- Peščanik - https://pescanik.net -

Izvolite – birajte

Foto: Predrag Trokicić

Već pune četiri godine pišem o tome da je razbojničkim otmicom Krima od strane Ruske Federacije pokrenut mehanizam kojim svet polako klizi u novi veliki rat. Čak nezavisno od toga hoće li Kremlju poći za rukom da prisili zapad da se na kraju pomiri sa aneksijom poluostrva koje po svim pravilima međunarodnog prava pripada Ukrajini. Ako Kremlj ovu svoju zamisao ostvari, to će značiti da je propao još jedan pokušaj stvaranja međunarodnih odnosa u kojima je akt državnog razbojništva nedopustiv. Jer ideja je ukratko sledeća: u slučaju bilo čijeg pokušaja da izvrši ovakvo razbojništvo, međunarodna zajednica se ujedinjuje i zajedničkim snagama blokira razbojnika. Taj proces se u savremenim međunarodnim odnosima naziva primena pravila iz sistema kolektivne bezbednosti.

Uspeh Kremlja će značiti da današnje međunarodne institucije sazdane radi očuvanja kolektivne bezbednosti, a za koje se, uzgred, mirne duše može reći da su daleko od savršenih – doživeti svoj definitivan krah i da više neće funkcionisati, da će se u borbi za ostvarivanje svojih, kako umišljenih tako i realnih interesa, akteri međunarodne politike oslanjati isključivo na silu, a ne na pravo, da će razbojništvo postati uobičajena forma borbe za svoje interese i da će po tim starim i već delimično zaboravljenim zlikovačkim pravilima svi morati da žive.

Tako ustrojen svet neće dugo potrajati bez velikog rata. Tim pre što živimo u uslovima visokog stepena međuzavisnosti proizašle iz savremene globalizacije. I to zapad vrlo dobro razume. Takvoj budućnosti će se mnogi suprotstaviti, i idealisti koji maštaju o svetu bez nasilja u kojem svi žive u miru, i pragmatičari zabrinuti pre svega za svoju bezbednost.

Sve nade i računice Kremlja da će braneći se od tobožnje sveopšte agresivne rusofobije dobiti Krim očigledno su se izjalovile. Sankcije se polako i uporno množe i pojačavaju. Rusiji neprestano napominju da niko nema nameru da prizna aneksiju Krima. Položaj izopštenika u koji ona svakim danom sve dublje tone za Rusiju postaje nesnosan, i to ne samo ekonomski već pre svega psihološki. To je položaj koji kontinuirano generiše nepodnošljiva poniženja.

Kremlju ne ostaje ništa drugo nego da ponižava druge. Po rečima Vladimira Pastuhova, raznim ucenama, ekscesima i novim akcijama međunarodnog razbojništva Rusija pokušava da natera Ukrajinu i ostatak sveta da se „naviknu na novu realnost“. Predočavajući joj svu uzaludnost njenog otpora, Kremlj ne ponižava samo Ukrajinu. On ponižava i zapad, pokazujući mu da i pored svih svojih slavnih „međunarodnih institucija“ ne može da ga zaustavi.

Šahovskim rečnikom rečeno, svet se našao u takozvanoj pat poziciji: kako Kremlj ne može da natera zapad da se saglasi s njegovim „novim (starim) pravilima bez pravila“, tako ni zapad svojim sankcijama ne može da natera Kremlj da prestane da se ponaša razbojnički. No problem je u tome što ova pat pozicija očigledno ima tendenciju da eskalira. U poslednje četiri godine svedoci smo sve zaoštrenije konfrontacije između zapadnih zemalja i Ruske Federacije, nezavisno od promene odnosa snaga u tim zemljama.

Kremlj sad već sasvim otvoreno vodi politiku balansiranja na ivici rata. A to da vođenje ovakve politike na duži rok povlači za sobom ogromnu opasnost nema potrebe dodatno objašnjavati. Niko ne može da predvidi kada će biti učinjen neki „pogrešan“ korak koji će suprotna strana protumačiti kao prelazak preko neke od „crvenih linija“ kojima je ovakva vrsta politike redovno prošarana.

Čemu se nadaju i na šta računaju sadašnji žitelji Kremlja?

Gleb Pavlovski smatra da su oni potpuno uvereni u to da zemlje zapada, bez obzira na sve „mangupluke“ koje Putinova Rusija čini po svetu, neće sebi dopustiti da povedu bilo kakav ozbiljan veliki rat. Ovaj stav zvuči dosta logično ako se pođe od toga da su apetiti Kremlja ograničeni na uspostavljanje kontrole nad Ukrajinom i legitimizaciju aneksije Krima. A Andrej Piontkovski pak misli da ciljevi Kremlja imaju mnogo širi, takoreći globalan karakter. Ti ciljevi su ni manje ni više nego povratak Rusije u „široku sferu uticaja i kontrole iz sovjetskih vremena“ i „potiskivanje zapada iz savremene svetske istorije“. Zapad će sa međunarodne scene biti ispraćen prostom demonstracijom nesposobnosti NATO-a. NATO neće biti u stanju da od direktne oružane agresije zaštiti bilo kog člana alijanse, a time će se javno pokazati i sva nemoći SAD kao lidera „slobodnog sveta“.

Ovi se ciljevi mogu dostići isključivo ratom na koji je Kremlj – po mišljenju Andreja Piontkovskog – bez dvoumljenja spreman. U Kremlju su uvereni da ćemo mi, bez obzira na kolosalnu ekonomsku i vojnu nadmoć zapada, pretnjom primene ili ograničenom primenom nuklearnog oružja iz tog rata izaći kao pobednici. Oni su uvereni da bi samo jedan nuklearni napad bio dovoljan da se „bezvoljni i neodlučni zapad“, tako slab na ljudske žrtve, prinudi na bezuslovnu kapitulaciju.

Nisu li ovi, tako alarmantni iskazi ipak malo preterani? Pa, sudeći po onome šta nam poručuju kremaljski propagandisti i, sladeći nam „ruski svet“ (Русский мир) pišu svakojaki ljubitelji i poštovaoci „ruskog carizma“, reklo bi se da nisu. Jer tako iskrena i strasna mržnja prema zapadnoj civilizaciji se ne može simulirati ni za kakve pare. Kao uostalom i prava ljubav. A osećanja tih ljudi danas umnogome definišu zvaničan stav Kremlja.

Taj „ruski svet“ mrzi zapadnu civilizaciju jer je ona vladavinu prava proglasila jačom od prava na nasilje. On mrzi zapad jer je ta civilizacija podarila svetu sistem ograničenog međunarodnog i unutardržavnog nasilja koji kako-tako ipak funkcioniše. A nesrećni „ruski carista“ se pak oseća duboko ponižen i uvređen kada mu nije dozvoljeno da maltretira svoga suseda. Svet u kojem postoji neko ko ograničava to njegovo pravo uopšte mu nije po volji. Zato „potiskivanje zapada iz savremene svetske istorije“ njemu nipošto nije puko sredstvo za ponovno osvajanje „široke sfere uticaja i kontrole iz sovjetskih vremena“. Njemu je uklanjanje zapada samo po sebi cilj – jedan jedini i glavni.

Sudar ova dva sveta biće bitka bez kompromisa. Jedan od njih će morati da napusti „savremenu svetsku istoriju“ i svako će morati da bira kojem od ova dva „carstva“ će se prikloniti.

Kasparov.ru, 05.12.2018.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 12.12.2018.

UKRAJINA