- Peščanik - https://pescanik.net -

Kako država treba da reaguje u krizi (III)

U protekla dva nastavka (Vlada dezorijentisana u krizi I, II) bilo je govora o većini važnijih poteza koje su vlasti u Srbiji povukle da bi navodno ublažile delovanje ekonomske krize na Srbiju. Te mere su donošene od prilike do prilike, bez ikakve ozbiljne analize uticaja krize iz sveta na Srbiju i internih slabosti same srpske privrede. Neke od mera su međusobno kontradiktorne, druge nisu praćene ozbiljnim garantijama, treće povlašćuju neke firme i interesne grupe. Ali ako treba tražiti osnovni ton mera srpskih vlasti, onda on može da se opiše u par reči – besomučna državna potrošnja.

To je višestruko pogrešno. Prvo, dva glavna kanala preko kojih svetska kriza utiče na srpsku privredu su skuplji novac i otežan izvoz. Pojačana državna potrošnja ne može da ublaži ni jedno ni drugo. Vlasti subvencijama postižu samo to da se novac siromašnih ovdašnjih poreskih obveznika seli u džepove bogatijih potrošača i vlasnika firmi u svetu. Drugo, vlasti ne shvataju da su naši problemi (koji su nezavisni od svetskih) rezultat loših institucionalnih rešenja. Dakle, i bekstvo investitora i kriza nelikvidnosti i problemi sa kursom (i ono što odatle sledi). Ti problemi se ne mogu rešavati ili ublažavati povećanom državnom potrošnjom, nego promenom sistema podsticaja. A to znači promenom pravila igre, to jest reformama.

Kada shvatimo šta je pogrešno u merama srpskih vlasti, lakše je videti šta bi zapravo trebalo uraditi. Prvo, potrebne su reforme, a ne povećana državna potrošnja u okviru jednog lošeg poretka. Drugo, potrebna je štednja, a ne rasipanje na strani države. Treće, posebno je potrebno izvesti one promene koje jačaju vlasnička prava i privatni sektor. Evo ukratko obrazloženja za svaku od tri pobrojane stvari.

Država trenutno rasipa novac na nereformisani sistem, umesto da reformom poboljša poslovno okruženje i tako privuče ulaganja. Ona daje kredite firmama, pod uslovom da ove ne otpuštaju zaposlene, što se svodi na održavanje neracionalne veličine firmi (podnošenje nepotrebnih troškova) i finansiranje proizvodnje za zalihe. Reforma bi podstakla privatne investitore na ulaganja, a time bi se povećao i broj radnih mesta, i to ne veštačkih, nego onih koja se mogu potvrditi na tržištu.

Drugo, svojim programima država rasipa novac, umesto da ga štedi. Ono što je u krizi potrebno nije državno, nego privatno rasipanje (potrošnja). Fizička lica i firme, naravno, vode računa o svojim sredstvima, jer je gotovina glavni adut u krizi. Paradoksalno je da su se u merama vlade našle  i kompenzacije za kamate, što nije dobro (a sem toga monetarna politika nije stvar vlade nego NBS), dakle, tu je ono što država ne može, a nema onoga što država može – a to je smanjenje javne potrošnje. Država bi trebalo da štedi tako što bi otpustila ogromne viškove zaposlenih, smanjila nerazumne troškove, a opštine i gradove uputila na municipalne obveznice, umesto na grantove i transfere. Ukupna potrošnja države na svim nivoima plus fondovi treba da se smanji sa oko 50% od BDP, na najviše 30%. Podrazumeva se dovršenje privatizacije u realnom, javnom i javnom komunalnom sektoru, racionalizacija i privatizacija dela obrazovanja i zdravstva, kao i fiskalna decentralizacija.

Treće, potrebno je najpre povući one poteze koje privatni sektor najviše uvažava, to jest koji najpodsticajnije deluju. U njih spadaju:

Ima još stvari koje treba uraditi, ali ovo su neke od najvažnijih u ekonomskom sektoru. Važnih stvari ima i u drugim sektorima, kao što su prelazak na većinski dvokružni sistem, promena zakona o finansiranju stranaka, antikorupcijske mere.

U nastavku ću se pozabaviti sa par prigovora promeni politike koja je ovde sugerisana.

Prvo, neko može da kaže: dobro, to je lepo, ali te mere će tek posle nekog vremena dati rezultate, a nama su potrebna hitna rešenja. Taj prigovor je jači na prvi, nego na drugi pogled. Njegova pretpostavka je da će mere koje su vlasti predložile i sprovele dati rezultate. O tome nema govora, te mere su čisto razbacivanje para i neće dati nijedan od željenih rezultata. S druge strane, ako bi počela da se sprovodi duboka, brza i konzistentna reforma, privatni investitori bi reagovali. I u vremenima kriza investitori dolaze u zemlje koje se reformišu i u kojima su ulaganja isplativija.

Drugo, neko može da kaže da se reforma ne sprovodi u doba krize. Takav prigovor je evidentno pogrešan. Margaret Tačer je radila reformu krajem 70-ih upravo zato što je Britanija bila u krizi. Vlade Novog Zelanda i Australije su radile reforme zbog izuzetno duboke lokalne krize, posebno na Novom Zelandu. Reforme u Argentini su takođe rađene u vrlo teškoj ekonomskoj situaciji. Mart Lar je sproveo najbolje reforme u istočnoj Evropi u skoro neverovatnoj situaciji. Kada je Lar počeo reforme, inflacija je bila oko 1000%, cene nafte i gasa su bile porasle 10.000%, rafovi radnji su bili prazni, kao i državni budžet. U Srbiji situacija nije tako teška kao što je bila na Novom Zelandu, Argentini, Estoniji. Dakle, može se uraditi reforma, samo ako se to želi.  

Treće, moguć je i prigovor da ovakvi predlozi iziskuju preveliki zaokret. To je tačno, ali moramo priznati da posle 2000. nije bilo ozbiljnih reformi i da su mnoge stvari pogrešno rađene, recimo makroekonomska stabilizacija je na staklenim nogama i obiće nam se o glavu, korupcija cveta, vlasti su potpuno neogovorne, politika je prerasla u otvorenu pljačku, monopolisti deru kupce, itd. Promeniti pogrešne stvari nije ništa strašno.

Konačno, četvrto, neko može reći da postojeće vlasti i politička elita oko njih niti razume situaciju i reformu, niti misli da je reforma dobra, niti zna da je izvede. Sve je to verovatno tačno. Ali ovu vlast nam nisu doneli Marsovci, nego smo je sami birali. Ako kao većina ne želimo ozbiljne reforme i vladu koja može da se nosi sa ozbiljnim situacijama, onda nismo ni zaslužili ništa bolje od ovoga što imamo. A imamo neozbiljnu i nesposobnu vlast koja je ogrezla u korupciji i čija se sva veština sastoji u tome da muti vodu kako bi izgledalo da je duboka, pri čemu vlast stoji u toj dubini.

Možda će nas kriza malo otrezniti, pa ćemo konačno naći nekog boljeg. Vanredne okolnosti znaju da sahrane čitavu političku elitu čak i u uređenijim državama, kao što se dogodilo početkom 90-ih u Italiji. Možda bi nam okolnosti mogle pomoći, kada već sami nemamo snage da prelomimo u ispravnom pravcu.

 
Peščanik.net, 14.02.2009.

Srodni linkovi: