- Peščanik - https://pescanik.net -

Kada tranzicija kasni

Praktično sve zemlje na jugu Evrope se nalaze u recesiji ili veoma blizu njoj. No, ne sve iz istih razloga. Takođe, praktično se svima njima preporučuje ista politika očuvanja privredne stabilnosti i ubrzanja privrednog rasta, mada među njima postoje značajne razlike kako u privrednoj strukturi tako i u institucionalnoj razvijenosti. Zašto je tako i u jednom i u drugom slučaju?

Uzmimo za primer zemlje kao što su Slovenija, Hrvatska i Srbija. Sve tri ove godine očekuju negativne stope privrednog rasta od oko 2 posto. A i sledeća godina ne izgleda naročito dobro, mada se dalja pogoršanja ne očekuju, što ne znači da ih neće biti. Ove tri zemlje su sledile različite privredne politike i strategije stabilizacije, što ih nije spasilo od veoma negativnih posledica ove sve duže krize. Ima li ipak nešto što im je zajedničko, iz čega bi mogle da se izvuku bar neke pouke? Mislim da se može reći da su sve tri sporo ili nedosledno sprovele tranziciju iz nasleđenog u novi privredni sistem i da se sada nalaze pred drugom ili čak trećom tranzicijom. Tako da se na recesiju koju je donela kriza nadovezuju elementi tranzicione recesije, koja nam je poznata iz iskustva od pre dvadesetak godina.

Sadašnja tranziciona agenda nije ista kao ona sa početka devedesetih godina prošloga veka ili ona sa početka ovoga veka, a i različita je za svaku zemlju pojedinačno. Recimo, u celom periodu od samostalnosti do danas, Slovenija je sledila strategiju postepene tranziciji, uz zadržavanje značajne uloge države i u privredi i u bankama, a primenjivane su i mere zaštite sopstvenog tržišta, bar one koje se nisu kosile sa zajedničkim tržištem ili članstvom u Evropskoj uniji i u evro-uniji. No, u ovom poslednjem periodu, kada je Slovenija pristupila Evropskoj uniji, a potom i kao prva zemlja u tranziciji evro-uniji, olabavljena je ili sasvim napuštena politika koju je zagovarao pokojni Aleksander Bajt – a to je da se makroekonomski bilansi drže u ravnoteži. Unutrašnja ravnoteža je sačuvana, jer je nivo zaposlenosti bio visok, a nezaposlenosti nizak, ali su se pojavili značajni fiskalni i deficiti u razmeni sa inostranstvom. Fiskalni deficit nije ukazivao na probleme, jer je javni dug bio mali u odnosu na BDP, usled relativno visoke stope rasta. Ali su privatni dugovi narasli i posebno oni prema inostranim poveriocima. Tako da je kriza stavila na probu pre svega finansijsku održivost privatnog sektora.

Tu su sada bili na probi kako banke, tako i fiskalne vlasti. Slovenačka tranzicija je imala jaku socijalnu notu, što je jedan od razloga što je država zadržala značajnu ulogu kako u socijalnom staranju, tako i u vlasništvu i u upravljanju privredom. Posebno je bila naglašena nesklonost prema proširivanju stranog vlasništva. Uz to, najveće banke su ostale u pretežnom državnom vlasništvu i sačuvale su blisku vezu sa vlastima i sa velikim preduzećima. U tom kontekstu, značajan pad proizvodnje i povećanje nezaposlenosti, koji su došli sa izbijanjem krize, doveli su do toga da je država preuzela značajne dodatne obaveze i fiskalni je deficit značajno povećan. Uz to, udeo javne potrošnje u BDP je povećan do nivoa od skoro 50 posto, a javni je dug takođe značajno povećan. Ovo, samo po sebi, ne bi moralo da bude problem, ukoliko bi se privreda vratila na put oporavka i rasta.

Tu sada dolazi finansijski problem. Ispostavlja se da su banke u gorem stanju nego što se mislilo. Iz dugogodišnje bliske veze sa vlastima i komandnim vrhovima privrede, proistekao je dosta rđav portfolio ulaganja. Usled čega je postalo potrebno dokapitalizovati banke u času kada je narasla potreba da se rast fiskalnog deficita i javnih dugova ipak ograniči. Ovo vodi i problemima sa kreditiranjem privrede, a i nije moguće dalje fiskalno stimulisanje proizvodnje. Što zajedno utiče recesiono.

