- Peščanik - https://pescanik.net -

Izbori

Fotografije čiateljki, Slavica Miletić

Osnovno je da budu slobodni i pravični. Ovim drugim se misli na to da svi imaju iste uslove da se takmiče za glasove. Jasno je da neke prednosti ne mogu da se izjednače.

Recimo, uspešna vlada, to jest stranke koje je čine, imaju nenadoknadivu prednost. Ne znači i da će ona biti dovoljna, kao što neuspešna vlada ne može a da ne bude time hendikepirana, što ne znači da opozicija mora da dobije izbore. Isto važi i za dostupnost sredstava, jer ma koliko da se finansiranje stranaka reguliše, razlike po jednom ili drugom osnovu će ostati. No, naravno, uslovi pod kojima se komunicira sa javnošću i iznose stavovi i programi i mogućnost da se u javnoj raspravi suprotstave gledišta, ti se uslovi svakako mogu učiniti jednakim za sve. No, čak i ako nisu, izbori su svejedno, kao što znamo iz niza skorašnjih primera, način da se promeni vlast. Jer ako je ono što vlast čini, po posledicama koje izaziva, nepopularno ili nije u interesu većine, ostaje samo da se glasanje sprečava ili da se glasovi ne broje, da se dakle koriste sila i manipulacija, pa da se oni ne izgube.

Stoga je opozicionim strankama korisnije da potraže odgovor na pitanje zašto ne mogu na izborima da pobede, ako je to slučaj? Uzmimo primer gde se traži referendum umesto da se o odluka donese na izborima. U Srbiji i Crnoj Gori opozicione stranke i pojedini komentatori zameraju vladajućim strankama zašto ne stave pitanje članstva u Evropskoj uniji ili u NATO savezu na izjašnjavanje naroda na referendumu. Iznose se tvrdnje da je većina glasača protiv i jedne i druge integracije, štaviše u slučaju pristupanja NATO savezu tvrdi se da je protivljenje toliko da bi mogla da bude ugrožena politička stabilnost i čak da dođe do sukoba na ulicama. Čak i ruski zvaničnici dele to mišljenje, bar ako je suditi po izjavama povodom početka pregovora Crne Gore sa NATO savezom.

Uzmimo da je to tačno, da je dakle to pitanje toliko važno glasačima da su spremni da izađu na ulice kako bi primorali vlasti da od svojih namera odustanu ili da raspišu referendum. Zašto opozicija koja se protivi međunarodnoj i politici bezbednosti vladajućih stranaka ne bi pobedila na izborima? Jer ako je to toliko važna odluka, ako se njome rizikuju građanski sukobi, kako bi bilo moguće da vladajuće stranke pobede na izborima? Trebalo bi da je jasno da je dovoljno da izbori budu raspisani, pa da opozicija koja se protivi Evropskoj Uniji i NATO savezu pobedi. Štaviše, ne bi trebalo da je važno kada će ti izbori biti raspisani, jer se ionako traži izjašnjavanje na referendumu što je pre moguće. Konačno, ne bi čak trebalo ni da je važno koliki opozicija ima pristup javnosti, jer je pretpostavka da glasači nikako nisu u dilemi šta im je u interesu i koji bi ishod stvarno hteli.

Isto važi i za tvrdnje, recimo u Srbiji, da je vlast ne samo nepopularna već i nenarodna, jer ne samo da je praktično u kolonijalnom statusu u odnosu na Evropsku Uniju i Ameriku, već je i izdala Kosovo, a i upropašćava zemlju i posebno privredu. Sve so tu veoma ozbiljne stvari, oko kojih navodno u javnosti nema nikakvog dvoumljenja. Ako bi se, recimo, sproveli referendumi o Kosovu, Evropskoj Uniji, ili o privrednoj politici vladajuće stranke bi izgubile, jer bi se izrazio nacionalni interes uz interes za slobodom, za identitetom i za blagostanjem naroda.

Ako je tako, ishod na izborima bi trebalo da je sasvim izvestan. Stranke na vlasti bi trebalo da izgube da se nikada ne oporave od poraza. Izbori upravo tome služe da se nezadovoljstvo pretvori u glas nepoverenja. Zašto se onda traži referendum i ne polažu se nade u pobedu na izborima, recimo u Srbiji, a čini se i u Crnoj Gori?

Jedan razlog bi mogao da bude da ta ocena o važnosti ovih političkih odluka nije tačna. Razlika između izbora i referenduma jeste u tome što se na prvima glasa za program, dakle za skup političkih rešenja koji se od stranaka koje dođu na vlast očekuju. Moguće je da neki interesi koji su od najveće važnosti za jedan broj ljudi, pa i za većinu glasača, nisu njima najvažniji ili u svakom slučaju nisu toliko važni kao neki drugi. Koliko se može zaključiti po izgledima pojedinih stranaka na predstojećim izborima u jednom broju balkanskih država, rešavanje privrednih problema, očuvanje stabilnosti i smanjenje korupcije su teme važnije od onih na kojima insistiraju patriotske ili nacionalne stranke.

Drugi razlog bi mogao da bude poverenje u opoziciju. Čak i ako se većina ne slaže sa politikom evroatlantskih integracija i sa normalizacijom odnosa sa Kosovom, nije izvesno da je spremna da poverenje da sprovede alternativnu politiku poveri opozicionim strankama i njihovim vođama. Jer jedno je poželjnost nekog cilja, a sasvim je drugo njegova ostvarljivost, gde je od posebnog značaja sposobnost opozicionih stranaka i poverenje u njihove vođe.

Tako da opozicija koja, u relativno normalnim uslovima, ne može da dobije izbore, treba da se zapita u čemu greši?

Novi magazin, 22.02.2016.

Peščanik.net, 22.02.2016.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija