- Peščanik - https://pescanik.net -

Kako sam prestao da brinem i zavoleo neoliberalizam

Na početku jedno priznanje: odavno imam ambivalentan odnos prema ovom pojmu. S jedne strane, kao da je u njemu sažet duh vremena u kome živimo pa se može naći manje-više svugde – uključujući i diskusiju na Peščanikovom sajtu gde se pokušava primeniti na sadašnju situaciju u Srbiji. Sama činjenica da je toliko prisutan i korišćen, na vrlo različite načine, kao što su neki učesnici u ovoj raspravi primetili, čini ga vrlo maglovitim i nejasnim, često nedovoljno analitičnim. Zbog toga sam neretko mišljenja da ga možda treba izbegavati jer ume da zamagljuje analizu više nego što joj služi. S druge strane, hteo bih sebi da zadam teži zadatak. U ovom tekstu želim da ocrtam način na koji ovaj pojam ipak može biti od koristi u promišljanju sadašnjih političkih i ekonomskih konstelacija na globalnom i nacionalnim nivoima.

Profesor Pavlović je primetio da se u raspravama o neoliberalizmu često ne zna dovoljno o ekonomiji. Složio bih se sa ovom tvrdnjom, mada sam siguran da se naše ideje o tome šta jeste ekonomija bitno razlikuju. Ono što radi profesor Pavlović je da posmatra ekonomiju kao polje odvojeno od države, ali i drugih sfera društvenog života. Nasuprot tome, ja ekonomiju posmatram kao totalitet materijalnih odnosa koji ne moraju da se svedu na kapitalizam, iako je to dominantan ekonomski sistem današnjice. Profesor Pavlović ujedno kaže i da se ne zna puno o liberalizmu kada se govori o neoliberalizmu (a sličan paternalistički stav ima i profesor Bošković).

Hvala im na intervencijama, ali ja bih da pokažem da nam razumevanje liberalizma kao takvog nije neophodno.1 Naprotiv, liberalizam ne može biti objašnjenje jer je ideologija, dok se totalitet društvenog delovanja mora objašnjavati praksama kojima se on reprodukuje, a ne sistemima mišljenja koji ga opravdavaju. I tu dolazim do poslednje uvodne napomene – neoliberalizam nije (samo) ideološki projekat. Uostalom, ako se pokuša posmatrati kao takav, često se može zapasti u problem jer ne postoji koherentno središte takvog projekta, neki masterplan koji bi vodio razne zastupnike da se zalažu za njegovu realizaciju.

Neoliberalizam nije stvar. Na ovom mestu ću prestati da koristim ovaj pojam, i time rizikovati da budem nedosledan naslovu, i početi da koristim pojam neoliberalizacije da bih pokazao kako je bitno umesto stvari posmatrati – procese.

***

U pristupima proučavanju neoliberalizacije počeću od onog koji prati trendove na globalnom nivou. U okviru kritičke političke ekonomije, uobičajena je tvrdnja da se neoliberalizacija očituje u promenama koje zahvataju globalni politički i ekonomski sistem od 1970-ih do danas, kao odgovor na krize kapitalističke akumulacije. Naime, akumulacija kapitala je neophodni činilac reprodukcije kapitalističkog sistema. Na osnovnom nivou, proces akumulacije zavisi od efikasnog prisvajanja viška vrednosti – razlike između sume koju kapitalista ili kapitalistkinja isplaćuje radniku ili radnici i sume koju ulaže u materijal i opremu, s jedne strane, i s druge strane onoga što zarađuje prodajom proizvoda ili usluge koji nastaju radom. Ova razlika je osnova akumulacije koja je neophodna za dalje investiranje, da bi se u uslovima konkurencije kapitalističko preduzeće moglo reprodukovati.

Kapitalistički sistem zapada u periodične (globalne) krize upravo zbog svojih unutrašnjih protivurečnosti – centralizacije i konkurencije, akumulacije i reinvestiranja – koje dovode do opadanja profitne stope i neodrživosti sistema. Kao odgovor na ove krize, kapitalizam kao sistem na raspolaganju ima niz mehanizama, a koji se danas označavaju pojmom neoliberalizacije. Važno je napomenuti da ovi mehanizmi jesu proizvod odluka pojedinaca i kolektiva koji oblikuju državne politike i odgovore kapitalističkih preduzeća, ali oni nastaju u okviru strukturne prinude koja karakteriše sistem u celini i često osuđuje na propast alternativne mehanizme koji nisu dovoljno radikalni u svojim merama da raskinu kapitalističke odnose.2

Počeci primene ovih mera na nacionalnim nivoima vezuju se za demokratski izabrane vlade Margaret Tačer i Ronalda Regana, kao i diktature poput one koju je vodio Augusto Pinoče, ali i za supranacionalna tela koja su na međunarodnom nivou kroz politike davanja kredita uspevale da upravljaju prvo zemljama Trećeg sveta, a kasnije i zemljama komunističkog bloka nakon sloma projekata državnog socijalizma. Ovaj trend se naziva finansijalizacijom i obuhvata spektar špekulativnih aktivnosti finansijskog (umesto industrijskog) kapitala unutar nacionalnih granica, ali i van njih, što će se pokazati kao mnogo važnije jer je ujedinilo svet u nadmetanju (pod nejednakim uslovima, ali o tome kasnije).

Ovaj trend nije nepoznat u istoriji odgovora na periodične krize kapitalizma. Serija finansijalizacija ocrtala je geografiju imperijalizma. Krajem XVII veka kapital se iz Holandije prvo preselio u Britaniju, a iz Britanije u njene kolonije. SAD su vremenom uspele da se učvrste kao hegemon geopolitičkih odnosa, ali na krize kapitalizma su ipak morale da reaguju finansijalizacijom kroz celu drugu polovinu XX veka, kada se kapital preselio u zemlje Trećeg sveta, bivšeg komunističkog bloka i najzad zemlje u razvoju u istočnoj, jugoistočnoj i južnoj Aziji.

Treba uvideti da su ovi odnosi prelivanja kapitala okarakterisani nesrazmerom geopolitičke i ekonomske moći između država u kojima se dešavaju. Upravo se na korišćenju ovih razlika zasniva globalni odgovor na krize kapitalizma – kapital beži u zemlje u kojima je radna snaga jeftinija da bi se podigla stopa profita. U tom smislu, Dimitrije Boarov je donekle u pravu kada govori o Brazilu, Rusiji, Indiji i Kini, koje su skočile na geopolitički voz neoliberalizacije i tako privukle kapital da stvara radna mesta, dok su se u Jugoslaviji ona gasila. Ono što, kao i većina ekonomista i ekonomskih komentatora, on ne vidi (ili ne želi da vidi) je da prizivati takva rešenja nije održivo u uslovima globalne krize u kojoj se svetska ekonomija i dalje nalazi. Urušavanje tekovina socijalističke države blagostanja i dalje nije dostiglo te razmere da učini radnike u Srbiji globalno konkurentnima, ni trinaest godina nakon reformi koje treba da privuku investicije.

***

To nas dovodi do krajnje aktuelnih rasprava o izmenama Zakona o radu i Zakona o štrajku, kao delu reforme koji konačno treba da “reši” ekonomske probleme u Srbiji. Iz do sada napisanog, mislim da je jasno moje mišljenje o tim merama i njihovim potencijalnim efektima. Zato bih ovde da se okrenem drugoj perspektivi u proučavanju neoliberalizacije u društvenim naukama, koja se fokusira na upravljanje (governmentality) subjektima. Upravljanje objedinjuje disciplinujuće delovanje moći u institucijama (govern), ali i način na koji se to delovanje reprodukuje kroz usvajanje koje vrše sami subjekti moći (mentality). Ono tako postaje deo tehnika sopstva koje dovode do samokontrole umesto oslanjanja na represiju. Kada se o upravljanju govori u kontekstu procesa neoliberalizacije, ono se odnosi na tredove kojima nastaju subjekti neoliberalizma.

Uzmimo slučaj predloga izmena zakona o radu koji omogućava veliku slobodu poslodavcima u odnosu prema radnicima, anulirajući veliki broj dosadašnjih prava. Način na koji se često formuliše opravdanje za takve mere je lenjost radnika i njihovo oslanjanje na rente kao izvor prihoda koji nije zarađen radom. Ono što se predstavlja kao alternativa su radnici koji se sami staraju za svoju sudbinu, umesto da čekaju da im država reši probleme3

Naravno, očekivanja se ne moraju pokazati tačnima, ali ukazuju na ono što studije iz perspektive upravljanja naglašavaju već decenijama: internalizacija novih tehnika sopstva kroz promenu disciplinijućih režima je neophodni element neoliberalizacije. Tako bi prizvano tržište rada za cilj imalo stvaranje disciplinovanih subjekata koji aktivno treba da rade na svom zapošljavanju (čak i u uslovima kada je to zapošljavanje gotovo nemoguće zbog ogromne krize zapošljavanja, gde je oko 20% radno sposobnog stanovništva u Srbiji nezaposleno) i povećanja broja nesigurnih poslova koji su sada na ivici legalnosti, ali bi novim zakonom o radu bili u velikoj meri legalizovani.

***

Najzad, perspektiva koja se nalazi na pola puta između kritičke političke ekonomije i studija upravljanja je ona koja naglašava ulogu države u procesu neoliberalizacije. Od Pinočea, Tačer ili Regana, preko Šredera, Blera ili Olanda, do Đinđića, Koštunice ili Vučića, mere koje se predstavljaju kao spasonosne, a zapravo pogoduju kapitalu, uvek nastaju unutar državnog birokratskog polja. Nevezano za političku orijentaciju, većina državnika se pokazuje nesposobnima da se usprotivi takvim reformama i pokuša da gradi novi sistem. Međutim, učešće države nikada nije jednostavno povlačenje kao što se obično predstavlja u narativima o neoliberalizmu. Naprotiv, država najčešće deluje aktivno u korist kapitala, a na štetu radnika. Država i kapitalistička ekonomija su oduvek išle ruku pod ruku.4

Međutim, ni ovde ne želim da govorim o stvarima: ni država ni kapitalistička ekonomija to nisu. Obe su ideološke apstrakcije, efekti moći koja se ispoljava kroz svakodnevne prakse ujedno skrivajući svoje delovanje. Dakle, sama slika o autonomiji sfere države i sfere ekonomije jeste ideološka posledica uređenja materijalnih i društvenih odnosa kroz svakodnevne disciplinarne prakse institucija države, odnosno kapitalističkih proizvodnih odnosa. Treba uočiti kontradikcije koje postoje unutar države – recimo između tehnokrata koji nude rešenja u vidu sve oštrijih mera štednje i Agencije za borbu protiv korupcije koja poziva na poništavanje (spornih) privatizacija.

***

Kroz održavanje ideje da su ova dva polja autonomna, održava se i sadašnji politički i ekonomski model. Budući da ova polja nisu celovita, jedinstvena i koherentna (već se tako ukazuju njihovi strukturni efekti), materijalne osnove na kojima oni počivaju su otvorene za protivrečne ishode. To da li ćemo videti protivrečnosti koje se javljaju na mikro nivou ili efekat strukture zavisi od “optike” kojom sagledavamo društvenu stvarnost. Tako tri opisana pristupa mogu biti komplementarna, ako se posmatraju kao makro (globalna ekonomija), mezo (država) i mikro (upravljanje u konkretnim institucijama i preduzećima) nivoi ispoljavanja društvenih odnosa.5 Da bi bili komplementarni, ovi pristupi se moraju ujediniti jednom pretpostavkom – da proces neoliberalizacije ima otvorene ishode.

Cela poenta odustajanja od pojma neoliberalizma kao stvari, da bi se sagledavali procesi, treba da podrazumeva da različite istorije i geografije neoliberalizacije mogu da imaju neočekivane i protivrečne posledice. To znači da ne mora biti liberalizma pre neoliberalizma, kako tvrdi profesor Bošković. Isto tako, nema ni konačnog ishoda ka kome nas “tranzicija” neumitno vodi. Naprotiv, ovakav pojam neoliberalizacije omogućava posmatranje procesa koji oblikuju dominantni trendovi ka privatizaciji sve većeg broja domena društvenog života i njihovog uključivanja u kapitalističko tržište, rastakanje države blagostanja, kažnjavanje siromašnih i nagrađivanje bogatih.

S jedne strane, ovi trendovi ne moraju ići ruku pod ruku. S druge strane, i kada idu zajedno i kada su uočljivi samo neki trendovi, neoliberalizacija će proizvoditi različite ishode. Tako će se na različite načine posledice ispoljiti u Srbiji koja ima iskustvo samoupravljanja, sankcija i ratova, Švedskoj koja je bila među najuzornijim socijaldemokratskim državama, Kazahstanu koji je bio oblikovan sovjetskim projektom državnog socijalizma ili Alžiru koji je bio francuska kolonija.

To znači da neoliberalizacija nije proces koji karakteriše epohu neoliberalizma – koja bi, vraćam se na jednu od početnih tvrdnji, bila stvar. Da bismo razumeli ove procese, ne možemo da koristimo grandiozne teorije o neoliberalizmu kao takvom (još manje razmatranja istorije pojma liberalizma), već treba da posmatramo kako se neoliberalizacija odvija stvarajući specifične spojeve institucija i delovanja na različitim geografijama sa različitim istorijama. Proučavajući specifičnosti ovog procesa, odnosno institucije i prakse koje se javljaju unutar kapitalizma, uprkos kapitalizmu ili paralelno sa kapitalizmom, možemo otkriti i načine na koje se kapitalizam može nadvladati.

Autor je student master studija sociologije i socijalne antropologije na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i član Centra za društvenu analizu.

Peščanik.net, 29.01.2014.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. S obzirom da počiva na krajnje neutemeljenoj ideji da etimologija reči može da ponudi uvid u savremeno korišćenje reči. Kao kada se homofobi brane od optužbe da su homofobi tako što kažu da fob (koren od fobos) znači strah, a ne mržnju.
  2. Kao što pokazuje Ivica Mladenović u svojoj analizi francuske socijaldemokratije u uslovima krize.
  3. Profesor Pavlović koristi trik kada prikazuje efekte politika smanjenja beneficija za nezaposlene u Nemačkoj. Njegov argument je da se razlog za smanjenje nezaposlenosti krije u odluci ljudi da aktivnije traže posao jer beneficije više nisu visoke. Ali takvo objašnjenje bi moglo imati smisla samo ako se zanemari strukturno objašnjenje: trendovi nezaposlenosti apsolutno odgovaraju trendovima rasta i opadanja nemačke privrede. Profesor Pavlović ovde (namerno?) meša uzrok i posledicu: aktivna potraga za poslom ne čini da se poslovi pojave i ekonomija poraste, nego je slučaj upravo suprotno.
  4. Libertarijanci često previđaju krucijalnu ulogu koju je država igrala u nastanku kapitalizma i koju nastavlja da igra u njegovom održanju. Fokusirajući se na individualne kapitaliste koji su ponekad ugroženi pojedinim odlukama države, oni previđaju da bi reprodukcija kapitalizma kao takvog bila ugrožena, da nije države koja vodi računa o ispunjavanju ugovornih obaveza, finansiranju infrastrukture i fundamentalnih naučnih istraživanja, obrazovanju i lečenju populacije, ali pre svega o očuvanju prava na privatno vlasništvo. Naravno, postoje i scenariji u kojima oni otpisuju potrebu za većom ulogom države, a ponekad idu dotle da odbacuju i ideju minimalne države (države kao “noćnog čuvara”) i predlažu privatizaciju svih bezbednosnih službi. Ja svoj strah od takvih rešenja ne krijem, a njegove posledice možemo da vidimo na mestima gde samo neki imaju novca da plaćaju obezbeđenje ili, tačnije rečeno, da unajmljuju plaćenike. Ali možda je moj strah samo posledica ideja koje imamo o Divljem Zapadu, na koje nas takav scenario može asocirati.
  5. I naravno, u startu treba razumeti da fokusiranje na bilo koji od ovih nivoa analize sa sobom nosi “opasnosti”, kao što je redukcionizam i mehanicizam u objašnjavanju fenomena. Tako je moj prikaz globalnog kapitalizma pomalo mehanicistički, ali fokusiranje na dominantne trendove i suženi prostor za argumentaciju su to u ovom slučaju zahtevali.