- Peščanik - https://pescanik.net -

Ko je Fransoa Oland

Predizborna kampanja za predsednika Francuske polako ulazi u najzanimljiviju fazu. Aktuelni predsednik Nikola Sarkozi je pre desetak dana napokon ozvaničio svoju kandidaturu za drugi mandat. Izborni zakon u Francuskoj, naime, obavezuje podjednaku medijsku zastupljenost svim deklarisanim kandidatima. Međutim, Sarkozi je, namerno prolongirajući svoju “konačnu odluku”, imao vremena da eksploatiše predsedničku funkciju, tj.državne resurse i medijski prostor, za stranačke i lične potrebe. Ipak, sva je prilika da mu ni ova manipulacija, samo jedna u nizu za poslednjih pet godina, neće proći. Građanke i građani Francuske su vrlo nezadovoljni njegovim predsednikovanjem. To se oseća na svakom koraku. ”Predsednik bogatih”, kako ga je prozvala francuska javnost, nije obezbedio ”zaštitu”, ”sigurnost” i ”ekonomsku renesansu”, koje je toliko obećavao u predizbornoj kampanji 2007. Naprotiv. Opšte srozavanje životnog standarda, rat u Libiji, kultur-rasistički i elitistički ispadi, kao i poreske olakšice i fiskalni pokloni prijateljima i krupnim kapitalistima, osnovno su obeležje njegovog mandata.

Stručne procene govore da se fiskalni pokloni najbogatijima u Sarkozijevoj eri, predstavljani kroz eufemizam ”podrška velikim investitorima”, kreću oko 140 milijardi evra. Eto kako je fabrikovan javni dug u Francuskoj. I ne samo u Francuskoj. Groteskno i demagoški zvuči obećanje dato pre nekoliko dana u kampanji od strane odlazećeg predsednika: ”Neću da budem predsednik privilegovanih… nego predsednik  naroda”. Izgleda da mu ovoga puta neće pomoći ni histerično izazivanje identitetskih raskola. A već je krenuo sa tim oprobanim receptom. Valja pomenuti da je insistiranje na ”civilizacijskim podelama”, prikriveno podstrekivanje strahova od stranaca i imigranata i stigmatizovanje levice kao nesposobne da se izbori sa “problemom sigurnosti”, igralo ključnu ulogu u pobedi Širaka 2002. i Sarkozija 2007. S tim što je Sarkozi uspeo da, kao nijedan desničarski kandidat pre njega, ujedini degolističku i ekstremnu desnicu u novu amerikanizovanu desnicu, koja do kraja usvaja retrogradni liberalizam na planu ekonomije i anahroni konzervatizam na kulturnom planu. Međutim, čini se da je deset godina apsolutne vlasti desnice, građanima i građankama Francuske bilo dovoljno da shvate pogubnost svih podela, osim klasnih i socijalnih, u njihovim realnim životima. Istraživanja javnog mnjenja kažu da će socijalistički kandidat Fransoa Oland u drugom krugu izbora dobiti između 9 i 19% glasova više od aktualnog predsednika.

Prvi krug predsedničkih izbora se održava 22. aprila, a drugi 6. maja. Iako znamo da u politici postoji mogućnost radikalnih obrta u vrlo kratkim vremenskim intervalima, u Francuskoj bi, danas morao da se desi pravi politički i socijalni zemljotres kako se ne bi ostvarila predviđanja da će ova zemlja 6. maja dobiti drugog socijalističkog predsednika, nakon Fransoa Miterana, u svojoj istoriji. U tom kontekstu, a s obzirom na istorijski značaj Francuske, njenu ulogu u savremenoj Evropi kao i ulogu predsednika u političkoj konstrukciji francuske Pete Republike, vrlo je važno ukratko upoznati javnost u Srbiji o političkoj i ideološkoj orijentaciji i konturama izbornog političkog programa budućeg francuskog predsednika.

Oland je rođen 1954. u Rouenu. Formalno, član Socijalističke partije (Parti socialiste) postaje 1979, a od 1997-2008. vrši najodgovorniju stranačku funkciju – generalnog sekretara. Ipak, kako se može čuti po stranačkim kuloarima, Oland je sve do 2002. suštinski bio više portparol partije pod direktnom kontrolom stvarnog šefa u liku Lionela Žospana. Tek nakon Žospanovog katastrofalnog poraza u prvom krugu predsedničkih izbora 2002. i njegovog povlačenja iz aktivne politike, Oland najzad u punoj meri postaje ”prvi čovek” Socijalističke partije. Stanje u toj stranci pod njegovim rukovodstvom najbolje odslikava kampanja za predsedničke izbore 2007, kada stranačka oligarhija, na čelu sa samim Olandom, podeljena na više klanova i frakcija i opterećena permanentnim sukobima, brutalno ostavlja na cedilu svoju kandidatkinju Segolen Roajal. Segolen je inače majka Olandove dece i njegova tadašnja partnerka koju je, suprotno očekivanjima među stranačkim ”glavešinama”, kao kandidatkinju za predsednicu Francuske ispred Socijalističke partije ubedljivom većinom izabrala baza stranačkih aktivistkinja i aktivista. Verovatno se teško može naći sličan primer izdaje kandidata na predsedničkim izborima od strane sopstvene partije, kakav smo imali priliku da vidimo te 2007. godine.

U svakom slučaju, Oland napušta mesto generalnog sekretara socijalista 2008, u periodu kada se partija nalazi u haosu, stigmatizovana od strane sindikata i u javnosti prokazana kao ”teatar senki i sujeta” i ”partija samoubica” (Parti socialiste – Parti suicide), a sam Oland od svojih partijskih drugova kvalifikovan kao ”gospodin za sitne pošalice”, ”milatvko”, ”meka muda” itd. Bolji poznavaoci francuske politike i dešavanja unutar Socijalističke partije kažu da od napuštanja funkcije generalnog sekretara, Fransoa Oland počinje da radi na sopstvenom usavršavanju i pripremi unutarstranačke kampanje za predsedničke izbore 2012. Promena je očigledna, a napredak u odnosu sa medijima i građanima vidljiv. Na stranačko-građanskim predizborima u oktobru 2011. (http://pescanik.net/2011/10/vesti-iz-francuske/), za kandidata/kinju Socijalističke partije na predsedničkim izborima 2012, Oland odlično koristi svoje prednosti, ali i mane glavne protivkandidatkinje, kao i otvorenu podršku mainstream medija.

Socijalistička baza ovoga puta, pod uticajem tih istih medija ali i u strahu od ponavljanja ”rizika sa ženom-kandidatom”, daje prednost Olandu u odnosu na Martin Obri, aktuelnu generalnu sekretarku partije, koja više inkarnira tradicionalni socijalizam i radikalni feminizam i ekologizam, što je u ovom trenutku neprihvatljivo većinski konzervativnom francuskom društvu. Sa druge strane, Oland je svojim iznenađujuće odlučnim stavom, ali i politikantskim kompromiserstvom, uspeo da uveri veći deo levičarske baze da je on jedini kandidat socijalista koji sigurno može da pobedi Sarkozija, pridobijanjem čak i levih liberala (iz partije MODEM, čiji je predsednik veliki politički poštovalac Tonija Blera i njegove neotačerovske socijaldemokratije), tradicionalno naklonjenih degolistima. No, uprkos političkoj evoluciji i relativnim ideološkim lutanjima, može se ipak reći da je Fransoa Oland u poslednje dve decenije ostao politički koherentan, tj. veran svojim idealima i generalnoj političkoj orijentaciji. U tom smislu, da bi se razumeo Fransoa Oland kao političko biće, potrebno je shvatiti i specifično francuski politički okvir njegovog delanja, tj. samu Socijalističku partiju kao partiju vlasti (koja, paradoks je, retko dolazi na vlast) i kao pokret sastavljen od raznorodnih socijalističkih i levih tradicija ujedinjenih oko jednog opštijeg, a ”dalekog” cilja, koji se definiše kao: demokratski socijalizam.

Grubo rečeno, u ovoj socijaldemokratskoj partiji postoje dve glavne mainstream struje od njenog nastanka, koje uprošćeno nazivamo Prvom i Drugom levicom. Prva levica je utopistička, marksistička, patriotska, jakobinska, centralistička, evroskeptična, etatistička, redistributivna, izrazito antiliberalna, dok je Druga levica: evropska, dobrim delom antikomunistička, okrenuta društvu nasuprot državi, tehnokratska, ekonomski realistična i spojiva sa blerizmom. Zanimljiva je recimo bila situacija pred nacionalni referendum oko prihvatanja Lisabonskog sporazuma, kada je jedan deo Socijalističke partije radio kampanju ZA, a drugi deo PROTIV toga sporazuma.

