Od kada je počela snažnije da se oseća ekonomska kriza članovi Vlade Srbije sve više podsećaju na „Veselo veče“. Najpre su nas razgaljivali izjavama kako kriza predstavlja šansu za Srbiju. Kriza ni za koga nije šansa, posebno ne za nerazvijenu zemlju sa slabom privredom. I protagonisti Miloševićevog režima su verovali da su sankcije 1990-ih šansa, a videli smo šta je bilo.

Potom su ministri ove Vlade govorili kako nas kriza neće dotaći. To je najpre nekonzistentno sa prvim, da je to šansa. Ali je gledano za sebe i naivno, jer je izrečeno bez ikakve analize krize u svetu, njenih uticaja na Srbiju i internih slabosti srpske privrede, koji su još opasniji od onoga što dolazi iz sveta. U skladu sa ovim pristupom „lako ćemo“, napravljen je i budžet, 10% veći od prošlogodišnjeg, uz pretpostavku da će privredni rast biti 3,5%. U međuvremenu privredni rast, izvoz i uvoz i budžetski prihodi strmoglavo padaju. Zbog takve temeljnosti, koliko za mesec-dva će se raditi rebalans. Nečuveno je da se mora raditi rebalans samo mesec-dva pošto je budžet počeo da se izvodi. To ukazuje koliko su procene Vlade o krizi bile loše i koliko budžet nema veze s realnošću.

Zatim smo čuli da će kriza imati slabiji uticaj na Srbiju, zato što Srbija ima slabiji privatni sektor od razvijenih zemalja. Ministar koji je ovo rekao se verovatno kandidovao za neku šaljivu antologiju, a da mi to ne znamo. Jer, u ekonomiji važi obrnuto od onog što je ministar rekao – što je privatni sektor slabiji, zemlja je osetljivija i povredljivija. Jer, privatni sektor je ekonomski efikasniji i robustniji od državnog, pa bolje odoleva krizi. Zato slabiji privatni sektor znači veće, a ne manje ekonomske teškoće.

Dakle, Vlada je prešla put od toga da je kriza šansa, do toga da nas neće dotaći i na kraju da će nas ipak dotaći, ali da ćemo bolje proći zbog slabog privatnog sektora. Još nismo došli do ocene kakva je stvarno kriza i kako će nas pogoditi. Pa onda, šta bi eventualno moglo da se uradi, da se njeno delovanje ublaži.

Bez obzira što u vezi sa krizom luta bez ikakve orijentacije, Vlada stalno najavljuje i donosi neke „mere“. Pošto nema pojma o čemu se radi, možemo zamisliti koliko su mere kvalitetne. Dosadašnje konkretne mere Vlade Srbije razmotriću u dva teksta, ovom i sledećem, da bi se izbegla opširnost.

Vlada mere u odgovoru na krizu najavljuje od septembra 2008. Donosila ih je sa zakašnjenjem u odnosu na najave i bez ikakve ozbiljnije ekonomske analize. Da ironija sa analizom bude potpuna, tek kada je najavila najnovije mere, Vlada je izabrala petočlanu „stručnu grupu“. Ova petorka valjda naknadno treba da aminuje ono što je politički već odlučeno. Kada „stručnjaci“ prihvate takvo naknadno imenovanje oni pokazuju da nemaju ni moralni ni stučni integritet. Oni pristaju da budu krpa za sve, time što za loše i nekonzistentne mere treba da post festum budu pokriće. Naravno, to ne govori dobro ni o Vladi koja se na takve oslanja.

Šta je to Vlada konkretno uradila. Evo kratkog spiska. Prvo, garantovala je uloge u bankama do 50.000 evra. Drugo, ukinula je porez na kapitalnu dobit od štednje i trgovine hartijma od vrednosti. Treće, donela je tzv. program od 122 milijarde dinara. Četvrto, prodala je 51% NIS-a Rusima za 400 miliona evra. Peto, sklopila je sporazum sa Fijatom za kragujevačku fabriku automobila. Šesto, sklopila je ugovor sa MMF na oko 400 miliona evra. Sedmo, najavljuju se radovi na koridoru 10 u vrednosti od skoro 500 miliona evra. Deveto, emitovala je državne dužničke hartije da bi prikupila novac, iako neki ministri kažu da u budžetu ima dovoljno novca i da emisija nije izvedena zbog budžetskih teškoća. Deseto, NBS je snizila referentnu kamatnu stopu sa 17,75% na 16,5%.

Pogledajmo ukratko šta svaka od navedenih mera znači. Garantiju štednih uloga od 50.000 evra Vlada je napravila tako da nigde u budžetu nije rezervisala sredstva za tu svrhu. Svaka garantija košta, pa bi morala i ova. Ako sredstava nema, garantija je čisto verbalna, dakle, vredi koliko i kredibilnost Vlade. A tu je tek problem. Takve garantije su neozbiljne i ne d’o Bog da garantija bude morala da se aktivira. Bilo bi, „eto, samo smo se malo šalili“. Ili bi se preko noći tražio neki izvor sredstava. Ili bi i ova štednja postala „stara“, pa bi se vraćala narednih deset godina.

Ukidanje poreza na kapitalnu dobit je jedina smislena mera od svih dosadašnjih. Svako ko hoće da se razvija, treba da podstiče štednju i ulaganja i ovo je korak u tom pravcu. Problem je što je i ova mera manjkava, jer se porez na kapitalnu dobit za trgovinu hartijama od vrednosti ukida od početka februara do kraja decembra 2009. Ako i bude uticala na povećanu trgovinu hartijama tokom godine, na kraju godine će mnogi želeti da se oslobode hartija, što će dovesti do novog pada berze. Dakle, Vlada bi brzo trebalo da ovu meru da učini stalnom, da je učini vremenski neograničenom.

Program od 122 milijarde je zapravo čist mit. Režimska štampa ga neštedimice veliča i prikriva prave iznose i prirodu projekta, ali se to ne može sakriti. Prvo, Vlada ne daje 122, već samo 8 milijardi dinara. Sa ekonomskog gledišta to je sreća, jer manje sredstava će se spiskati. Šest milijardi se daje za razvojne i kredite likvidnosti firmama, ali uz uslov da ne otpuštaju radnike. Po jedna milijarda se daje za kreditiranje kupovine Punta i ostale domaće robe. Sva ostala sredstva treba da obezbede komercijalne banke. Među bankama je takvo oduševljenje projektom da se od 34 koje rade na srpskom tržištu prijavilo samo 5 da administriraju te kredite. Ne treba da nas interesuje tih 114 milijardi, to je privatni kapital, neka o tome misle vlasnici i njihovi menadžeri.

Zanima nas samo onih 8 milijardi koje osigurava Vlada. Vlada ih daje kako bi snizila kamate, pod kojima banke daju kredite. Oni ne bi smeli biti u nekim slučajevima iznad 4,5%, u drugima ne iznad 6%. Time Vlada ulazi u monetarnu politiku, a to nije njen posao, već NBS. Da li ste čuli i reč protesta zbog toga iz NBS? Naravno da ne, ćute kao zaliveni, što pokazuje koliko je NBS nezavisna. Drugo, to je pogrešan način da se administrativno ograniče kamate na tržištu. Treće, to je prelivanje sredstava poreskih obveznika u džepove vlasnika banaka, i kupaca u inostranstvu i Srbiji. Tako siromašni građani Srbije subvencionišu bogate i imućne i to ne samo u zemlji nego i u inostranstvu (deo subvencionisanih proizvoda će se izvesti). Konačno, ove mere treba da podstiču potrošnju, dok mere za ukidanje poreza na kapitalnu dobit treba da podstiču štednju. Dakle, jednim merama u klin, drugima u ploču. Toliko o konzistentnosti paketa Vladinih mera. Videćemo da nekonzistentnosti ima još.

O prodaji NIS-a Gaspromu, već je bilo mnogo reči. Niko ni u jednom času nije mogao da pokaže da je to ekonomski dobar posao. To znači da je prodaja obavljena iz nekih drugih, recimo političkih razloga. Tako bi sada trebalo da verujemo da ono što je ekonomski loš može biti politički dobar posao. Teško da takvih stvari ima. Verovatnije je da će se posle nekog vremena videti da je to i politički loš posao.

 
(Nastavak u idućem tekstu)

 
Peščanik.net, 07.02.2009.

Srodni linkovi: