Na skupu ekonomista i kreatora ekonomskih politika održanom na Harvardu početkom maja ove godine, jedan od učesnika me je podsetio na tekst koji sam objavio pre 15 godina pod naslovom „Imperativ industrijske proizvodnje“. Kao što naslov kaže, bio je to tekst posvećen značaju industrijalizacije za pokretanje ekonomskog rasta, otvaranje dobrih radnih mesta i izgradnju srednje klase. „To mi je jedan od omiljenih tekstova“, rekao je pred okupljenima govornik iz Afrike.
Za istraživača nema veće nagrade od saznanja da njegove ideje imaju odjeka kod ljudi kojima se obraća. Ali u ovom slučaju pohvale su zakasnile. Teze koje sam obrazlagao u pomenutom tekstu, kao i na mnogo drugih mesta u to vreme, kose se sa argumentima koje sam iznosio na ovoj konferenciji govoreći o ograničenim dometima industrijske proizvodnje.
Kontradikcija je više nego očigledna. Kako su godine prolazile, bio sam sve skeptičniji u pogledu održivosti tradicionalnog modela rasta zasnovanog na industrijalizaciji. Sada se zalažem za jedan drugačiji model ekonomskog rasta. On polazi od razvoja produktivnosti u sektoru usluga koje apsorbuju velike količine radne snage, a uglavnom se ne mogu izvoziti. Upozoravao sam kreatore politika u Africi i drugim regionima u razvoju da će pokušaji da oponašaju istočnoazijski model u najboljem slučaju stvoriti izolovane proizvodne enklave, s nevelikim brojem proizvodnih firmi integrisanih u globalne lance vrednosti, dok će najveći deo radne snage ostati zarobljen u aktivnostima niske produktivnosti.
Meksiko je dobar primer. Kao što je na istoj konferenciji pokazao Santigo Levy, bivši zamenik meksičkog ministra finansija, izvoz proizvedenih roba iz Meksika porastao je više od deset puta otkako se zemlja pridružila Sjedinjenim Državama i Kanadi u Severnoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini (NAFTA) 1994. godine. Na pragu ogromnog američkog tržišta, s kreatorima državnih politika rešenim da promovišu spoljnu trgovinu i strane investicije, malo koja zemlja je bila bolje pozicionirana da sprovede izvozno orijentisanu industrijalizaciju. Međutim, ukupni ekonomski rezultati Meksika bili su razočaravajući, čak i po ne posebno zahtevnim merilima Južne Amerike, a ukupna produktivnost je opala.
Industrijska proizvodnja je nekada bila moćna poluga ekonomskog rasta zato što je obezbeđivala zaposlenje za veliki broj niskokvalifikovanih radnika, ne postavljajući pritom previsoke zahteve u pogledu upravljanja i infrastrukture. Danas to više nije tako. Uspešno nadmetanje na svetskim tržištima i posebno sa Kinom zahteva veštine, tehnologije i kapacitete kakvih u siromašnim zemljama nema – upravo zato što su siromašne. Proizvodnja više nije prečica kojom se zaobilaze početna ograničenja.
Čak i kada neka zemlja uspe da prevede veći broj radnika u proizvodnju, to se dešava prvenstveno širenjem malih, uglavnom neformalnih preduzeća, a na račun produktivnosti. Takva je bila industrijalizacija u Etiopiji gde je pokušano presađivanje istočnoazijskog modela. Nekada su rast broja radnih mesta u proizvodnji i rast produktivnosti išli zajedno. Tako je bilo u zemljama koje su se prve industrijalizovale, u Japanu, Južnoj Koreji, na Tajvanu. Danas iskustva Etiopije, Bangladeša, Indije, pa čak i Vijetnama pokazuju da se ta dva parametra kreću u suprotnim smerovima.
Nisam olako postao skeptik. Ali bilo je sve teže ignorisati dokaze dok su proizvodne tehnologije postajale sve sofisticiranije, a primeri neuspelih pokušaja industrijalizacije zemalja van istočne Azije sve brojniji. Počeo sam da razmišljam o alternativnim strategijama rasta, ne zato što široka industrijalizacija nije poželjna, već zato što sam se uverio da je sve manje dostižna. Kao što je John Maynard Keynes jednom navodno rekao: „Kada se činjenice promene, ja promenim mišljenje. Šta vi uradite, gospodine?“
Evo otrežnjujuće kalkulacije. Procenjuje se da od oko dve milijarde radnika u zemljama u razvoju koliko ih danas ima približno tri četvrtine (1,5 milijarda) rade u zanimanjima koja ne traže univerzitetsko obrazovanje i nisu izložena međunarodnoj ekonomiji kroz trgovinu ili preseljenja proizvodnih kapaciteta. To su mali poljoprivrednici, ulični prodavci, radnici u maloprodaji i prehrani, povremeni radnici, kao i ljudi u drugim zanimanjima koja se ne izvoze. Njihov broj će nastaviti da se uvećava čak i dok njihov udeo u ukupnom broju radnika bude opadao.
Ključno pitanje za kreatore politika jeste kako poboljšati njihove ekonomske izglede. Brojke bolno jasno pokazuju da ni industrijalizacija ni obrazovanje nisu rešenje, koliko god da su inače poželjni. Od presudnog značaja je pronalaženje načina da se poveća produktivnost radnika u onim uslugama koje apsorbuju rad. U protivnom, dobici u životnom standardu neće biti održivi.
Usluge koje se ne izvoze tradicionalno su bile kočnica ekonomskog rasta. Zato su mnogi kreatori politika pesimistični u pogledu njihovog potencijala. Ali moguće je da se to sada menja. U toku je proces koji se može opisati kao revolucija produktivnosti u uslugama – što je najupadljivije u naprednim ekonomijama – do koje dolazi zahvaljujući organizacionim inovacijama, korišćenju digitalnih platformi i drugih novih tehnologija.
Ukupno uzevši, ekonomije u razvoju su u posljednje tri decenije prošle kroz neuobičajen period brzog ekonomskog rasta i konvergencije sa naprednim ekonomijama. Zanimljivo je da su takav rezultat donele usluge, a ne proizvodnja.
Kao što su ekonomisti Tianyu Fan, Michael Peters i Fabrizio Zilibotti pokazali detaljnim empirijskim istraživanjima, izuzetan ekonomski rast Indije generisan je rastom produktivnosti potrošačkih usluga kao što su maloprodaja i lokalno ugostiteljstvo, a ne izvozom usluga koje traže visoke kvalifikacije, kao što su informacione tehnologije i outsourcing, po kojima je Indija već poznata. Autori su dokumentovali sličan mehanizam i u onim ekonomijama podsaharske Afrike koje beleže brz rast.
Nalazi pokazuju da je moguće pokrenuti ciklus ekonomskog rasta izgrađen na uslugama u srednjoj klasi. Ekspanzija srednje klase pomera tražnju potrošača ka sve kvalitetnijim i sve produktivnijim uslugama, što donosi rast dohotka koji održava srednju klasu. Ali taj proces se ne odvija sam od sebe. Državna uprava ima važnu ulogu u obezbeđivanju uslova za unapređenje produktivnosti.
Kao što smo Rohan Sandhu iz Škole Harvard Kenedi i ja već tvrdili, mnogi uspešno izvedeni ekonomski eksperimenti širom sveta pružaju dokaze o izvodljivosti ovog modela. Primeri uključuju inicijative koje podstiču platformske kompanije da angažuju lokalne inpute i radnu snagu, pomažu mikro preduzećima u obuci i sertifikaciji i obezbeđuju AI i druge tehnološke alate prilagođene okolnostima u zemljama u razvoju.
Tako usmereni napori mogu osigurati pouzdaniji i inkluzivniji model rasta. Bez toga će velika većina radnika u zemljama u razvoju ostati u prekarnom statusu, izolovana od enklava visoke produktivnosti povezanih sa globalnom ekonomijom.
Project Syndicate,12.05.2026.
Preveo Đorđe Tomić
Peščanik.net, 12.06.2026.
SVET RADA