Dodatni problem je u tome što je sada potrebno reformisati ne samo banke, već i privredu, a potrebno je i smanjiti socijalnu osetljivost društva i države. Što će reći da se Slovenija nalazi pred izazovom da praktično primeni čitav spektar mera iz tranzicione strategije – u veoma rđavim okolnostima. Uz to, za razliku od vremena od pre dvadesetak ili nešto manje godina, ne izgleda kao da je lako obezbediti ubrzani oporavak izvoza i uopšte rast proizvodnje razmenljivih dobara. U periodu od 2008. do ove godine, izvoz je uspeo da se vrati na prethodni nivo i nešto će biti veći ove nego poslednje predkrizne godine, ali se ne mogu očekivati naročito visoke stope rasta izvoza u narednim godinama. Slovenija izvozi više od 50 posto BDP, ali je teško videti kako će se povećati ulaganja u izvozni sektor kako bi se privredni rast obezbedio ubrzanim rastom izvoza.

U poređenju sa Slovenijom, Srbija je u mnogo težem stanju, nezavisno od toga što je udar krize, bar kada je reč o padu proizvodnje, bio blaži. Uz to, Srbija raspolaže sa čitavim spektrom instrumenata privredne politike, jer nije članica Svetske trgovinske organizacije, nema fiksni kurs i ne mora da vodi računa o fiskalnim ograničenjima, osim ako ih sama sebi ne postavi ili joj ih ne nametne tržište. Ovu poslednju slobodu, da to tako nazovem, vlasti su pokazale potpunim nepoštovanjem fiskalnih pravila koje su same sebi zakonom propisale. Takođe, vlade do sada nisu pokazale spremnost da vode računa o preporukama i ocenama Fiskalnog saveta, koji je ustanovljen upravo sa tom namenom.

No, fiskalni problemi sa kojim se Srbija suočava su posledica kolapsa privrede, koji se posebno ogleda u ogromnom padu zaposlenosti i rastu nezaposlenosti. U periodu od 2008. do poslednjeg sprovođenja ankete o radnoj snazi u aprilu ove godine, zaposlenost je smanjena za nešto manje od 700 hiljada. To je dramatično kada se uzme u obzir da je ukupan broj zaposlenih pre krize iznosio manje od 3 miliona. Uz to, ne očekuje se oporavak ni u ovoj niti u sledećoj godini, jer se predviđa pad proizvodnje i ove i sledeće godine. Tako da za razliku od Slovenije, u Srbiji nije ni uspostavljena niti održana unutrašnja makroekonomska ravnoteža, dakle ona na tržištu rada.

Izvor problema jeste ponovo u privatnom sektoru, koji je izrastao iz veoma rđavo sprovedene privatizacije, ali i politike koja ju je opravdavala patriotskim i nacionalnim interesima. U osnovi, uspostavljena je struktura privrede koja računa sa prilivom stranih sredstava, bilo pomoći, doznaka ili kredita i stranih ulaganja, koja omogućavaju rast potrošnje i to uvozne robe i domaćih usluga. Ovo nije nepoznato u literaturi iz neuspelih privreda u zemljama u razvoju. Usled toga, smanjenje priliva sredstava iz inostranstva je dovelo do smanjenja potrošnje i pada proizvodnje, posebno kod malih i srednjih preduzeća. Zanimljivo je da je pad zaposlenosti u neformalnom sektoru gotovo veći, procentualno, nego u formalnom sektoru. To ukazuje na stanje u kojem se nalazi pre svega sektor usluga.

E sada, na to dolazi fiskalni problem. Naime, u dobra vremena je povećana javna potrošnja dotle da je iznosila oko 47 posto BDP. Najveći deo toga su obaveze koje nije jednostavno smanjiti. Niti ih je lako preraspodeliti. Nešto je smanjen poreski teret, to jest teret javnih prihoda, ali to nije mnogo pomoglo prezaduženom i velikim delom nesolventnom privatnom sektoru. Ovo, pak, stanje u korporativnom sektoru razlog je što se privreda ne oporavlja i zapravo se ove godine očekuje pad proizvodnje od bar 1 posto, a najnovije procene se kreću do 2,5 posto. To naravno otežava sve probleme. Vlada sama najavljuje nemogućnost izvršavanja obaveza kako prema korisnicima budžeta tako i prema stranim poveriocima.

Prednost je u tome što je konkurentnost moguće poboljšati devalvacijom dinara, što je i učinjeno. Problem je u tome što nije moguće obuzdati inflaciju, usled toga što su politički pritisci da se povećavaju plate neizdrživi, naročito pred izbore, kao što je bio slučaj upravo ove godine. Usled toga su relativno dobri rezultati u izvozu, koji je značajno veći nego 2008, neutralisani rastom uvoza i, sada, i stagnacijom izvoza. Uz to, tranziciona agenda je izuzetno nepopularna, što zapravo jača pritisak na državu da se dodatno zadužuje i da povećava javnu potrošnju. A zemlja je zapravo gotovo u potpunosti nereformisana. Jedina tačka stabilnosti za sada su banke u stranom vlasništvu, ali se njihova aktivnost smanjuje. Banke u domaćem, uglavnom državnom vlasništvu, bankrotiraju jedna za drugom.

U osnovi, problemi srpske privrede potiču od toga što je tranzicija zaustavljena na samom početku, već 2004. godine i zamenjena nekom vrstom oligarhijske kontrole i države i najvažnijih preduzeća i privrednih resursa. I sada je sve to bankrotiralo.

U Hrvatskoj je situacija, opet, različita utoliko što je privreda otvorena i ta se otvorenost podstiče i fiksnim kursem i stabilnim cenama. Ova politika se oslanjala na značajan priliv stranih finansijskih sredstava, usled čega je značajno porasla zaduženost i privrede i domaćinstava. Opet, kao posledica krize, raste i pritisak na javnu potrošnju i na državu uopšte. Kao i u drugim slučajevima, zaposlenost je značajno smanjena, a nezaposlenost povećana. Ova strategija prilagođavanja nije nova u Hrvatskoj, jer je nešto slično bilo i u vreme promene vlasti na prelasku iz jednog u drugo stoleće. U osnovi, konkurentnost je potrebno povećati kako bi se ne samo izvozilo više, nego kako bi ulaganja išla u izvozni sektor, bilo da je reč o robi ili uslugama, ali je problem izvoza robe veći. Ako se ne želi devalvacija, to onda zahteva fiskalnu devalvaciju, koja u okolnostima kada trgovačka politika nije dostupna, znači pre svega smanjenje troškova rada kako bi se obezbedili bolji uslovi za ulaganja. Ovi troškovi se smanjuju tako što se teret poreza prebacuje na dohotke od rada, dakle pre svega na PDV, a smanjuju se doprinosi, što opet podrazumeva reformu penzijskog sistema. Uz to, troškovi se smanjuju otpuštanjem zaposlenih, što bi trebalo i da dovede do smanjenja nadnica, usled pritiska na tržištu rada.

Sve to deluje recesiono i otvara pitanje socijalne i političke održivosti. No, ključno je pitanje da li će se obezbediti povećanje ulaganja, a to zavisi od solventnosti korporativnog sektora. Ako je značajan deo nesolventan, onda je potrebna tranziciona strategija – dakle privatizacije i bankrotstva uz preuzimanje, što će svakako produbiti i produžiti recesiju. Imajući u vidu kako način na koji je privatizacija izvršena, kao i prezaduženost korporativnog sektora, to izgleda kao sasvim ozbiljan rizik.

Dakle, u sva tri slučaja je reč o odustajanju od tranzicije ili njeno nedosledno sprovođenje, usled čega su sada sve preporuke za sve tri zemlje iste: štednja i restrukturiranja. Negde je to teško usled stanja u bankama, drugde usled stanja u javnim finansijama, a u trećem slučaju uglavnom usled stanja u korporacijama. No, ishod može biti isti – recesija i spor oporavak dok se ne obezbedi makroekonomska stabilnost i ne reformiše privreda.

 
Jutarnji list, 15.09.2012.

Peščanik.net, 16.09.2012.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija