- Peščanik - https://pescanik.net -

Kamuflaža

Govore: Srđan Milošević i Vesna Rakić-Vodinelić.

Svetlana Lukić: U iščekivanju sunca, za koje više nema uverljivih indicija da uopšte i postoji, i naravno, i u iščekivanju istorijskog trenutka kada će Novak Đoković osvojiti Rolan Garos, ostalo nam je da tumačimo zbog čega, na primer, predsednik vlade kaže da se slaže sa američkom idejom o snabdevanju gasom iz Azerbejdžana, a u isto vreme svemoćni direktor Srbijagasa, Bajatović, tvrdi da ruski gas nema alternative. Potom, šta znači “krik svih učesnika samita u Tirani”, kako se izrazio Vučić, upućen Evropskoj uniji, da šalju pare umesto što nam organizuju seminare, a ako neće, novac ćemo potražiti na “drugoj strani”.

U već uobičajenoj podeli posla u kojoj Vučić trči za parama, Nikolić je nastavio da glumi državnika koji presuđuje o istoriji, granicama, večnim saveznicima i večnim neprijateljima, a sada i o svecima. Predsednik je primio papskog izaslanika, kardinala Kurta Koha, zahvalio mu se na odnosu Vatikana prema Kosovu, ali mu je saopštio da on nikada neće dozvoliti da Alojze Stepinac postane svetac, kao da o tome odlučuju on i Dragica, kao da ona kovnica u kojoj štancuje srpska znamenja za Lukašenka, Kastra i ostale diktatore, kuje i odlikovanja za svece, pa sad ne dozvoljava da se jedna iskuje za Stepinca. Čudno je da se vojvoda toliko sekira zbog Stepinca i revizije istorije, kada je preko svog savetnika Antića i drugih zooloških antikomunista nedavno izdejstvovao sudsku rehabilitaciju četničkog vođe Draže Mihailovića, o čijim zločinima imaju šta da kažu ne samo partizani, ne samo srpski civili, nego i Muslimani i Hrvati.

Dok je naš predsednik ljubazno ali strogo gledao kardinala Koha, hrvatska predsednica je bila u poseti Vatikanu i kao usplahirena devojčica stajala pred papom, uručujući mu dres hrvatske reprezentacije sa brojem 9. Papa centarfor je, kako kaže hrvatska predsednica, rekao da nema nikakve dileme oko kanonizacije Stepinca, tako da ćemo uskoro imati još jednu razmenu otrovnih strela na relaciji Beograd-Zagreb. Do tada, pozabavićemo se još malo nedavnom sudskom rehabilitacijom čiča Draže. O načinu na koji je izvedena, i o tome šta ona zapravo znači i kakve poruke i kome šalje, u današnjem Peščaniku govoriće profesorka prava Vesna Rakić-Vodinelić, i istoričar Srđan Milošević.

Srđan Milošević: Problem sa ovom rehabilitacijom je pre svega u tome što ona definitivno ima konsekvence na ono što obično nazivamo nacionalnim identitetom, političkim opredeljenjima, a ima određene reperkusije i na regionalnu politiku. Suštinski to nije nešto preko čega se može olako preći. To je jedna veoma značajna tema nacionalne istorije, koja ima svoje mesto u kulturi sećanja, i u tom smislu mislim da su u najmanju ruku nekorektne, ili možda naivne pretpostavke o tome da je to zapravo samo pravno pitanje. Nisam siguran da su ljudi koji su sa odobravanjem dočekali rehabilitaciju na stanovištu da je utvrđena samo neka procesna nepravilnost.

Vesna Rakić-Vodinelić: Možda za ovo društvo ta rehabilitacija i nije tako važna, ali da nije tako važna, ne bi je ni bilo. Rehabilitacija se u našem zakonodavstvu shvata kao jedna od mera tranzicione pravde. Pored ostalih drugih mera, kao što bi trebalo da bude obeštećenje žrtava, kao što je otvaranje dosijea tajne policije, kao što je trebalo da bude lustracija, kao što je trebalo da bude denacionalizacija, i tako dalje. Na ovom našem tlu, međutim, jedina mera suočavanja sa prošlošću koja pravno funkcioniše jeste rehabilitacija. I sad se postavlja pitanje zbog čega.

Tu moramo znati nekoliko činjenica: prvo, da je prvi Zakon o rehabilitaciji donesen 2006. godine, za vreme vlade Vojislava Koštunice; drugo, da su prve odluke koje su bile izvršene na osnovu tog zakona u javnosti bile prihvaćene kao odluke kojima se ljudi rehabilituju ne zbog grešaka u suđenju, nego se rehabilituje njihov pogled na svet, njihova ideologija, njihova nacionalna politika, i da one zapravo služe kao osnov za reviziju istorije. Dakle, ja mislim da je ova rehabilitacija veoma važna.

E sad, ono zbog čega se insistira na rehabilitaciji jeste da ona navodno treba da služi saznavanju nekakve pravosudne istine i navodno, kada se sazna ta pravosudna istina, onda se povećavaju šanse za takozvano nacionalno pomirenje. Ova rehabilitacija, pogotovo razlozi zbog kojih je prema usmenom obrazloženju predsedavajućeg sudskog veća do nje došlo, niti se bavila istinom, zato što je bilo rečeno da se sud uopšte nije interesovao da li su izvršena ta krivična dela koja su stavljena Mihailoviću na teret, i da li je on za njih krivično odgovoran – nego se bavila procesno-pravnim aspektima tog suđenja.

Dakle, o nekoj novoj istini mi ovde, bar sudeći po tom obrazloženju, ne možemo govoriti. A emotivna stanja sa kojima je dočekana odluka o rehabilitaciji govore o tome da nikakvih šansi pri ovakvom stanju stvari za pomirenje nema. Prema tome, ona je potpuno promašila svoj cilj, ali očigledno da je bila potrebna, čim je do nje došlo. Kome i čemu je bila potrebna, e, pa o tome možemo dosta da razgovaramo, a mislim da će biti povoda za to još dugo, dugo vremena.

Svetlana Lukić: Da se vratimo na suđenje Mihailoviću 1946, da vidimo kako smo došli do ove tačke. U kojoj meri je, po vašem mišljenju, presuda Mihailoviću bila politički motivisana, odnosno koliko je to bilo političko suđenje?

Srđan Milošević: Bilo bi netačno i pomalo cinično negirati politički uticaj u slučaju suđenja Dragoljubu Mihailoviću 1946. godine. Međutim, ono što je suštinski važno, to je da su činjenice koje su na tom suđenju iznete, dovoljne za osuđujuću presudu. Konkretno, u vezi sa nekoliko pitanja koja su se direktno ticala određenih dela za koje je Mihailoviću suđeno, sam Mihailović je na izvestan način davao priznanje – konkretno, da neka naredba jeste njegova, ali da je ona, eto, pogrešno protumačena od komandanata koji su mu bili potčinjeni. I na primer, kada on piše da su se u nekom kraju komunisti “nakotili”, i da su četničke jedinice koje su pod njegovom komandom pasivne, i da ih što pre treba aktivirati i likvidirati taj komunistički nakot – on je rekao da uopšte nije imao u vidu čišćenje odnosno likvidaciju u smislu ubijanja, nego je, eto, mislio da njih treba premestiti na neki drugi teren.

Recimo, to je jedan dosta jasan primer koji verujem da nijedan sud koji je razuman ne bi uzeo kao relevantnu odbranu. Ili, na primer, kada je sudija pitao da li može da navede ime nekog od svojih potčinjenih koji nije sarađivao sa okupatorom, Mihailović je rekao da ne može da se seti. Isto tako, na pitanje o zločinima koji su činjeni, Mihailović je na jednom mestu odgovorio da on u izveštaje o tim zločinima nije verovao. I konačno, kada je reč o toj komandnoj odgovornosti, ko je priznavao a ko nije priznavao Mihailovića za komandanta, to naravno ostaje da se u svakom pojedinačnom slučaju utvrđuje, ali je izvesno da, s obzirom na to da nas ubeđuju da je to bila jedna organizovana vojska koja je imala svoju hijerarhiju, prosto je nemoguće da se na kraju sve svede na to da je Mihailović imao pod svojom kontrolom onih 26 ljudi koji su se okupili na Ravnoj Gori maja 1941. godine i da on više nigde nije imao ingerencije. Meni se čini da je to prosto nemoguće, a i dokumenti svedoče, dovoljno uverljivo, o njegovoj odgovornosti.

Svetlana Lukić: U čemu je to suđenje Mihailoviću slično, a u čemu je različito u odnosu na suđenja koja su se dešavala širom Evrope odmah posle Drugog svetskog rata?

