- Peščanik - https://pescanik.net -

Jasammuuukrrrajinac

Seamus Kearney, Copyright © 2015 euronews

Revolucije su bile važan deo mog odrastanja u dvadesetom veku. Ruska revolucija je bila omiljena lekcija u školi, mada sam je ja shvatao malo manje teorijski, jer je zbog nje moja porodica završila u Engleskoj. Roditelji mojih školskih drugova su mi pričali o seksualnoj i kulturnoj revoluciji svoje mladosti, koja je po njihovom mišljenju promenila svet. Imao sam 12 godina kada smo gledali direktan TV prenos pada Berlinskog zida. Izgledalo je kao da se ruska revolucija i šezdesete godine stapaju – svuda po istočnoj Evropi ljudi su preuzimali vlast od elita. Kasnije sam u filmskoj školi otkrio Ejzenštajna i shvatio da je revolucija promenila izgled stvari: CNN-ovi i BBC-evi krupni kadrovi „običnih“ ljudi na revolucionarnim ulicama Berlina, Moskve i Bukurešta, montirani sa uzbudljivom muzikom – kao da su bili preuzeti iz Krstarice Potemkin ili Štrajka. Televizija je prihvatila Ejzenštajnovo shvatanje gomile kao heroja, gde pomoću montaže mnoštvo ljudi postaje jedinstveno telo.

To se promenilo u dvadeset prvom veku. Odjednom je svaka politička borba postala revolucija: ružičasta u Gruziji, zelena u Iranu, revolucija lala u Kirgistanu, džins revolucija u Belorusiji, kedar revolucija u Libanu, revolucija jasmina u Tunisu. Neke od njih su bile revolucionarne, a neke to uopšte nisu bile. „Revolucija“ više nije bila ime koje se daje trenutku istinskih istorijskih promena, već naziv koji sebi daju politički tehnolozi da bi uvećali svoj značaj.

Ukrajinska Narandžasta revolucija 2004. je imala sve što je potrebno za jednu revoluciju: parole, scenografiju, pop muziku, zastave i video spotove, ali posle nje su se na vlast vratili isti lideri, podjednako korumpirani kao pre. Tada sam već uveliko snimao dokumentarce i po barovima pio sa stranim dopisnicima. „Da li je Kijev 2004. bila istinska revolucija? A Biškek 2005?“, pitali smo se. Arapsko proleće je samo pogoršalo stvari. Trg Tahrir je na televiziji izgledao kao iz Ejzenštajnovog filma, ali situacija je postepeno izmicala kontroli i na kraju prestala da buda filmična.

A onda se desio kijevski Majdan: „evro-revolucija“, „revolucija ponosa“ koja ovog meseca slavi godišnjicu svog užasnog klimaksa. „Još jedna ukrajinska revolucija?“, pomislio sam kad je počela. Hiljade ljudi okupilo se da protestuje protiv Janukovičeve odluke da napusti ugovor o pristupanju EU u zamenu za 15 milijardi dolara iz Kremlja. Protesti su postali nasilni i ubijeno je na stotine ljudi, pre nego što je Janukovič pobegao u Rusiju. Priča je spinovana na mnogo načina. „To je fašistički/CIA/masonski/cionistički/antisemitski državni udar“, tvrdili su ruski mediji. „Za sve su krive imperijalističke ambicije EU“, trubili su antievropejci u zapadnoj Evropi. „Rusija ima pravo da vlada Ukrajinom“, smatrali su zastupnici velikih sila. I Ukrajinci koji su započeli revoluciju ili se našli u njoj, imali su svoju verziju priče koja se menjala posle Janukovičevog bekstva, opštih izbora i uplitanja Putina, koji je poslao oružje u Janukovičev zavičaj i započeo rat protiv Kijeva.

Kada sam prvi put došao na Majdan, nekoliko meseci posle prestanka nasilja, trg je još uvek bio šatorsko naselje okruženo barikadama od starih guma, delova automobila i nameštaja (kao da se samo tkivo grada podiglo i pobunilo). Preostali majdanisti još uvek su živeli pod šatorima, odbijajući da odu kućama. Lutajući među njima, otkrio sam zastupnike različitih utopija: kozake koji sanjaju o povratku hetmanata; novopečene demokrate koji postavljaju i smenjuju poslanike kao da ih „lajkuju“ i „anlajkuju“ na fejsbuku; etno-paganske nacionaliste u potrazi za čistim ukrajinskim hromozomom; libertarijance, anarhiste, neofašiste i hrišćanske socijaliste.

Nakon decenija moskovskog uvijenog cinizma i londonske apolitične rezignacije, navala kijevskih utopija bila je osvežavajuća i povremeno uznemirujuća. Ubrzo sam i sâm počeo da po kafićima skiciram sopstvenu utopiju: Ukrajina kao Rusija 2.0. „Rusija nije Evropa“, izjavio je ruski ministar kulture Vladimir Medinski. Zapitao sam se da li bi Kijev mogao da bude glavni grad „Rusije koja jeste Evropa“ i koji pisci bi pripali toj Rusiji 2.0: Medinski bi dobio Dostojevskog i Solženjicina, a mi Čehova, Turgenjeva i Nabokova. Tolstoj je nejasan slučaj: pravi Rus, ali da li njegova ekskomunikacija iz pravoslavne crkve – koja još uvek tvrdi da je on „svoj veliki talenat upotrebio da uništi rusku duhovnost“ – znači da je on naš?

Zavodljivost velikih ideja dobila je međunarodne razmere. U holu svog hotela zatekao sam Bernar-Anri Levija kako pod reflektorima daje intervju lokalnoj televiziji. Levi je pre toga održao predavanje na lokalnom univerzitetu o putinizmu kao fašizmu. „Putin je prestravljen od mogućeg nestajanja tradicionalnih vrednosti i verskih principa“, rekao je Levi. Na skupu „Značaj ukrajinskog pluralizma za budućnost Evrope“, Pol Berman i Fransoa Hajsberg su insistirali na ideji Rusije kao bastiona verskog nacionalizma i Ukrajine kao bojnog polja na kome se brane liberalne vrednosti. Pitao sam se da li ove veličanstvene vizije idu na ruku Putinu. Kremlj se trudio da ukrajinsku borbu protiv korupcije i loše vlasti predstavi kao sukob civilizacija. Što je ideja revolucije bila veća, to je bila podložnija spinovanju.

Mnogi Ukrajinci su se opirali ovom uzbuđenju koje je dolazilo spolja. „Ne želim da koristim Majdan za promociju novog televizijskog kanala“, rekao je Zulab Alasanija, koji je pomogao osnivanje Hromadske – nezavisne televizije revolucije, a onda novi javni TV servis. „Preti nam opasnost da postanemo zavisni od ideje revolucije, da nam ona postane zamena za akciju… Treba da smanjimo revolucionarni zanos i povećamo revolucionarnu efikasnost“, rekla mi je Hana Hopko, koja je na Majdanu prikupljala novac za hranu i odeću. Njena ideja o ulozi zapada razlikovala se od Levijeve. Ona je u Evropi videla saučesnika koji podržava Janukovičevu divlju kleptokratiju obezbeđujući sigurno utočište novcu pokradenom iz ukrajinskog budžeta: „MMF postavlja stroge uslove za naš zajam od 2,7 milijardi dolara. To je samo mali deo novca koji je Janukovič ukrao i sakrio na zapadu. Kako bi bilo da nam ga prosto vrate?“ Šest meseci kasnije, od 100 milijardi dolara koliko ukrajinski javni tužilac tvrdi da je Janukovič ukrao, privremeno je zaplenjeno samo 4, a Hana Hopko je u međuvremenu postala narodna poslanica.

U novoj vladi sede ljudi koji nemaju veze sa starim koruptivnim strukturama, ali činjenica da su u pitanju novi ljudi takođe znači da oni nemaju uticaj na ušančenu birokratiju, koja opstaje gotovo nepromenjena. Mediji su slobodniji nego pre: Alasanijin kanal upravo je istražio malverzacije sa nekretninama novog predsednika, ali da li će ova sloboda biti pretvorena u nove izvore uticaja ostaje da se vidi. Novinar koji je dežurao ispred zgrade predsedništva i snimao ko je sve ulazio i izlazio, izvestio je da su mnoga stara lica iz Janukovičevog vremena očigledno zadržala naviku da tu svraćaju. Baš kao i oligarsi iz prethodnog režima, dok zemlja klizi ka bankrotu. Po Indeksu ekonomskih sloboda fondacije Heritidž za 2015, Ukrajina je pala za sedam mesta i sada se nalazi na dnu evropske lestvice. Vlada je zapostavila one koji snose posledice rata na krajnjem istoku zemlje, i to na obe sukobljene strane: bombardovanje civila u krajevima pod kontrolom pobunjenika i lišavanje tog dela stanovništva vladine pomoći smanjilo je lojalnost Kijevu, koji ignoriše izgladnele i povređene i na ukrajinskoj strani.

Ali dok se stari državni aparat i dalje grčevito bori za opstanak, samoorganizuje se neka vrsta paralelne vlade građanskog društva. Ona hrani i oprema vojsku, pruža pravne i socijalne usluge interno raseljenim izbeglicama i doprema medicinsku pomoć obema sukobljenim stranama. Uprkos lošim vestima, čini se da je na delu malo sociološko čudo. „Imali smo februarsku revoluciju, sada nas čeka Oktobarska“, našalio se urednik jednog nedeljnika. Priča se o „Trećem Majdanu“, ali se čak i ozbiljni politički analitičari pitaju da li će on biti orkestriran iz Moskve: ako ukrajinski talenat za revoluciju ne može biti ugušen, možda sledeći Majdan treba kontrolisati iznutra.

Moskva je glavni izvor propagande protiv revolucije. Putin se nada mnogim geopolitičkim dobicima dok sponzoriše, naoružava i borcima snabdeva pobunu protiv Kijeva u istočnoj Ukrajini, ali tu je važan i narativni trik Kremlja: izjednačiti revoluciju sa haosom i ratom, kao besmislenu i suštinski lošu pojavu. Spin doktori iz Kremlja stavljaju Majdan u isti koš sa propastima kao što su Sirija i Libija (koje je navodno organizovala CIA), dovodeći na kraju u pitanje i sam pad Berlinskog zida. Namera je da se podrije bilo kakva ideja o revoluciji u sopstvenom dvorištu, što podrazumeva kontrolu nad svim glasinama koje kruže u ruskoj javnosti. Prvi moskovski dokumentaristički bioskop Teatr.doc, u malom podrumu u kvartu Patrijarskih jezera, prikazao je ukrajinski film o Majdanu koji se nije uklapao u sliku Kremlja. Policija i bezbednosne službe su odmah izvele raciju.

U Teatr.doc je radila i ukrajinska književnica Natalija Vorozbit. Njena drama Majdan: glasovi pobune prošle godine je tri dana gostovala u Kraljevskom pozorištu u Londonu. Komad se sastoji od dokumentarnih intervjua i smešten je u sred borbi, tuča, pucnjave, molitvi, paljevina, krvarenja i smrti koje čine jednu revoluciju. Vorozbitova se fokusirala na male priče: devojke iz narodne kuhinje koje hrane beskućnike i revolucionare na Majdanu dok se približavaju specijalne policijske snage Berkut, a ruke im se toliko tresu da prosipaju supu; nastavnica koja plače svaki put kad čuje himnu; devojka koja je zarobljena u Udruženju pisaca, gde „sede glave“ pokušavaju da se suprotstave Berkutu; medicinska sestra koja mora da odluči koji ranjeni revolucionar odlazi na lečenje u Nemačku, a koji će umreti.

