- Peščanik - https://pescanik.net -

Jedinstvena država najbolje rešenje za Izrael

U Izraelu je sve više inicijativa – koje potiču od zvaničnih organa, rabina i privatnih organizacija, i grupa lokalnih stanovnika – da se spreče međurasne ljubavne veze i brakovi. U istočnom Jerusalimu, grupe pravednika patroliraju ulicama i sprečavaju mešanje Arapa sa lokalnim Jevrejkama. Pre dve godine, u gradu Petah Tikva, otvorena je telefonska linija za roditelje i prijatelje koji žele da prijave Jevrejke koje se motaju oko Arapa; ove žene se potom tretiraju kao patološki slučajevi i šalju kod psihologa.

U školama u Kirjat Gatu, na severu zemlje, 2008. je pokrenut program kroz koji su učenice upozoravane na opasnosti zabavljanja sa Beduinima. Devojčicama je prikazivan film pod nazivom „Spavanje sa neprijateljem“, gde se mešoviti parovi opisuju kao „neprirodni fenomen“. Rabin Šmuel Elijahu je za jedan lokalni list izjavio da „zavođenje“ mladih Jevrejki predstavlja „još jedan oblik rata“, a verska organizacija Jad L’Ahim izvodi praktično vojne operacije spasavanja žena iz „neprijateljskih“ arapskih sela, u saradnji sa policijom i vojskom. Pre dve godine, vlada je podržala reklamnu kampanju, kasnije prekinutu, koja je pozivala izraelske Jevreje da prijave svoje rođake iz inostranstva kojima preti opasnost sklapanja braka sa nejevrejima.

Nije ni čudo što, prema jednoj anketi iz 2007, više od polovine svih izraelskih Jevreja veruje da bi mešovite brakove trebalo smatrati „nacionalnom izdajom“. Krajem prošle godine, rabin Ari Švat, stručnjak za jevrejsko pravo, svemu je ovome dodao dozu lakrdije, dozvolivši jedan izuzetak: Jevrejkama je dopušteno da spavaju sa Arapima, ukoliko to rade u cilju prikupljanja podataka o nekoj antiizraelskoj aktivnosti – ali je prihvatljivije da se za to koriste neudate žene.

Prvo što upada u oči je rodna asimetričnost. Branitelji jevrejske čistote su zabrinuti što Palestinci zavode mlade Jevrejke. Šef socijalnog odeljenja u Kirjat Gatu je izjavio: „Devojke, u svojoj naivnosti, polaze za koristoljubivim Arapinom“. Ove kampanje su još depresivnije utoliko što se sprovode u relativno mirno vreme, barem na Zapadnoj obali. Svako ko je zainteresovan za mir trebalo bi da se raduje druženju palestinske i jevrejske omladine, jer to olakšava napetost i doprinosi svakodnevnom zajedničkom životu.

Donedavno, Izrael su često pogađali teroristički napadi, a liberalni, miroljubivi Jevreji ponavljali su mantru da bi, kada oni priznaju nepravednu okupaciju Zapadne obale, druga strana morala da prestane sa bombardovanjem pre nego što počnu pravi pregovori. Sada kad su napadi drastično proređeni, glavni oblik terora je kontinuirani, svakodnevni pritisak na Zapadnu obalu (trovanje vode, paljenje useva i spaljivanje džamija). Da li treba da zaključimo da, iako nasilje ne uspeva, zaustavljanje nasilja uspeva još manje?

Ako se nešto može naučiti iz ovih razvučenih pregovora, onda je to činjenica da je najveća prepreka miru upravo ono što se nudi kao realno rešenje – stvaranje dveju odvojenih država. Iako to nijedna strana ne želi (Izrael bi verovatno više voleo da delovi Zapadne obale kojih je spreman da se odrekne pripadnu Jordanu, dok Palestinci smatraju da je zemlja koju je Izrael zauzeo od 1967. njihova), formiranje dveju država se nekako prihvata kao jedino izvodljivo rešenje, što potvrđuje neprijatno curenje palestinskih dokumenata o pregovorima u januaru.

Obe strane kao nerealno sanjarenje odbacuju upravo najjednostavnije i najočiglednije rešenje: dvonacionalnu sekularnu državu, sastavljenu od čitavog Izraela, okupiranih teritorija i Gaze. Mnogi će to oceniti kao utopijski san, diskvalifikovan istorijom mržnje i nasilja. Ali to nipošto nije utopija. Dvonacionalna država je već sada realnost: Izrael i Zapadna obala su jedna država. Čitava teritorija je de facto pod kontrolom jedne suverene vlasti – Izraela – i podeljena je unutrašnjim granicama. Hajde onda da ukinemo postojeći aparthejd i da od ove zemlje napravimo sekularnu, demokratsku državu.

Ništa od ovoga nije pravdanje terorističkih napada. Naime, to je jedina pozicija sa koje možemo osuditi terorizam bez licemerja. Dobro su mi poznata hiljadugodišnja stradanja Jevreja. Tužno je što mnogi Izraelci, po svemu sudeći, pokušavaju da od jedinstvene jevrejske nacije naprave još jednu običnu naciju.

Pre sto godina, Gilbert Česterton je ukazao na osnovni paradoks s kojim se suočavaju kritičari religije: „Ljudi koji ustaju protiv Crkve zarad slobode i humanosti na kraju se odriču i slobode i humanosti samo da bi se borili protiv Crkve…. Sekularisti nisu uništili božanske stvari, ali su uništili sekularne stvari, ako im je to neka uteha.“ Zar to isto ne važi i za zagovornike religije? Koliko je branitelja religije počelo od napada na savremenu sekularnu kulturu, a završilo odbacivanjem bilo kakvog značajnog verskog iskustva.

Slično tome, mnogi liberalni ratnici s takvim žarom ulaze u borbu protiv antidemokratskog fundamentalizma, da na kraju odbacuju slobodu i demokratiju samo da bi se borili protiv terorizma. Nekima je toliko stalo do ljudskog dostojanstva da su spremni da legalizuju torturu – krajnju degradaciju ljudskog dostojanstva – ne bi li ga odbranili. Što se tiče branitelja jevrejske čistote: oni toliko žele da je zaštite, da su spremni da odustanu od same suštine jevrejskog identiteta.

New Statesman, 04.03.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 08.03.2011.

IZRAEL