Vesna Rakić-Vodinelić: Tih suđenja je bilo jako mnogo, i meni bi bilo interesantno da uočimo zašto i kako je do toga došlo. Naime, gotovo u svakoj zemlji oslobođenoj od nacizma vršeni su pojedini akti osvete stanovištva nad onima za koje su ljudi živeli u dubokom uverenju da su bili kolaboranti, i to se u Francuskoj zvalo „divlje čišćenje”. Dakle, ličilo je u nekim svojim oblicima i na linč. E, da to ne bi uzelo te divlje razmere, najpre u Francuskoj, a potom i u nekim drugim zemljama, donete su uredbe koje je trebalo da organizuju suđenje onima koji su osumnjičeni bilo za ratne zločine, bilo za kolaboraciju. Jedan niz takvih uredbi je donela privremena vlada Francuske, na čijem čelu se nalazio Šarl de Gol.

Dakle, došlo se do zaključka sa kojim se ja potpuno slažem, da ako je neko osumnjičen, bolje je da mu se organizuje suđenje nego da se taj neko prepusti gomili da ga linčuje. Kao što je poznato, dosta ljudi je prošlo kroz ta suđenja. Mi znamo ta najpoznatija imena, kao što je bio maršal Peten, kao što je bio Pjer Laval, koji je u jednom dosta dugom vremenskom periodu bio predsednik vlade višijevskog režima.

Ono što je, recimo, bilo neobično jeste da je niz takvih suđenja organizovan i u Velikoj Britaniji koja, kao što znamo, nije bila pod nemačkom okupacijom, ali oni su imali zapravo tri vrste ljudi za koje je postojalo dovoljno sumnje da im treba suditi. To su na primer bili oni koji su zvani „lordovi haw-haw”. To su, dakle, bili Britanci koji su sa teritorije Nemačke, na engleskom jeziku, preko radio stanica koje su primane u Engleskoj, vršili nacističku propagandu. Najpoznatiji od njih bio je Vilijam Džojs. Imamo slučajeve i u Grčkoj, pogotovo je poznat slučaj Colakoglua, Ralisa i tako dalje

Sva ta suđenja imaju karakter postratnih suđenja, to znači suđenja u jednom ogorčenom društvu u kome je pritisak javnosti da se ti ljudi osude bio vrlo visok, a to je takođe jedna od karakteristika političkog suđenja. Mnogima od njih je bilo teško da iznesu odbranu. Recimo, za Pjera Lavala bi se moglo reći isto što se može reći i za Mihailovića. On svoje branioce nije video pre suđenja, njemu se, sudeći po uvodu u izreku presude, sudilo na osnovu zakona o krivičnim delima protiv naroda i države, koji potiče iz 1945. godine, dakle, posle momenta kada su krivična dela koja mu se pripisuju bila izvršena.

Sada je naravno pitanje, za koje mislim da nije sporno ali se predstavlja kao sporno, da li su u to vreme važili zakoni Kraljevine Jugoslavije – a po članu 105 krivičnog zakonika Kraljevine Jugoslavije, za učešće pod oružjem u stranim trupama, što je Mihailovićevim jedinicama lako dokazivo, bar u onom delu kada su kolaborirali sa Italijanima, a mislim da ima i dovoljno dokaza i za Nemce posle 1943. godine – mogla je biti izrečena smrtna kazna. Dakle, sva ta suđenja su u sebi imala elemente političkog suđenja.

Uostalom, elemente političkog suđenja u sebi je imao i Nirnberški tribunal, budući da krivično delo genocida i krivično delo izazivanja rata, za koje su mnogi od okrivljenih tamo bili osuđeni, nisu bili predviđeni zakonom. Šta se tada desilo, baš pred Nirnberškim tribunalom? Desilo se nešto što je u istoriji prava dosta važno. Do tog trenutka važio je princip nullum crimen sine lege, što znači da niko ne može biti osuđen za delo koje kao takvo, dakle kao krivično delo, nije bilo predviđeno krivičnim zakonikom.

Kada je došlo do suđenja pred Nirnberškim tribunalom, niko od tih pre svega tužilaca nije mogao da ostane ravnodušan na snimke, filmove i slike tih hiljada i hiljada mrtvih ljudi koji su pronađeni nezakopani i nespaljeni u ogromnim nacističkim logorima. Svako je sebi morao postaviti pitanje šta se to desilo, ko je to uradio, ko je za ovo odgovoran. I onda je formulisan taj Nirnberški princip broj 1, koji glasi da, iako krivično delo kao takvo nije bilo predviđeno, svakom je bilo jasno da žrtve ostaju čak i bez minimuma priznanja, a minimum priznanja je da jesu žrtve. Formulisan je, dakle, taj prvi princip koji kaže da ako je određen akt nedozvoljen sa stanovišta opštih principa međunarodnog prava, princip nullum crimen sine lege ne sprečava da se počiniocima takvih dela sudi.

Prvi Nirnberški princip je posle prihvaćen Međunarodnim paktom o građanskim pravima, i mi ne treba da se pravimo više blesavi. Princip koji se zove nullum crimen sine lege je bio cela zgrada zaštite prava okrivljenih, i ljudska prava su rasla na toj zgradi, sve dok se nije desila ta strašna masovna egzekucija koju zovemo Holokaust, i onda se shvatilo da se mora formulisati princip koji će zaštititi žrtve. Danas se mnoge naše sudije ponašaju kao da se nirnberško suđenje uopšte nije desilo. Ono je pod jedan služilo tome da se spreče divlje egzekucije, a pod dva da se priznaju prava žrtvama tako što će se znati čije su to žrtve. Dakle, to je jednostavno u nekim elaboracijama zaboravljeno, a ne sme se zaboraviti.

Srđan Milošević: Odnedavno to znamo, dokumentovano je, u jednom trenutku je Vinston Čerčil bio sklon tome da se nacistički vrh kazni bez suda, da se dobar deo njih prosto strelja…

Vesna Rakić-Vodinelić: Da se donese zakon po kome oni nemaju pravo čak ni na suđenje, nego da se egzekucije vrše na osnovu pristupa većine ljudi tome faktu njihove odgovornosti. Staljin je predlagao, nota bene, da se 150 hiljada oficira strelja. Ko je u stvari inaugurisao ideju Nirnberškog tribunala? Pa Amerikanci i Francuzi.

Svetlana Lukić: Zakon o rehabilitaciji je donet u skupštini, i to po hitnom postupku. To je bilo za vreme vlade Vojislava Koštunice. Formalni predlagač je bio Vuk Drašković, međutim, ni Demokratska stranka se nije bunila, naprotiv. Zakon je usvojen velikom većinom i onda kreće štancovanje odluka o rehabilitaciji. Na osnovu kojih kriterijuma su sudije rehabilitovale hiljade ljudi, kako su mogli da budu tako ekspeditivni?

Srđan Milošević: Najpre, ja sam pokušao da utvrdim šta je ono što se zove ratio legis tog zakona, znači, zašto je taj zakon uopšte donet. U obrazloženju predlagača zakona se kaže da je Srbija imala prošlost gde je veliki broj ljudi što iz ideoloških, a pre svega klasnih razloga, bio lišen života, imovine i drugih prava koja su im pripadala. Sa ovim naglaskom na ‘pre svega klasnih razloga’, verovatno je bilo jasno da se to pre svega odnosi na socijalističku prošlost, i da je to u stvari zakon za suočavanje sa tom totalitarnom, autoritarnom prošlošću. Ono što dalje ovu celu stvar već pretvara u apsurd, jeste član koji propisuje da se odredbe zakona o rehabilitaciji iz 2006. primenjuju do dana stupanja na snagu zakona, tako da je, u stvari, zakonodavac pretpostavio da je političkih i ideoloških progona bilo do dana stupanja na snagu tog zakona, a to je 25. april 2006, a da onda od tog dana više ne može da bude politički i ideološki motivisanih nepravdi.

Sličnu formulaciju je ponovio zakon iz 2011. godine, koji je takođe propisao da se zakon primenjuje do dana stupanja na snagu tog novog zakona, tako da je u stvari demokratija u Srbiji zavladala decembra 2011. godne, jer od tada, zakonska je pretpostavka da više ne može biti politički i ideološki motivisanih suđenja.

U tom zakonu su potpuno nejasni kriterijumi za rehabilitaciju. Kaže se da se on odnosi na ljude koji su bili žrtve političkog i ideološkog lišavanja nekih prava. Međutim, meni nije jasno kako sud to može da utvrdi. Meni se čini da je taj zakon isključivo politički akt koji nalaže sudijama da prema nekom svom uverenju i proceni nekoga rehabilituje, nekoga ne. Znam slučajeve, barem dva, u kojima su se, u poređenju sa suđenjem koje je imao Mihailović, dogodila mnogo teža ogrešenja. Odnosno, odbranu je izneo sam okrivljeni, a u pitanju je lice koje je tada bilo staro oko 18 godina, koje je krivično delo za koje je odgovaralo počinilo kao maloletno. Taj zahtev za rehabilitaciju je odbijen. E sad, ja mogu samo da pretpostavljam da je to samo zbog toga što taj čovek ima muslimansko ime i prezime. Znam za još jedan primer, koji je sličan, isto je u pitanju jedan Bošnjak. Ukoliko se čisto te procesne stvari uporede, njihova suđenja su bila gore organizovana i učinjena su gora ogrešenja o prava okrivljenih.

Svetlana Lukić: Pročitala sam autorski tekst Đorđa Stankovića, šefa Katedre za istoriju Jugoslavije na Filozofskom fakultetu, u kome on navodi da je na osnovu analize mnogih odluka o rehabilitaciji ustanovio da su u 90% slučajeva sudu bila dovoljna dva papira: jedan kada je neko stupio u neku jedinicu, najčešće u četničku, i drugi, kopiju presude tog komunističkog suda, kako su ga zvali. To je jedino čime je sud operisao, što bi po definiciji značilo da su te odluke o rehabilitaciji morale biti političke. Kako bi drugačije bilo, jer šta uopšte može da se ustanovi na osnovu ta dva dokumenta.

Vesna Rakić-Vodinelić: Na moje iznenađenje, budući da ovaj zakon iz 2006. godine nije sadržavao nikakve odredbe o postupku, pa se moglo suditi kako se htelo, Vrhovni sud Srbije je iste te 2006. godine stao na stanovište da se taj zakon ima protumačiti tako da se u njemu primenjuju pravila vanparničnog postupka. Vanparnični postupak je u ovom slučaju uglavnom jednostranački postupak. To znači vodi se po zahtevu predlagača, i jedina stranka u tom postupku je zapravo predlagač. I sada imate jedan rezultat primene tog Zakona o vanparničnom postupku po Zakonu o rehabilitaciji iz 2006. koji je doveo do sledećih rezultata: presuda u slučaju Dragoslava Mihailovića donesena je prema 24 okrivljena. Kao što smo mogli svi da čujemo i da vidimo, predsedavajući sudija je rekao da se presuda poništava u odnosu na Dragoljuba Mihailovića. Znači, ne poništava se u odnosu na ostale 23 osobe. Presuda prema njima ostaje potpuno na snazi, pa makar i prema onima čija su krivična dela izvedena iz naređenja koja im je taj Mihailović dao.

Drugi konkretan efekat je sledeći: dakle, uvrđena je, tako smo makar čuli u usmenom obrazloženju, povreda Mihilovića na odbranu. Naravno, tu je bilo i folklora i raznih preterivanja. Mogli smo na primer da čujemo podatak da je optužnica imala preko 2 hiljade strana, a njemu je bilo samo nedelju dana omogućeno da je ispituje. U stvarnosti, optužnica je imala 121 stranu, i postojalo je još oko 3 stotine strana pisanih priloga, koji su uglavnom poticali iz dokumentacije koju je Narodnooslobodilačka vojska našla u štabu Dragoslava Mihailovića.

Dakle, pravo na odbranu jeste povređeno, ja sam daleko od toga da to sporim, ali se želeo u javnosti stvoriti utisak da je ono mnogo drastičnije povređeno nego što je u stvarnosti bilo. Dakle, zbog povrede prava na odbranu, poništava se presuda. A krivična presuda u sebi sadrži opis krivičnog dela, kvalifikaciju tog dela kao određenog dela, recimo u konkretnom slučaju Mihailovića ili kao izdaje ili kao ratnog zločina ili kao kolaboracije – i njegovu krivičnu odgovornost. Sada, sudija koji se ne bavi ni krivičnim delom, ni krivičnom odgovornošću, ni kvalifikacijom tog dela, kaže ‘e, pa zbog povrede prava na odbranu, ja poništavam presudu u odnosu na Mihailovića, što ne znači da on ta krivična dela nije izvršio’. I sada se, naravno, postavlja pitanje ‘pa šta je sa tim činjenicama koje su tu utvrđene, makar ih utvrđivao i komunistički sud. Ali znate, sudije koje su sudile su završile kapitalistički pravni fakultet u Kraljevini Jugoslaviji – i rezultat svega toga jeste jedan izrazito politički postupak. Postupak rehabilitacije je bio političko suđenje u istoj onoj meri u kojoj je to bilo suđenje Mihailoviću.

Ja ću vrlo kratko reći nešto što svako može da razume: suđeno je u postupku u kome je punomoćnik, koji je došao do najpunijeg izražaja u vreme kada je zastupao podnosioca zahteva, bio savetnik predsednika republike, a kao jedan od tipova političkih suđenja u teoriji označavaju se ona suđenja koja involviraju političare u raznim njihovim ulogama. Kaže se ‘povređeno je pravo na odbranu’. A ja se pitam: da li su neki koji bi mogli biti protivna strana uopšte dobili odlukom suda svojstvo učesnika? Savez antifašista je, koliko ja znam, prijavljivao svoje učešće. Mislim da je prijavljivalo i Društvo za istinu o NOB-u. Šta je sa njihovim učešćem? Tako da ne vidim uopšte o čemu mi ovde pričamo, izuzev o tome da ćemo jednim političkim suđenjem navodno otkloniti mane jednog drugog političkog suđenja.

Jednostavno ovaj zakon, pogotovo način na koji je on primenjen, odskaču od načina na koji se evropske države odnose prema tim posleratnim suđenjima. Ovo je, čini mi se, jedini vođa jednog kolaboracionističkog pokreta koji je doživeo rehabilitaciju. Tvrdnje da on zapravo nije rehabilitovan za zločine za koje je dokazano da ih je počinio, ovde ne znače ništa. Formalno, akt kojim su ti zločini utvrđeni je stavljen van snage.

Vladavina prava je strašno važna stvar. Međutim, vladavina prava nije isto što i ideologija legalizma. Vladavina prava postoji da bi se obezbedile nekakve društvene vrednosti, kao što su život, kao što je sloboda, kao što je imovina. E, isto onako zdušno kao što se u ovom rehabilitacionom postupku štitilo procesno pravo, pa i život Dragoljuba Mihailovića, jer na kraju krajeva, njegova osuda je rezultirala time što je on streljan, vrednost kojoj treba takođe težiti jeste život žrtava koje su mu stavljene na teret, i za koje je dokazima utvrđeno da je za njih on bilo komandno bilo neposredno odgovoran. Šta je sa tim žrtvama posle ove presude? Šta je sa pravom žrtve da bude priznata kao žrtva?

Svetlana Lukić: I ova sudska rehabilitacija je deo revizije istorije kojoj prisustvujemo već godinama. Srđane, ti si negde rekao da je Srbija izvršila najtemeljniji obračun sa antifašizmom u odnosu na sve zemlje bivše Jugoslavije.

Srđan Milošević: Da, ja sam to tvrdio i mislim da to stoji da je Srbija učinila najtemeljniji obračun sa antifašizmom Narodnooslobodilačkog pokreta, bio sam tu vrlo precizan. To za mene i jeste jedini antifašizam, u smislu da je to bio jedini delatni, aktivni antifašizam, oni koji su se protiv fašizma – dakle, ne samo protiv okupatora, ne samo protiv tih kolaboracionista, nego i principijelno protiv te ideje – dakle, to je bio Narodnooslobodilački pokret. I to sam pre svega argumentovao onim što je vidljivo u javnoj komemoraciji i kulturi sećanja. Srbija je i dalje jedina zemlja od naslednica bivše Jugoslavije koja u svom komemorativnom kalendaru, prazničnom, nema nijedan datum koji se odnosi na borbu Narodnooslobodilačkog pokreta protiv fašizma. Ako pogledate praznike u svim drugim republikama, videćete da one imaju jedan ili u nekima i više tih datuma koji su vezani za Narodnooslobodilačku borbu. U Srbiji toga nema.

Taj odnos koji već tako dugo nazivamo revizijom istorije, taj odnos prema prošlosti je prisutan zaista već od sredine osamdesetih godina. U tom smislu sam rekao da sudska rehabilitacija ne donosi ništa novo. Ona je svojevrsna tačka na taj proces. Suštinski, ovo je, kao što smo već rekli, doživljeno kao rehabilitacija ličnosti, pokreta i ideologije. Mi doživljavamo u poslednjih nekoliko meseci, ja bih čak rekao, jedu novu interpretaciju istorije. Mi smo imali u jednom trenutku to izjednačavanje, popularno nazvano, četnika i partizana. Međutim, sad smo došli u situaciju da se prednost u antifašističkoj borbi daje četničkom pokretu, a da su tu samo neki partizani – eto, na primer Koča Popović, njemu će se oprostiti što je bio komunista – a zapravo se sada tom Narodnooslobodilačkom pokretu pakuje kolaboracija, saradnja sa ustašama, Nemcima i tako dalje, i dakle potpuno se menja taj fokus, i jedini pravi antifašisti zapravo ostaju četnici i Koča Popović. Znate, ako je išta revizija istorije, onda je zaista, zaista to.