Junak komada nije osoba već mesto: Majdan. Tu ljubavnici ostaju jedno bez drugog; kriminalci se prosvetljuju u blizini smrti i u paklu Majdana se ponovo rađaju kao dobri ljudi, žene tragaju za muškarcima: „Majdan sam koristila za intimne potrebe. Pre revolucije nikada nisam sretala ovakve muškarce. Odakle su izronili, iz podzemlja? Osećam se kao da sam i ja iz podzemlja izašla na svetlost dana“. Majdan rađa Gomilu, živi organizam koji preplavljuje Kijev ujedinjen idejom opšteg dobra: „Komunizam ostaje idealni oblik vladavine“, izjavljuje psiholog Aleksej. „Bez vlade, vojske, novca, svako prema mogućnostima, svakom prema potrebama – to sam video i osetio na Majdanu“. Pravi izazov za revolucionare nisu bile jedinice Berkut policije – jedva su čekali da se sukobe sa njima – već stav njihovih porodica da je na Majdanu svako na prodaju, ili zajedljivost plaćenih batinaša: „Je l’ vam sad dosta igranja revolucije?“

Junak ove drame su gomila i mesto, bez individualizacije likova, u brzoj montaži: čist Ejzenštajn. Autorka Vorozbitova postavlja pitanje: ako još uvek možemo da pravimo umetnost kao Ejzenštajn, da li možemo i da dižemo revoluciju kao u najboljim godinama dvadesetog veka? Njen komad je pokušaj da se revoluciji povrati stari ugled: Majdan kao borba za mogućnost revolucionarne promene. „Imali smo osećaj da je to – to. Revolucija je počela“, govori kroz plač crvenokosa devojka. „Krenulo je i sve će se preobraziti i svi će postati drugačiji. Promena će zapaliti čitav svet“.

Drugi ukrajinski pisac koji je pokušao da dokumentuje svoje iskustvo revolucije je Andrej Kurkov. „Revolucija se nastavlja, ali sumnjam da će potrajati“, piše on u svojim Ukrajinskim dnevnicima, dok se masa okuplja da demonstrira protiv Janukoviča. Kurkov se u početku ne solidariše sa demonstrantima: naziva ih „majdanistas“, „radikalnim romantičarima koji nikada neće poraziti berkutovce – pa čak i ako pobede, šta će biti posle toga?“ Kada vođa Desnog sektora Dmitro Jaroš seda u Janukovičevu luksuznu limuzinu i voza se po gradu, Kurkov primećuje: „Ovo je baš revolucionarno“.

U početku Kurkov u tišini radi na svom novom romanu. Spominje vremenske prilike, bizarnost vesti. Sa porodicom odlazi na odmor na Krim. Prijatelji mu donose kozji sir iz Litvanije. Kada ginu prvi demonstranti, Kurkov je besan: „Kako mogu da nastavim rad na romanu… kada na pet minuta od kancelarije u kojoj sedim ispred kompjutera policija vodi rat protiv ljudi?“ Dok se ubijanje nastavlja, njegov dnevnik se puni glasinama. Ko je pucao na policiju? Da li Rusi pokušavaju da ohrabre nasilje? Koji su stvarni motivi vođa pobune? Revolucija nije marš u slavnu budućnost već niz teških zlodela. Ćerka ga zove i kaže mu da su čudni ljudi u crnom primećeni oko njihove kuće. Kurkov dolazi kući, ali oni su već otišli: dvorišna kapija je u plamenu. Ljudi i dalje ginu. „Skoro pedeset demonstranata je poginulo tokom nereda u palati Marinski, a… dvojici su odrubljene glave“. Na televiziji Kurkov gleda svoje prijatelje i pisce u prvim redovima na Majdanu. Na dan najžešćeg nasilja leti u Pariz na sajam knjiga, gde „bračni par starih ruskih emigranata prosipa uvrede na račun Ukrajine“. Kasnije jedna Ruskinja plače jer je želela da kupi knjige, ali joj je kreditna kartica odbijena zbog francuskih sankcija prema ruskim bankama. Kurkov počinje da se budi noću da proveri vesti: „Još uvek nije počeo rat“. Na kraju pada poslednja odbrana njegove privatnosti, pisanje: njegov roman Predsednikova poslednja ljubav zabranjen je u Rusiji. Politika je odvratna, zaključuje Kurkov, ali neizbežna. Revolucija je nužno zlo, cena koju Ukrajina mora da plati da bi se „očistila od nemorala i korupcije… Ovu stranicu istorije treba okrenuti što pre“. To je poslednja rečenica u knjizi.

Dokumentarni film Dani straha Lidije Starodubceve postavlja revoluciju u metafizički kontekst. Radnja je smeštena u Harkovu, pograničnom mestu gde se na ulicama sukobljavaju promajdanske i prokremaljske grupe, a ruski tenkovi su opkolili grad. On je „okovan mračnim fantazijama i noćnim morama“ i Starodubceva poziva slepog radijskog novinara, javnog tužioca, sveštenika i pesnika da odgovore na „jedno pitanje: kako se strah manifestuje u Harkovu?“ Slepi novinar to oseća „poput praznine, praznine“. Pesnika progoni san koji je sanjao kao osamnaestogodišnjak u kome umire u trideset devetoj – koliko mu je sada. Tužilac pokušava da razdvoji kriminalce od izdajnika („izdajnik je izgubio pravo na oproštaj“), a zatim se lomi i priznaje: „Plašim se za ženu i decu, želim da napuste zemlju, sramota me je zbog toga.“

Umesto političkog procesa, revolucija u ovom filmu je večni sukob između slobode i straha. U jednoj od najupečatljivijih scena, aktiviste Majdana hvata rulja, vuče ih za kosu, obara na zemlju i tera na „sramotno puzanje“, dok ih pljuje i šutira. „Iz srca grada pokuljale su demonske snage“, rekla je u jednom intervjuu Starodubceva. „Filozofski visokoparno rečeno“ – ona predaje filozofiju – „to je detemporalizacija, otvaranje procepa u vremenu kroz koji će pokuljati aistorični, ali neizbežni događaji. Revolucija žutih turbana u Hanu u Kini, punski ratovi, sukobi između gvelfa i gibelina u renesansnoj Italiji – sve to postaje savršeno jasno kada i sami upadnete u aistoričnu pukotinu, u kojoj se vreme cepa i otvara svoju metafizičku dimenziju“. „Sramotno puzanje“ me je podsetilo na frazu kremaljskih političara tokom čitavog sukoba: „Rusija se diže sa kolena“. Da bi Rusija ustala, aktivisti na Majdanu moraju da kleknu.

Film Majdan Sergeja Loznice, prikazan prošle godine u Britanskom filmskom institutu i Institutu za savremenu umetnost, ideju revolucije postavlja u još neočekivanije okvire. Kamera se ni u jednom trenutku ne pomiče, a dugi, široki kadrovi slikaju pejzaže revolucije: Majdan, salu u kojoj demonstranti spavaju, narodnu kuhinju. Sve je prikazano svesno anti-ejzenštajnovski, sa tek ponekim rezom, bez žustrih pokreta kamerom izbliza, bez dinamične montaže. Simpatijama gledalaca se ni na koji način ne upravlja, ne govori im se gde da gledaju. Loznica želi da preformuliše snimanje filmova o revoluciji. Demonstranti koji nose delove grada da od njih sagrade barikade su kao mravi koji nose lišće i grančice do svog mravinjaka. Dečaci i devojčice koji u menzi prave na hiljade sendviča za majdaniste su pčele koje prave med. Berkutovci koji se roje u kadru nekoliko trenutaka pre nego što će otvoriti vatru, podsećaju na skakavce. Kada demonstranti ginu, kamera ne zumira njihovu agoniju. Iz te perspektive, gde kao da gledate bubu koja vam umire na cipeli, revolucionarni zanos deluje besmisleno.

Ali kako film odmiče kroz te udaljene prizore, dešava se neobična promena. Scene su sve više kao teleskopski snimci iz svemira. Kamenje koje demonstranti bacaju pljušti kao meteorska kiša. Blesci koji paraju noćno nebo su planete u pokretu. Majdanisti napreduju dok se berkutovci povlače u potocima mlečnih puteva. Dugi kadar vatre koji Loznica smenjuje dugim kadrom snega upućuje na osnovne elemente sveta. „Revolucija“ za njega nije „nasilno svrgavanje vlade“, već „okretanje planeta oko zvezda“. Majdan prerasta u događaj sa sopstvenom astronomijom, u epsku priču o vasioni. Da li je revolucija važna i vredna žrtava je pitanje koje gubi smisao, jer kako neko može da bude za ili protiv Mlečnog puta? Važna je jedino naša pozicija u odnosu na zvezde. U poslednjem kadru filma Loznica prikazuje noćnu molitvu demonstranata za mrtve, gde lično zadobija kosmičke razmere. Nošenje tela poginulih kroz masu lišeno je bilo kakvih emocija. Jedan ožalošćeni čačka nos, drugi plače, treći zuri. Svako od njih pojedinačno je mali i ništavan, ali svi zajedno čine epsku priču.

Na još jednom u nizu skupova o Ukrajini pitali su me da li da me predstave kao Rusa ili Ukrajinca, jer sam rođen u Kijevu. Nikada se, ni u jednom od svojih mnogih identiteta nisam osećao kao Ukrajinac. Imao sam devet meseci kada je moja porodica emigrirala iz Kijeva. Poznajem neke Ukrajince i njihovu mučnu potragu za nacionalnim identitetom, ali to nikada nije bio moj problem. Moji roditelji su govorili ruski, odgajali me na ruskoj književnosti, u svim londonskim školama sam uvek bio „onaj Rus“. Ali Majdan je rečima dao nova značenja. Pojam „banderovci“ (od Stjepan Bander) dovođen je ranije u vezu sa anti-semitizmom, pokoljem Poljaka, krajnjom ukrajinskom desnicom i borbom za nezavisnost od Rusije. Ovoga puta prigrlili su ga kijevski Jevreji koji govore ruski i Poljsku vide kao poželjan politički model, imenujući sebe „jevrejskim banderovcima“.

„Hohol“ – pežorativni naziv za Ukrajince – sada se nosi sa ponosom. Dok je Narandžasta revolucija 2004. bila inspirisana devetnaestovekovnim nacionalizmom koji izjednačava prostiranje jezika i teritorije, ova revolucija je Ukrajincima otvorila nove vidike. I ja sam odjednom postao svestan toga da je moja majka rođena u Kijevu, da je moj otac odrastao u Černovicu, da su njihovi roditelji iz Odese i Harkova. Tako sam kada su mi postavili pitanje o tome ko sam, duboko udahnuo i izgovorio nešto što nikada pre nisam izgovorio: „Ja sam Ukrajinac“. Bilo je jako čudno: „m“ iz „ja sam“ je bilo presečeno oštrim zviždukom „uuu“, pa se kao lavina skotrljalo u „krrr“. Setio sam se kako su revolucionarni pesnici dvadesetih godina prošlog veka novim zvucima proizvodili novi svet: „Jasammuuukrrrajinac“. Fizički osećaj izgovaranja ovih reči je revolucionaran: kao nova planeta u ustima.

Peter Pomerantsev, London Review of Books, 19.02.2015.

Preveo Zoran Trklja

Peščanik.net, 18.02.2015.

UKRAJINA