- Peščanik - https://pescanik.net -

Izbori i javno mnjenje

Fotografije čitalaca, Zoran Trklja

Dolaze izbori, teško vreme za skribomane. Oglasiće se i kuso i repato; neće da govore, nego će da viču.

Kada je reč o predizbornim istraživanjima javnog mnjenja, ima ih, grubo govoreći, dve vrste. Jedna služe utvrđivanju pozicioniranosti proizvoda (političke stranke, vođe, deterdženta); druga su usmerena na povećanje prodaje (kako pridobiti glasače, pojačati apstinenciju potrošača druge marke, prevesti uzdržano neutralne u prijateljski neutralne). Od Hajzenbergovog principa neodređenosti poznato je da izvođenje samog istraživanja menja posmatranu pojavu; stoga je nemoguće istovremeno ostvariti oba cilja. Ili ću saznati za koga će ljudi da glasaju, odnosno šta će da kupuju, ili ću pronaći način da neke od njih navedem da promene svoj izbor. Nemoguće je učiniti istovremeno i jedno i drugo. Istraživanje je i društveni odnos, pa respondenti kroz razmišljanje o postavljenim pitanjima i svojim odgovorima tokom samog ispitivanja menjaju svoja opredeljenja. Naravno, ako klijent to ne zna, pokušaću da mu prodam i jedno i drugo kao istovremeno ostvarivo.

Ovo je i sociološki najzanimljiviji deo priče o predizbornim javnomnjenjskim istraživanjima, jer se tiče raspodele realnih resursa. Da ne pominjem pojave kao što su povraćaj dela novca naručiocu, spinovanje javnosti, pozicioniranje istraživačke firme sa različite kasnije narudžbe, niti interne preraspodele resursa u teglama punim pauka koje se nazivaju (ne)komercijalnim istraživačkim organizacijama.

Izostaviću ne samo ono što je sociološki najzanimljivije, nego i ono što najviše privlači medijsku pažnju: imena i nazive firmi. Sudska ročišta u parnicama za naknadu štete zakazuju se suviše rano da bih rizikovao da poremetim svoj dnevni ritam.

Dakle, reč je o istraživanjima pozicioniranosti političkih opcija (stranaka i potreba pojedinih grupa birača). Ako ih izvode same partije, ona imaju značajnu mobilizacijsku ulogu. Pošto stranke nisu ideološki profilisane, i pošto se na nivou političke operative ne može beskonačno mantrati: Zapad, ili: Istok, mogu se obilaziti komšije i kroz prividni lov na sigurne glasove (koji je, za razliku od posmatranja ptica dok se glasaju, socijalno dosta invazivan) podizati uverenje aktivista da rade nešto korisno i za stranku i za sebe same. Kada komšije, stranački aktivisti, zatraže od mene da ocenim njihovog lidera, i to od 1 do 5, a o tom čoveku nisam u životu razmišljao, obično im kažem da verujem da je on srećan kad može da uradi nešto dobro. Neki drugi ispitanici komšijskog profila daju numeričke ocene; one pružaju informacije upotrebljive koliko i navodno dobitna kombinacija na sledećem izvlačenju Lotoa, koju bih sada mogao da izmislim.

Međutim, postoje i stručno vođena istraživanja; obično ih naručuju stranci, a zbog jezičke barijere prikupljanje podataka obavljaju naše istraživačke organizacije. Mogućnost njihove upotrebe kao samoispunjujućih proročanstava, odnosno kao načina usmeravanja birača, lako je uočljiva. Izvode se, u slučaju ozbiljnijih sondaža, u dva koraka. Ako se radi o telefonskim anketama, dovoljan je i jedan: ispitanici se pitaju za koga će glasati, što neminovno podrazumeva dobijanje socijalno poželjnih odgovora, odnosno onih u kojima se pominju stranke prisutne u medijskom prostoru. Alternative koje nisu medijski promovisane ovim se isključuju iz evidencije koja se kasnije, u delovima, predstavlja javnosti, što stvara utisak da suštinske alternative ne postoje i da se one realne ograničavaju na postojeću izbornu ponudu. Na taj način se unapred eliminišu komunisti, rasisti, i drugi o kojima mediji u kampanji ne govore. Pa se za njih i ne glasa, ili, tačnije, onemogućava im se pristup u javni prostor. Mediji, istraživanja i njihovi finansijeri zajedno ograđuju javni prostor, puštajući u njega samo opcije koje su u datom času mainstream. Pristalice socijalne uravnilovke ili zatvaranja Roma u geta mogu ili da glasaju za sistemski dozvoljene partije, ili da apstiniraju.

No, može se ići i u dva koraka, kao što rade organizacije koje su pribavile veći budžet: respondenti se mogu pitati za probleme koji ih najviše tište, pa potom za njihov izbor političkih opcija za koje misle da bi mogle da reše ove probleme. Ovaj postupak redovno se koristi pri istraživanjima usmerenim ka povećavaju prodaje (odnosno pridobijanju glasača), ali se javlja i kod sondaža kojima se utvrđuje trenutno stanje. Odgovori su i ovde uslovljeni trajnom medijskom cenzurom: oni koji su protiv parlamentarizma, tržišne privrede ili prava manjinskih grupa moraju da vrše izbor između pojmova koji su prisutni u medijskom prostoru, jer im nedostaju pojmovi kojima bi izrazili svoje vrednosti, osećanja, i interese. Ako se izuzmu krajnji namćori, nemoguće je zamisliti da bi većina birača koji ne shvataju zbog čega su lišeni vlasništva nad svojim preduzećima ili koji ne podnose gejeve, realno mogli da izraze svoja bilo socijalistička ili homofobna opredeljenja. U naučnim socijalnopsihološkim i sociološkim istraživanjima je drugačije, ali, dok traje kampanja, nauka ćuti.

Ispitivanje pozicioniranosti političkih opcija, udruženo sa medijskim predstavljanjem rezultata, bitno sužava opseg alternativa koje imaju realnu šansu na izborima. No, samoispunjujuća proročanstva mogu da se upotrebe i za konkretnije ciljeve.

Neposredno pred savezne izbore 1996, nekoliko sati pred izbornu tišinu, vodeći opozicioni list objavio je prognozu uistinu ugledne i vrlo stručne istraživačke organizacije, prema kojoj je vladajuća leva koalicija trebalo da dobije 41 odsto, a njoj suprotstavljena udružena opozicija 27 odsto glasova. Prognoza se ispostavila kao potpuno tačna. Podbačaj je napravljen samo u slučaju prognoze izbornog rezultata srpskih radikala. Ponoviću, rezultati su bili objavljeni kao udarna vest u vodećem listu opozicije kojoj se predviđao poraz; Sjedinjene države Amerike su u to vreme podržavale politiku „mir bez alternative“ vladajuće leve koalicije. Neću nagađati ko je finansirao ovo istraživanje.

Istraživanja pozicioniranosti političkih stranaka najčešće pogode približan izborni rezultat. Najpoznatiji slučaj opšteg istraživačkog promašaja jesu američki predsednički izbori 1948. Kod nas je do uozbiljenja istraživačkog rada došlo dosta kasno. Još pred predsedničke izbore 2002. doslovno sve istraživačke organizacije predvidele su, pogrešno, da će Mićunović dobiti više glasova od Nikolića. Sve one, osim jedne, predvidele su da će izbori uspeti, odnosno da će na njih izaći više od polovine birača, što je tada predstavljalo izborni uslov. Od tada je metod poboljšan.

Struka se nije proslavila ni pri primeni više specifičnih anketnih postupaka. Prvo exit poll istraživanje, odnosno ispitivanje birača odmah po njihovom napuštanju biračkog mesta, bilo je izvedeno 1992, u vreme duela Slobodana Miloševića i Milana Panića. Exit poll je pokazao da obojica imaju po 47 odsto glasova, i Panićev izborni štab se spremao za proslavu pobede posle drugog izbornog kruga. Prebrojani glasovi su ubrzo pokazali da je Milošević tada dobio 55, a Panić 35 odsto. Glavni istraživač je bio stručan i u svakom pogledu pošten. Molio me je, znajući da sam zainteresovan za primenu metodoloških noviteta, da radim terensku kontrolu anketara, što sam odbio, jer je bilo vrlo hladno. Poštedeću čitaoce analize razloga zbog kojih je ovaj prvi pokušaj primene oblika anketnog postupka koji se danas kod nas dosta uspešno primenjuje tada propao.

Javno mnjenje po pravilu ne dobija obaveštenja o metodu izvođenja sondaža. Ono i ne bi znalo šta da radi sa takvim obaveštenjima. Ponekad se saopšti oblik prikupljanja podataka, a češće se ukaže na veličinu uzorka. Zanimljivo je da je najtačnija prognoza rezultata republičkih izbora 1993, jedna od vrlo retkih tačnih prognoza u devedesetim godinama, dobijena preko telefonske ankete na vrlo malom trocifrenom uzorku. Terensko prikupljanje podataka je za izvođača znatno pouzdanije, a i isplativije, zbog neuporedivo većeg budžeta. Što je budžet veći, to je veća i zarada. Zarada zavisi i od veličine uzorka, jer veći uzorak otvara više prostora za različite finansijske operacije. S druge strane, veći uzorak smanjuje grešku uzorka. Pri tom je problem što je potrebno mnogo povećati veličinu uzorka da bi se malo smanjila njegova greška. Nema finansijera koji bi platio predizbornu sondažu na uzorku koji bi obezbeđivao tačnost procena od pola procenta za odraslo stanovništvo Srbije. Govoriti o ovome, značilo bi narušiti zid ćutanja koji su napravili političari, mediji, istraživači i finansijeri prethodno pomenutih.

Pouzdane procene biračkog ponašanja moguće je praviti samo na osnovu uzoraka verovatnoća. Problem je što su oni realno neostvarivi. Siromašni, nepismeni, pripadnici manjinskih grupa, protivnici sistema, odbijaju da budu anketirani znatno više nego ljudi sa drugačijim socijalnim karakteristikama. Stoga baš svako istraživanje celog odraslog stanovništva dospe u situaciju kada se uzorak verovatnoća na terenu preobrazi u kvotni uzorak. Problem se nastoji rešiti poststratifikacijom, odnosno naknadnim ponderisanjem odgovora onih koji su podzastupljeni u ostvarenom uzorku. Jedan od problema koji se ovde javljaju jeste odsustvo potpunih i pouzdanih podataka o osnovnom skupu. Ni birački spiskovi ni rezultati popisa stanovništva ne pružaju pouzdane podatke. Greške u obe vrste evidencije prelaze deset odsto. To je nesavladiv problem i pri planiranju uzorka i pri poststratifikaciji.

Problemi vezani za istraživanja kojima je cilj povećavanje prodaje (odnosno maksimiranje izbornog uspeha) predstavljaju posebnu priču. Ona neće biti ispričana. Kao ni priče o prezentacijama nalaza ovih istraživanja vođstvima naših političkih stranaka od strane inostranih finansijera istraživanja, niti one o sastancima stranačkih vođstava i izbornih štabova povodom instrukcija dobijenih na ovim prezentacijama.

Za kraj, nekoliko anegdota.

Prethodna američka ambasadorka je 23. oktobra 2011. krenula da napusti prijem mađarske ambasade, kada je u salu Hajata ušao Tomislav Nikolić. Prišla mu je i razgovarala sa njim sedamnaest minuta. Učinilo mi se da vidim Tadićevu političku čitulju. Politički dogovori ne prave se, po pravilu, na prijemima, ali priznavanje legitimiteta sagovorniku jeste jedna od njihovih funkcija. Kada sam nekoliko meseci kasnije obratio pažnju Njenoj Ekscelenciji na ovo, odgovorila mi je šta već jeste.

Pred prvi krug predsedničih izbora 2012. terao sam šegu sa rukovodstvima rivalskih stranaka i javio im da pouzdana istraživanja govore da će Nikolić dobiti Tadića u drugom krugu, sa 4 odsto, uz grešku uzorka od dva odsto. Poverovali su. A i moja šala se posle ispostavila kao istina.

Na izborima 2008. pobedila je koalicija DSS, SRS i SPS. Vladu su formirali DS i SPS. Na izborima 2012. pobedila je koalicija DS i SPS. Vladu su formirali SNS i SPS. Na izborima 2014. pobedila je SNS. Stvaranjem koalicije sa SPS obesmišljen je višepartijski sistem.

Što se tiče birača, građanki i građana Srbije, njih se, umesto istraživača i metodologa, odavno setio pesnik (Šekspir u Kralju Liru): „Bednici goli, ma gde bili, vi što trpite ove bure udarce nemilostive, kako će vas glave nezaštićene, trbuh nehranjen i rite prodrte odbraniti od nepogode kao što je ova?“

Peščanik.net, 18.01.2016.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Šta je tema ovih izbora?

Saša Ilić – Svileni gajtan

Nadežda Milenković – Izbori za kamičak u cipeli

Vladimir Gligorov – O prevremenim izborima

Vladimir Gligorov – Strategija reformi i izbori

Aleksandar Bošković – Zašto su Srbiji potrebni izbori

Dimitrije Boarov – Izbori i reforme

Sofija Mandić – Pun mandat

Nadežda Milenković – REM vam se na ton film