Sve se na kraju svodi na to da je taj Narodnooslobodilački pokret bio jedan komunističko-ustaško-nacistički komplot Tita, Kardelja, Pavelića i valjda Hitlera. To je zaista vrhunac revizije istorije kome za sada svedočimo. Kad kažem vrhunac, to je trenutna situacija. Granica maštovitosti onih koji na taj način posmatraju taj period Drugog svetskog rata se stalno pomera. A Drugi svetski rat je, ponavljam, u svim društvima pa i u ovom veoma, veoma identitetski važan, i nije svejedno kakav će se stav zauzeti prema događajima iz Drugog svetskog rata. Tu pre svega imam na umu žrtve i koji je to pokret, koja je to bila snaga koja je u tom trenutku nosila neke vrednosti koje su nešto na čemu i danas taj identitet treba da se gradi, i ta kultura sećanja.

Vesna Rakić-Vodinelić: Ja moram da kažem da ja sudskim rehabilitacijama, verovano zbog moje profesije, pridajem naročito veliki značaj. Zakonska rehabilitacija se odnosila na neodređeni broj ljudi i na uživanje njihovog prava, a sudska rehabilitacija koja je ovom prilikom izvršena, ona se zapravo odnosi na vraćanje točka istorije u smislu da neko ko je bio osuđen za određena krivična dela sada se smatra neosuđivanim. I to isto što se desilo sa presudom iz 1946. godine zamislivo je, meni je izgledalo da nije, ali zamislivo je i za zločine za koje su osuđena određena lica u ratovima devedesetih godina.

Ne postoji zabrana, formalno-pravna, da se rehabilituje neko koga je osudio Haški tribunal. Po Zakonu o rehabilitaciji, taj neko može biti rehabilitovan. Tako da mi se čini da je stvar dosta važna, da li je kod aktera rehabilitacije – sudije, punomoćnika, pokretača postupka i tako dalje – postojala svesna namera da ovo bude samo prva rehabiliacija, a da drugi talas počne da se odnosi na devedesete godine, ja to ne mogu da tvrdim. Ali da je revizionistička namera u smislu revizije istorije postojala, mislim da je očigledno, jer je jedan od punomoćnika pokretača postupka, već više puta spominjani Oliver Antić, u svojoj ozarenosti zbog jednog pravosudnog uspeha, jasno rekao da je ovo revizija revizije. Prema tome, ne krije se da je cilj ove sudske rehabilitacije revizija.

E sada, zašto je nama potrebna u ovome trenutku revizija – mislim da je to pitanje na koje možda čak i nije tako teško odgovoriti. Pripisuje se, od strane onih koji ovu odluku pozdravljaju, Mihailoviću to da je on antifašista, štaviše prvi antifašista u porobljenoj Evropi. I to je nešto što bih volela vrlo mnogo da problematizujem. I neću uopšte tvrditi da je on bio fašista, to mi nije bitno i to je u drugom planu, ali mislim da se može vrlo lako dokazati da on nije antifašista, jer antifašizam podrazumeva jedan vrlo aktivan stav i radnje na suzbijanju fašizma. To se za Mihailovića ne može reći.

Njemu nije došao čas da se bori protiv nemačkih okupacionih snaga čak ni 1944. godine. Uopšte neću da se upuštam u motive zbog kojih on to nije činio, ali znate, kamerni antifašizam, gde je on možda svojih oficirima rekao ‘e baš je ovaj Hitler odvratan!’ – on je istorijski irelevantan. On je irelevantan i za to da se neko nazove antifašistom. E, sada se vraćamo u sadašnje doba. Sadašnje doba koje se odlikuje visokim stepenom autoritarnosti u vršenju vlasti, visokim stepenom netolerancije prema drugima. Koji su to drugi u različitim periodima dobija različit značaj, i čini mi se da će ova odluka ohrabriti mnogo više takozvane navijače, takozvane huligane, nego što ohrabruje već one pomalo ostarele, oveštale rojaliste, pristalice Ravnogorskog pokreta. Oni na kraju ostaju kao neki folklor, ali kroz jednu ovakvu poruku šalje se poruka onima koji smatraju da se mora vladati čvrstom rukom, onima koji smatraju da manjina nije isto što i većina. E, to je ono zbog čega mislim da je ovo važno i danas.

Srđan Milošević: Nije samo Mihailović važan. Ja i dalje mislim da on kao ličnost zapravo i nije važan u čitavom ovom procesu, dakle da je to jedna ideologija, odnosno takva jedna ideologija koja je dalje radikalizovana. Mi smo zapravo svedoci jedne faktičke rehabilitacije Nedića i Ljotića. Jedan od glavnih moralnih autoriteta u Srbiji je i dalje Nikolaj Velimirović, koji je recimo pozivao da se Srbi mole za tri srpska mučenika: Dimitrija, Milana i Dražu. Dakle, to takozvano nacionalno pomirenje je već izvršeno. Verovatno bi sad trebalo dodati i Koču. Rehabilitacija te desničarske ideologije nije nešto pred čime bi smele da se zatvaraju oči. I naravno, ja takođe verujem da na kraju krajeva tu postoji i taj ekonomski momenat. To nije samo priča – zatvorene su vam fabrike, evo vam ga čiča sa bradom i šubarom, pa se igrajte – nego je to jedna interpretacija u kojoj Dragoljub Mihailović iz nekog razloga treba da simbolizuje Evropu, demokratiju, taj Zapad. Dakle, sa jedne strane je Dragoljub Mihailović simbol te borbe za Evropu, kako žele da nam ga predstave, a sa druge strane je on simbol svega što je suprotno, i to je ona strana koja zapravo preovladava.

Svetlana Lukić: Otkud da ta Evropa koja je formirana posle Drugog svetskog rata, kojoj je antifašizam temelj, bude tako, najblaže rečeno, ravnodušna prema zvaničnim i nezvaničnim rehabilitacijama ratnih zločinaca, i to ne samo kod nas?

Srđan Milošević: Ja sam dugo verovao u to da je u temelju Evrope i evropske ideje antifašizam. I mislim da je jedno vreme to bilo dosta osnovano. Međutim, u Evropi se dogodila promena te ideološke paradigme, tako da je umesto antifašizma zauzet stav takozvanog  antitotalitarizma, budući da se on suštinski, naročito kada je u pitanju Istočna Evropa, doživljava pre i iznad svega kao antikomunizam, i kao jedna osuda socijalističke prošlosti. Sa druge strane je u Evropi stav prema tome dosta benevolentan zato što su tu na vlast došle neke političke snage koje su po svakom drugom kriterijumu vrlo kooperativne, i da je tu za određene krugove, ne samo u Evropi, nego u toj međunarodnoj svetskoj zajednici, ključno to da se dovrše te privatizacije, u konkretnom slučaju Srbije da se završi to pitanje Kosova i tako dalje, a da je sve drugo, što se tiče nekih vrednosti, zapravo sklonjeno u drugi plan.

Vesna Rakić-Vodinelić: Antifašizam kao jedan od temelja Evropske unije je izgubio svoj značaj. Mislim da je uzrok tome, pored onoga što je Srđan rekao, i u smeni generacija i stila ponašanja političara. Lični stav i lično držanje političara prema stanovništvu počinjalo je da biva mnogo značajnije nego što je njihov ideološki stav, ili što je stav nekog državnog programa. Tako da političari prestaju da budu državnici, i postaju ono što su i svi drugi uspešni ljudi i na istoku i na zapadu, a to su estradne zvezde. I jesu u mnogim evropskim državama, pogotovo u onim koje su izašli iz komunizma i socijalizma, desničarske ili te neke nacionalno osvešćene snage dobile na značaju.

Ali ja ne bih bila toliko pesimistična. Ne mislim da ekonomska kriza nužno mora gurati u desnicu, to jest, ona gura jedno vreme, ali posle toga se ipak javljaju neki koliko-toliko autentični pokreti koji pokazuju da se sve više i više ljudi osvešćuje u odnosu na tu političku estradizaciju. To može da se završi u nekom populizmu, ali može da se završi i u popuštanju, u podilaženju građanima, u stvaranju nekih manjih koristi za njih, koje ne moraju biti samo imovinske, što će opet, sa druge strane, dovesti do povećanja smosvesti. Vi znate koliko je nedavno taj pokret Indignados bio ismevan, prosto kao jedna epizoda. Međutim, ja ne verujem da sadašnja španska vlada sada misli da je to samo epizoda.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik. Slušali ste istoričara Srđana Miloševića i profesorku prava Vesnu Rakić-Vodinelić. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 03.06.2015.

REHABILITACIJE U SRBIJI