- Peščanik - https://pescanik.net -

Iz daleka

Foto: Predrag Trokicić

Tri su problema sa opozicijom u Srbiji, kako ja to vidim, a moguće je da grešim jer ne gledam izbliza, već duže vreme.

Jedan jeste neprestano uništavanje demokrata, i ne samo Demokratske stranke. Drugi jeste otpor liberalizmu u bilo kojoj inkarnaciji – klasičnoj, zapadnoj, komunističkoj čak, neoliberalnoj. Treći jeste korupcija političkog poziva, jer se on vidi kao sredstvo poslovnih interesa, ili u najboljem slučaju samo kao sredstvo ličnih ambicija.

Stranka je otvorena organizacija, a demokratska je ako je rukovodstvo stranke smenjivo. Otvorenost znači da svako može da se učlani i da napusti stranku. Stranka, naravno, teži da ima što je moguće više članova, ali sa tim ide i rizik da bi masovnim učlanjenjem mogao da se promeni njen program, a i ideologija. U stranačkim sistemima sa demokratskom istorijom, obično nije jednostavno kretati se po političkom i ideološkom prostoru. Jer su zauzeti. Tako da socijalistička stranka ne može da preuzme konzervativni program, jer već postoji konzervativna stranka sa članstvom, glasačima, političkom istorijom i uticajem. Niti liberalna stranka može da postane socijalistička, jer ona takođe već postoji. Naravno, politička i ideološka konkurencija su demokratska sredstva, unutar stranaka kao i između njih, ali ideološke i programske inovacije unutar stranaka moraju da polože test na izborima. Pa nije lako biti veći liberal od liberala, veći socijalista od socijalista, ili veći konzervativac od konzervativaca.

U, kako se to kaže, nekonsolidovanoj demokratiji, moguće su velike promene u članstvu, kao i ideološke transformacije. Nova stranka, recimo demokratska, može da bude preuzeta od nacionalista naprosto masovnim učlanjenjem. Takođe, može da promeni program i od liberalne postane socijalistička. Kao što komunistička partija može da postane socijalistička, a od internacionalističke da prihvati nacionalističku ideologiju. Kao što radikali mogu da postanu napredni, a republikanci da postanu monarhisti.

Uzmimo da je na vlasti nacionalističko-socijalistička partija, kao u Srbiji posle 1990. I uzmimo da se nacionalisti upišu u liberalno-demokratsku stranku, a potom stranka prihvati socijalistički program: koji su izgledi da bilo kada pobedi na izborima nacional-socijaliste koji su već na vlasti? Potrebno je da se režim raspadne pa da se ukaže šansa.

To je jedan način da se onemogući uspeh demokratske opozicije, naprosto preuzimanjem kroz učlanjivanje ili promenom programa. Drugi je da se ne koristi unutrašnja demokratija da bi se obezbedio uticaj u stranci, već da se stranka cepa. Uzmimo da je stranka osnovana kao demokratska, ali je cilj zapravo da bude srpska demokratska stranka. Jedan način da se ostvari prećutna namera jeste da se srpske demokrate otcepe i osnuju srpsku demokratsku stranku. I potom da svaki put kada izgleda kao da bi demokratska stranka mogla da se konsoliduje, jedan ili drugi istaknutiji član ili bivši vođa osnuje novu stranku. Tako da unutarstranačka demokratija ne može nikako da se uspostavi.

Pa zemlja i njena vlast ne mogu da dobiju demokratsku opoziciji ili, drukčije rečeno, demokratska se alternativa uništava spolja i iznutra kako se ne bi učvrstila. Taj mehanizam onemogućavanja konsolidacije demokratske alternative uništava opoziciju.

Opet kada se pogleda ideološka konkurencija, lako je zapaziti da gotovo svi kritikuju liberalizam. Ovo je trajna karakteristika srpske politike. Zapravo, ne idući u raniju istoriju, samo jedno kratko vreme negde krajem osamdesetih godina je izgledalo kao da bi liberalne ideje mogle da budu prihvaćene u Beogradu. I tada uglavnom kao nacionalno-liberalne. Danas se uglavnom kritikuje neoliberalizam, a onda globalizam, kosmopolitizam, evropeizam i sve to zajedno. Tako da je opozicija ili narodnjačka, populistička drukčije rečeno, ili nacionalistička, ili radikalska i socijalistička. Kakva je i vlast. Što je razlog da opozicija nije neka pretnja vlasti. Jer partije na vlasti su, najpre, na vlasti, a potom su autentičnije antiliberalne od opozicije.

Konačno, nije teško videti da oni koji se posvećuju političkom pozivu u Srbiji ne mare mnogo za to sa kojom strankom ili sa kojom ideologijom dolaze na vlast ili ostaju na njoj. Ovo je delimično i zato što su poslovi uprave na svim nivoima politizovani. Što korumpira. To naravno važi i obrnuto, korupcija podstiče politizaciju. Ljudi menjaju partije kako bi mogli bolje da se bave svojim poslom ili uzimaju državni posao kako bi prodavali usluge.

Obično je potrebno neko vreme da se sistem ustali, ali potom izgleda manje-više tako kao što izgleda danas. Opozicija se stoga suočava sa velikim otporom jer je zavisnost od vlasti i stranke na vlasti ogromna, kako kada je reč o onima koji se bave javnim poslovima, tako i za poslovne ljude, a onda i za sve druge.

Svemu ovome pogoduju i dve okolnosti. Jedna jeste da ljudi traže izlaz u emigraciji. Jer politička sredstva ne postoje, zato što opozicije nema. Druga jeste da ljudi žive od danas do sutra, jer nemaju politički uticaj i, sa njihove tačke gledišta, institucionalna i politička nestabilnost je velika. Opoziciona stranka može da bude uspešna ukoliko uspeva da motiviše članstvo i glasače na dugoročnu privrženost, jer je trajno prisutna i nema samo izborni već i program sa trajnim ciljevima i političkim sredstvima. I ako partijskim aktivistima nudi političku karijeru, dakle ukoliko biti koristan stranci znači i napredovati u njoj. I potom, biti koristan javnosti znači imati političku karijeru. Što bi rekao Maks Veber, videti politiku kao poziv, a ne kao poslovni poduhvat.

Srpska politika je gotovo isključivo usmerena na to da se ospore izgledi nastanka i održanja demokratske opozicije, pogotovo one koja bi mogla da dođe na vlast i koja ima program dugoročnih promena. Nekako kao da postoji strah da posle ništa ne bi bilo kao pre. Sve bi bilo strano i ništa srpsko, da se tako izrazim.

Peščanik.net, 06.06.2020.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija