- Peščanik - https://pescanik.net -

Izbori u Americi

Sasvim je verovatno da će Barak Obama pobediti na izborima. Osnovni razlog je prilično rašireno uverenje da je potrebno promeniti partiju na vlasti. Kada je reč o zakonodavnoj vlasti, do te je promene već došlo na izborima pre dve godine, a na ovima će Demokratska stranka proći još bolje. Dosledno tome, valjalo bi očekivati i promenu u izvršnoj vlasti.

Važno je istaći da je ta potreba za promenom najvažniji razlog za promenu partije na vlasti, a da je manje reč o interesu da se promeni politika. Ovoga su svesni obojica kandidata. Džon Mekkejn se prilično čvrsto drži programa konzervativaca, dok Obama zastupa uobičajena shvatanja liberala, i to ona umerenija. Programske razlike koje postoje između ovih dveju ideoloških struja su iste kao i pre dve ili pre osam godina. Posebno kada je reč o važnim socijalnim pitanjima, kao što su homoseksualni brakovi, pravo žene na abortus, sekularno obrazovanje, pozitivna diskriminacija i niz iz toga izvedenih pitanja.

Isto se može reći i za razlike u oblasti socijalne pravde. Demokrate izražavaju zabrinutost zbog porasta nejednakosti i obećavaju odgovarajuće promene u poreskom sistemu i socijalnim davanjima. Obamini programi, međutim, nisu u toj meri liberalni (što u Americi znači gotovo socijaldemokratski) kao što se obično misli.

Ovo se posebno vidi u njegovom pristupu reformi zdravstva. Namera je da se kombinuje sveobuhvatno zdravstveno osiguranje, u osnovi državno, sa pravom na izbor, što znači da ono ipak nije u potpunosti obavezno. Sa ideološke tačke gledišta, njegov pristup je možda najbliži onome što se naziva „liberterski paternalizam“.[1] Država ne preuzima odgovornost neposredno i ne prisiljava ljude na određeno ponašanje, već na različite načine utiče na ponašanje pojedinaca. Recimo, svako bi mogao da bude automatski zdravstveno osiguran, ali bi mogao da se ispiše ako to ne želi ili zato što bi se radije privatno osigurao ili uopšte ne želi da bude zdravstveno osiguran.

Na isti način se pristupa i drugim problemima. Smatra se da je potrebno podstaći ljude da čine ono što se smatra da je u njihovom interesu, ali se ne donosi definitivna odluka u njihovo ime. Ovo je shvatanje u skladu sa novim saznanjima u teoriji racionalnog ponašanja i u bihejviuralnoj teoriji finansija.[2] Ideja je da se, sa jedne strane, oslabi prinudna uloga države, a da se, sa druge strane, nađu politička rešenja za nedostatke u racionalnom rasuđivanju i dobrovoljnom odlučivanju pojedinaca. Ovde nije važno raspravljati o tačnosti ili zasnovanosti same teorije, važno je da je reč o novom i znatno sofisticiranijem pristupu ekonomskoj i svakoj drugoj politici.

Obama se takođe trudi da ponudi izmene u poreskoj politici, koje nije lako kritikovati kao nešto što demokrate tradicionalno čine: povećavaju poreze i javnu potrošnju. Predlog je da se povećaju porezi na bogate, a da se ništa ne menja u poreskom opterećenju srednje klase, u kojoj se nalazi i najveći broj glasača. Mekkejn, opet, zagovara dodatno smanjenje poreza, što je uobičajeno obećanje republikanaca i uglavnom je popularno kod većine glasača.

Na ovom primeru se vidi sukob između ove dve stranke, koji nikako nije nov. Demokrate teže preraspodeli, ma kako mala ona bila. Republikanci teže opštem smanjenju poreza, što prirodno više odgovara bogatijim slojevima, jer oni plaćaju više. U ovom času, nije sasvim jasno koji je interes jači. Međutim, Mekkejnu ne ide u korist povećano interesovanje javnosti za povećanje javnih rashoda, pre svega kada je reč o ulaganjima u infrastrukturu, a mnogo se govori i o problemima sa obrazovanjem. Tu valja uračunati i zahteve da država preuzme na sebe troškove hipotekarne krize. Što ne može da se izvede, a da ne optereti budžet, pa tako i poreskog obveznika.

Velika se debata vodi oko energetske politike, ali nije jasno koliko su glasači zainteresovani za ideje koje ne rešavaju trenutne probleme, već možda daju određene rezultate tek kroz više godina. Pored toga, možda je dobro što je cena benzina značajno povećana, jer postoje nagoveštaji da potrošaći teže smanjenju potrošnje. Ovde se na delu vidi da je bio u pravu Gari Beker, poznati čikaški ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade, kada je rekao da potrošaći racionalno odlučuju čak i kada je reč o robi koja stvara zavisnost, kakva je navodno sklonost da se koristi automobil, kolika god da je cena benzina.

Sve ove razlike nisu od juče i novi liberalizam Obame ne menja mnogo na stvari, mada može da unapredi javnu raspravu o pitanjima socijalne i privredne politike. Nije jasno da li će to biti dovoljno da ubedi dve kategorije glasača koji u načelu glasaju za demokrate: radnike koji traže veću zašitu od države, dakle kojima Obama ne nudi dovoljno, i konzervativnije demokrate koji zaziru od povećane uloge države, dakle one kojima Obama nudi previše državnog paternalizma. Ovi prvi bi mogli da odluče da u ovim izborima nemaju kandidata, a ovi drugi bi mogli da daju glas Mekkejnu.

Vrlo je verovatno da te nedoumice ne bi bile tako izražene kada bi Obama bio kandidat koji bi glasačima delovao sasvim prepoznatljivo. Kada je reč o transparentnosti, da se tako izrazim, Mekkejna glasači mnogo lakše razumeju.

Ovome je potrebno dodati i odnos prema bezbednosti i spoljnoj politici. Tradicionalno su demokrate više sklone intervencionizmu, ali pre svega sredstvima takozvane „meke moći“, a tek u krajnjem slučaju se odlučuju da upotrebe silu. Republikanci, opet, teže izolacionizmu, u kome spoljna politika često predstavlja sredstvo ministarstva odbrane. Oni ne teže da menjaju stanje stvari diplomatskim sredstvima, već vojnim, kada se već odluče da je potrebno intervenisati da bi se promenilo stanje stvari. Ova je strateška razlika veoma važna i na ovim izborima će se videti šta je prihvatljivije američkom glasaču. Jasno je da velika većina želi da američka vojska napusti Irak, ali da li je ta većina spremna da podrži verziju diplomatskog intervencionizma demokrata, to je u ovom času nepoznato. Rekacije na Obaminu evropsku turneju su bile prilično ambivalentne, jer američki glasač nije načisto sa tim na šta ga to obavezuje i da li mu je u interesu.

Oba kandidata nude promene, a Obama nudi i nadu. Ovo drugo ga čini veoma popularnim na mitinzima, ali nije izvesno da mobiliše mnogo glasova. Ali kada je reč o tome ko je kandidat promene, tu je on u prednosti. I ta bi prednost trebalo da bude dovoljna.

 
Peščanik.net, 03.08.2008.

———–    

  1. Reč je o kontroverznoj teoriji dvojice veoma uticajnih naučnika, ekonomiste i pravnika, sa Čikaškog univerziteta. Vidi R. H. Thaler, C. R. Sunstein „Libertarian Paternalism“, American Economic Review 93: 175-179 i C. R. Sunstein, R. H. Thaler, „Libertarian Paternalism Is Not an Oxymoron“, The University of Chicago Law Review 70: 1159-1202.
  2. O tome piše D. Leonhardt u „How Obama Reconciles Dueling Views on Economy“, The New York Times Magazine, August 24, 2008.

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija