Kako sam postao akter paklenog plana iz Zagreba

Ne znam kako će izgledati buduća Srbija, niti to itko može sa sigurnošću prognozirati. Ima naznaka da će to biti bitno drugačija, solidarnija, inkluzivnija zemlja okrenuta budućnosti i s licem prema zapadu. Što se vidjelo na šetnjama po zemlji, po želji da se ljudi iz Sandžaka osjećaju uključeno i po bicikliranju do Strasbourga. Ima, naravno i naznaka, da će se sve nastaviti po starom, ako je suditi po općoj šutnji oko državnog sprovoda Ratku Mladiću, po masovnoj zaljubljenoj zagledanosti u Rusiju čija vlast i odnos prema demokraciji i prema susjedima suštinski održava Vučićevu Srbiju. Ali kakva god da ta buduća Srbija bude, teško je da će biti utemeljena na sveprisutnoj laži, svakodnevnom nasilju kao obrascu ponašanja vlasti i na ideji da su ljudi svjetina bez imalo dostojanstva i samopoštovanja kojoj možeš raditi i prodati što god želiš.

Iskreno, nije život u Hrvatskoj pod HDZ-om i ideološkim nasiljem desnice i crkve nikakva velika sreća, kao što također nije sreća živjeti u BiH čekajući potencijalni novi sukob s masom svijeta koja odobrava ratne politike i ciljeve. Međutim, Srbiju izdvaja način na koji se vlast iživljava prema vlastitim građanima i prema svima drugima imenom i prezimenom koji im se ukažu zgodni u tom trenutku za neku korist režima. Nasilje koje koristi svaki dan, u jeziku, u medijima koji i nisu mediji, nego pljuvačnice. Praksa legalizacije fizičkog nasilja prema svima koji joj se protive i oduzimanja bilo kakvu egzistencije i dostojanstva tim ljudima. Ideja da se osnuje nekakvo šatorsko naselje za udomljavanje parapolicijskih nasilnika koji služe za premlaćivanje vlastitih građana i ideja da se te ljude izvozi u Crnu Goru ili gdje je već prilika. Konačno, ideja ilegalnog prisluškivanja ljudi, njihovog tjeranja u egzil i u kućne pritvore pod optužbama da ruše državni poredak. Maltretiranje ljudi iz susjedstva na granicama jer im ne odgovara ono što su rekli o njihovoj vlasti. Odnos prema izborima i ideji demokracije kao takve i malj kojim su pregazili doslovno sve kulturne institucije, a željeli su to napraviti i fakultetima, izgleda nepojmljivo zastrašujuće čak i nama koji to gledamo iz nimalo uzornih zemalja. Uostalom, što više reći o vlasti koja uhodi nedužne studente iz Zagreba, objavljuje im fotografije po tabloidima, optužuje ih da su agenti hrvatskih tajnih službi i onda im poklanja nekakvu baksu šljivovice na odlasku iz zemlje da je kao poklone hrvatskim tajnim službama. To nije vlast, to je kontinuirani teror. Utemeljen, bilo to nekome drago čuti ili ne, na istom takvom ideološkom teroru koji je stvorio ratnu atmosferu u društvu, potom na ratnim zločinima i na koncu na ideološkoj obrani tih zločina i ideje koja je stajala iza njih, te na praksi nasilja koje je dovedeno do savršenstva u tom ratu.

Sve ovo o čemu pišem poznato je ljudima u Srbiji koji taj teror proživljavaju svakodnevno na svojoj koži i kojima je svega toga preko glave odavno. Ali pišem sada jer su prvo Politika suptilnije, a onda Srpski telegraf otvoreno nasilnički iskoristili nešto što mislim i što sam rekao u podcastu – koji se bavio užasavajućom sahranom Ratka Mladića, a potom i predstojećim izborima u Srbiji – da bi kreirali laž o tome da se u Zagrebu skovao nekakav pakleni plan za rušenje Vučića.

Nisam tu bitan ni ja, ni bilo tko drugi, samo je došlo zgodno da se sve iskoristi za još jednu plutajuću laž. Iako je ponižavajuće da me se s likovima poput Domagoja Margetića svrstava u bilo kakav kontekst. No, sve to na stranu. Ne pišem ovo da bih ušao u bilo kakvu raspravu s ljudima kojima su laž i nasilje modus operandi. Ta polemika niti ima smisla, niti ičemu vodi.

Jedino što zaista žalim društvo u kojem očito postoji ozbiljan postotak ljudi koji su spremni gutati svaki dan isti motiv o tome kako ih čitav svijet mrzi i bavi se s njima, kako su oni žrtve koje jedino Vučićeva vlast može obraniti i kako će nastupiti smak svijeta ode li ta vlast u istoriju. A da istovremeno ne vide kako zapravo žive.

Sve drugo na stranu, ali posebno je odbojno to oduzimanje dostojanstva ljudima, bez razlike, od prvog dana otkad su radikali stupili na javnu scenu, pa sve do danas.

A što se paklenog plana iz Zagreba tiče, njega nema, na isti način na koji nema budućnosti s ovakvim lažovima i nasilnicima koji drže sve državne institucije u rukama. Očekivati pak od takvih da mirno priznaju izborni poraz i predaju vlast je smiješno. Jednako kao što je smiješno zbog toga što netko javno kaže ono što svi vide od toga raditi vijest. A najsmješnije je vidjeti na primjer mene kao nekoga tko je na vezi s paklenim planom zagrebačkih vlasti.

Peščanik.net, 18.09.2026.