijedno dete ne sme biti izostavljeno” snažno je delovalo na obrazovnu politiku i praksu, često veoma pogubno. Reizbor i drugi predsednički mandat Georgea W. Busha i jačanje konzervativizma uopšte, a naročito religiozne desnice, radikalno su uticali na područje obrazovanja. Analize granica i mogućnosti progresivnih obrazovnih politika i praksi kurikuluma, nastave i ocenjivanja koje iz njih proističu moraju se uhvatiti u koštac s takvim trendovima i promenama.

Ali promene nisu ograničene samo na uslove i politike u okruženju. Vreme menja i same autore. Radikalna priroda sadašnje administracije u Vašingtonu, arogancija koju pokazuje u unutrašnjoj i spoljnoj politici, sprovođenje državnih politika koje se najbolje mogu opisati kao oruđa “klasnog rata” u kojem bogati i korporacije nikad ne dobijaju dovoljno, a siromašnima nikad ne ostaje premalo – to su razlozi zbog kojih je meni i mnogim drugim autorima danas posebno važno da “progovorimo o pogubnosti” tekućih dešavanja. Naravno, “govoriti o pogubnosti” jeste važno, ali nije dovoljno. Moramo pokušati da javno razmišljamo i o tome šta se može učiniti. Upravo to ću pokušati u ovom novom i proširenom izdanju.

Razmišljajući o tekućim promenama setio sam se jednog mudrog zapažanja koje kaže da su “knjige spomenici različitim stepenima neznanja kroz koje su njihovi autori prolazili”.7 Konzervativne tendencije koje sam kritički analizirao u prvom izdanju u međuvremenu su ojačale i proširile se. Pomeranja u odnosima moći su još naglašenija. Napadi na samu ideju da bilo šta što je “javno” može biti od vrednosti sve su oštriji. Autori i njihovi čitaoci ne moraju biti “neznalice”. Moguće je da ponekad samo imaju teškoća sa povezivanjem svih tačaka u jedinstven crtež na ispravan način. U ovom izdanju ću pokušati da to uradim bolje i temeljnije nego prvi put.

Novo izdanje je doživelo nekoliko važnih izmena. Pored prerađenog materijala iz prvog izdanja iz 2001. godine, uključena su i dva nova poglavlja. U prvom poglavlju se u širi kontekst postavlja novi federalni zakon o obrazovanju poznat po sloganu “Nijedno dete ne sme biti izostavljeno”, koji je potpuno izmenio odnose snaga na polju obrazovanja u SAD. U tom poglavlju kritički ispitujem širenje nečega što sam opisao kao “kulturu revizije” i povezanost te kulture sa programima privatizacije i uvođenja tržišta i centralnog upravljanja, što su tendencije koje su obezbedile tehničko i političko utemeljenje za pomenuti zakon. U novom poglavlju takođe pokazujem šta se dogodilo u Teksasu posle primene politika utemeljenih upravo na tendencijama koje su i dovele do usvajanja pomenutog zakona. Rezultati nisu ni najmanje utešni. Paralelno s ovim izlaganjem nudim i detaljniju analizu moći nove srednje klase u domenu obrazovanja. To je grupa čiji je uticaj u prvom izdanju pomenut, ali ne i dovoljno detaljno istražen. Takođe kritički ispitujem složenu i kontradiktornu rasnu dinamiku koja utiče na prihvatanje ili odbijanje pomenute kombinacije komodifikacije i kulture revizije.

U drugom novom poglavlju detaljnije se bavim temom koja me je inspirisala da u prvom izdanju postavim nekoliko teških pitanja – to je školovanje kod kuće. U pitanju je obrazovna “reforma” koja danas beleži najbrži rast u Sjedinjenim Državama, pa i u mnogim drugim zemljama. Izlaganje o školovanju kod kuće iz prvog izdanja sada je znatno prošireno i uvodi nas u sredinu u kojoj se takvo školovanje odvija, pokazuje nam kako ono funkcioniše kao društveni pokret, odakle crpi resurse, opisuje ulogu roda u podeli rada na školovanju kod kuće i ukazuje na šire političke i obrazovne implikacije.

Konačno, pošto u većem delu knjige izlažem kritička zapažanja o rastućoj snazi konzervativnog religijskog diskursa, identiteta i pokreta unutar i izvan obrazovanja, u završnom poglavlju ispitujem kako bi se neki od verskih pokreta i pozicija mogli pridobiti za zaustavljanje daljeg jačanja desničarskih politika. To je veoma važan momenat, jer ne želim da budem pogrešno shvaćen u pogledu moguće uloge religijskih uverenja u progresivnim društvenim i kulturnim pokretima. Takva verovanja i pokreti koji na njima počivaju nude važnu potporu u svetu u kojem se sve može kupiti i prodati, u svetu koji razara neka od naših najdublje usađenih etičkih i političkih uverenja, dok se “sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara u dim, a sve što je sveto skrnavi se.”

Jačanje radikalno konzervativnih i ponekad veoma opasnih tendencija u hrišćanstvu, judaizmu i islamu, kao i agresivni nacionalizam partije BJP u Indiji, predstavljaju pojave čiji se značaj nikako ne sme potceniti. Zapravo, konzervativni religijski impulsi su istorijski bili korišćeni da se opravda aparthejd u zemljama kao što su Sjedinjene Države i Južna Afrika. Oni neusmnjivo snažno utiču na prirodu kurikuluma i nastave u Sjedinjenim Državama, gde se pod maskom teorije “inteligentnog dizajna”, koju podržava zanemarljivo mali broj naučnika od ugleda, obrazovanju u oblasti prirodnih nauka radikalno protive oni koji nikada nisu odustali od namere da iz škola proteraju “bezbožnički uticaj” Darwinovih učenja i nauke o evoluciji.8

Slične tendencije se mogu uočiti u napadima na svaki pristup nastavi čitanja koji nije fonemski zasnovan i bitkama oko nastave matematike.9 Takođe, radikalno konzervativne ekonomske grupe sistematski koriste kulturne i verske tenzije i sukobe da osiguraju podršku za svoje ekonomske politike, politike koje na kraju obično najviše koštaju upravo one ljude čiji su ekonomski i kulturni problemi cinično izmanipulisani da bi se osigurala nečija izborna pobeda.10

Sve to treba jasno reći. Ali to ne sme biti izgovor za marginalizaciju svakog religijskog osećanja kao nepopravljivo konzervativnog, ili za isključivanje religijskih osećanja iz debata o siromaštvu, globalizaciji, životnoj sredini, vaspitanju i obrazovanju naše dece i mnogim drugim temama. Posle iskustva saradnje sa lokalnim pokretima širom Južne Amerike, kao i sa antimilitarističkim, prodemokratskim i demokratskim socijalističkim aktivistima iz nekih delova Azije i sa Bliskog istoka koji su u isto vreme predani pripadnici hrišćanskih, islamskih ili judaističkih verskih zajednica, naučio sam da poštujem temelje političkih borbi koje oni vode.

Kao što će se pokazati u nastavku, ja sam protivnik nastave za religiju u školama; ali to nije stav automatskog odbacivanja duhovnog i religijskog utemeljenja postupanja mnogih ljudi – što je stav koji mnogi progresivni mislioci, rekao bih, rado prihvataju. Takvo odbacivanje otežava stvaranje uslova za izgradnju alternativnih koalicija koje bi se mogle suprotstaviti desničarskom preuređivanju života tako velikog broja ljudi u našem društvu. I ne samo to. Kao što sam već pokazao u drugim tekstovima, s obzirom na činjenicu da je konzervativni diskurs u društvu veoma rasprostranjen, odbacivanje temeljnih uverenja tako velikog broja ljudi moglo bi čak i one vernike kojima desničarske “strukture osećanja” nisu naročito bliske gurnuti u savez upravo sa onim snagama sa kojima imamo najveća neslaganja.11

Raymond Williams, jedan od najmudrijih kritičara kulture svog vremena, podseća nas da “rasprava o komunikaciji i kulturi u našem društvu uvek nužno vodi u raspravu o moći”.12 Ali fokusiranje na moć ne mora nas sprečiti da pažnju takođe usmerimo na nadu i mogućnosti za izgradnju alternativa. Ipak, kao što Williams primećuje u nastavku, govoriti o nadi i otvorenim mogućnostima je neophodno, ali veoma je važno da nijednog trenutka ne “izgubimo iz vida prirodu opasnosti” s kojom se suočavamo.13 Novo izdanje Obrazovanja na “pravom” putu prihvata ovu Williamsovu napomenu i kreće se po tankoj liniji između opasnosti i nade. Nada je važan resurs. Ali nada mora biti zasnovana na realističnom viđenju situacije i oceni o tome ko će biti dobitnici, a ko gubitnici na putu ka društvu i obrazovnom sistemu u kojem se kolektivna shvatanja javnog dobra tope pred našim očima.

Knjiga Obrazovanje na “pravom” putu nije jedina koja pokušava da pronađe i prati tu tanku liniju. Ja bar ne želim da je vidim kao usamljenu na tom putu. Još nekoliko nedavno objavljenih knjiga mogu nam pomoći da izgradimo čvrstu osnovu sa koje ćemo pokušati da zaustavimo dalje napredovanje desnice. U pitanju su knjige u kojima se upućuje izazov levici da razmišlja kreativnije i ponudi praktične ideje za delovanje. Među njima je knjiga Jean Anyon u kojoj su detaljno ispitane transformativne moći progresivnih društvenih pokreta unutar i izvan obrazovanja; zatim opis kako učenici mogu iskoristiti matematičku pismenost da razumeju i dovedu u pitanje nejednakosti koje svakodnevno doživljavaju iz pera Erica Gutsteina, kao i knjiga u kojoj Wolff-Michael Roth i Angela Barton čine nešto slično za oblast prirodnih nauka; tu su i dve moje nedavno objavljene knjige – jedna nastala u saradnji sa Petterom Aasenom, o uspešnom suprotstavljanju državnim politikama, i druga, koju sam pisao zajedno sa Kristen Buras, o tome kako se potlačeni mogu na radikalan način suprotstaviti dominantnim grupama na terenu koji favorizuje dominaciju.14 Mogao bih pomenuti i mnoge druge naslove. U svakom slučaju, suština je u naglašavanju činjenice da su prevazilaženje dominacije i izgradnja alternativa kolektivni, a ne individualni projekat. Nijedan autor ne može sve obaviti sam. I svi mi kao autori učestvujemo u izgradnji života drugih ljudi. Knjiga koju držite u rukama je moj novi pokušaj razmišljanja o jednom takvom zajedničkom autorstvu. Čovek ne mora biti “gmizavac” ili “bruka za američku zastavu” da bi se zapitao: “Šta ja mogu da učinim da doprinesem ovom procesu?”

Iz uvoda u knjigu Obrazovanja na “pravom” putu Michaela Applea, koju će uskoro objaviti Fabrika knjiga.

Sa engleskog preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 17.10.2013.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Michael W. Apple i James A. Beane, ur., Democratic Schools (Alexandria, Va.: Association for Supervision and Curriculum Development, 1995).
  2. Vidi Michael W. Apple, et al., The State and the Politics of Knowledge (New York: RoutledgeFalmer, 2003).
  3. Reč “Amerikanci” namerno stavljam pod navodnike iz sasvim određenog razloga. Možda baš zato što sam dosta vremena proveo radeći na demokratizaciji obrazovnih politika i praksi u Centraloj i Južnoj Americi, jasno mi je da i te zemlje čine “Ameriku”. Ima nečega arogantnog u činjenici da je reč “Amerikanac” prisvojila samo jedna od mnogih nacija u Amerikama.
  4. Michael W. Apple, Ideology and Curriculum (Boston: Routledge and Kegan Paul, 1979). Vidi takođe Michael W. Apple, Ideology and Curriculum, 3rd ed. (New York: RoutledgeFalmer, 2004). [Takođe i Michael Apple, Ideologija i kurikulum, preveo Đorđe Tomić (Beograd: Fabrika knjiga, 2012).]
  5. “Ten Most Harmful Books of the 19th and 20th Centuries”, Human Events, 31. maj 2005. Zahvaljujem Catherine Bernard koja mi je skrenula pažnju na ovaj spisak.
  6. Vidi moju raspravu o ovome u Apple, Ideologija i kurikulum, naročito deveto poglavlje.
  7. Jane Smiley, “Stable Relationships”, The Guardian Review, 16. oktobar 2004, 4.
  8. Jedan od mnogih primera opisao je James Dao u “Sleepy Election is Jolted by Evolution”, New York Times, 17. maj 2005, A12. Vidi takođe Amy Binder, Contentious Curricula: Afrocentrism and Creationism in American Public Schools (Princeton, N.J.: Princeton University Press, 2002). Konzervativni katolički lideri odnedavno su aktivniji u debati o “inteligentnom dizajnu” i evoluciji i pružaju podršku teorijama inteligentnog dizajna kao “istinitim”. Vidi Cornelia Dean, “Scientists Ask Pope For Clarification On Evolution Stance”, New York Times, 13. jul 2005, A18.
  9. Vidi David Cohen i Heather Hill, Learning Policy: When State Education Reform Works (New Haven, Conn.: Yale University Press, 2001).
  10. Za popularnu i veoma ilustrativnu analizu ovog procesa vidi Thomas Frank, What’s the Matter With Kansas: How Conservatives Won the Heart of America (New York: Metropolitan Books, 2004).
  11. Michael W. Apple, Cultural Politics and Education (New York: Teachers College Press, 1996).
  12. Raymond Williams, Resources of Hope (New York: Verso, 1989), 19.
  13. Ibid., 322.
  14. Vidi Jean Anyon, Radical Possibilities (New York: Routledge, 2005); Eric Gutstein, Reading and Writing the World With Mathematics (New York: Routledge, 2006); Wolff-Michael Roth i Angela Barton, Rethinking Scientific Literacy (New York: RoutledgeFalmer, 2004); Apple, et al., The State and the Politics of Knowledge; i Michael W. Apple i Kristen Buras, ur., The Subaltern Speak (New York: Routledge, 2006).