Naravno, podele u Socijalističkoj partiji ne tako retko idu i izvan granica ovih tipski predstavljenih levica (treba reći da podela na Prvu i Drugu levicu prevazilazi okvire Socijalističke partije), a ponekad su čak prožete više ličnim sukobima nego sukobom zbog političkih i ideoloških principa. Fransoa Oland je naravno odani predstavnik Druge levice, levice Mišela Rokara, Žaka Delora, Pjer Mendes Fransa, a od polovine 1980-ih i samog Fransoa Miterana, koji je, kako kaže Žan Pjer-Ševenman, najpre osudio ovaj intelektualni pokret kao ”javnu sramotu”, da bi kasnije od njega ”sve preuzeo”. Ova danas dominantna, uslovno rečeno, desna struja u partiji je više koncentrisana na ”popravljanje kapitalizma”, iako formalno ne odbacuje reformizam, tj. težnju ka stvaranju socijalizma kao kvalitativno drugačijeg tipa društva, putem reformi.

Politička istorija Francuske nam kaže da je ova levica, takođe, u ključnim momentima izrazito kompromiserska, tj. spremna na ogromne ustupke kapitalizmu i neoliberalnoj evropskoj birokratiji. U tom smislu, nemamo puno razloga za nadu da bi Fransoa Oland doneo istinske promene. Uprkos posve drugačijem i, u poređenju sa ostatkom socijaldemokratskih stranaka u Evropi, vrlo radikalnom političkom programu. Međutim, treba imati na umu da u Francuskoj podela na levicu i desnicu još uvek ima težinu. Možemo mi tu levicu, opravdano, da zovemo kavijar ili boemsko-buržoaskom levicom, ali socijaldemokratska levica u Francuskoj je još uvek levica, koja osim plana nudi i san, i koja ima veoma čvrste odnose sa sindikatima i svojom radničkom socijalnom bazom. Osim toga, jako i organizovano civilno društvo, radnički pokret i tradicija narodnih borbi u Francuskoj, jednostavno ne dozvoljavaju ovoj levici da postane desnica.

U Francuskoj, ni Sarkozi nije smeo da ulazi u rizik ukidanja osvojenih socijalnih prava građanima i građankama, kakve je recimo socijaldemokrata Šreder bez većih protivljenja operacionalizovao u Nemačkoj. Dakle, levica koja je već tri decenije u konstantnom povlačenju, danas u Evropi trenutno nema stabilniju slamku spasa od Fransoa Olanda i Socijalističke partije. U trenutku kada je evropska radikalna levica potpuno marginalizovana i razjedinjena, Socijalistička partija je jedina levičarska opcija koja ima šansu da dođe na čelo tako važne države EU, a koja potpuno odbacuje da se podredi aktuelnim agresivnim neoliberalnim politikama štednje, stezanja kaiša i ofanzivama protiv svih socijalnih dostignuća radničkog pokreta u modernoj istoriji. To je jedina dakle partija vlasti koja danas, ma koliko to stidljivo i mlako bilo, objavljuje rat svetu finansija i bankarskih špekulacija i najavljuje relativno drakonske poreze najbogatijima. To je jedini mainstream politički pokret u savremenoj Evropi koji predlaže – i ima realnu snagu da realizuje – istinski progresivnu politiku na socijalnom, ekonomskom i kulturnom planu.

Videli smo na šta se svelo političko delanje Papandreuovih socijaldemokrata u Grčkoj i Zapaterovih socijalista u Španiji. A ni ostali nisu bolji. To jest, oni su dokaz nepisanog pravila da levičarska partija, u kontekstu neoliberalne globalizacije i atomizacije i nemoći svetskog radničkog pokreta, ukoliko želi da bude vladajuća partija, neizostavno postaje desna partija. Vrlo je moguće da će to biti slučaj i sa francuskom Socijalističkom partijom. Već smo imali prilike da vidimo da je jedan deo ove partije vodio desnu politiku 1980-ih, ali i krajem 1990-ih godina. Međutim, Francuska je specifična i po tome što je levičarska socijalna baza uvek okrutno kažnjavala vlade levice (i socijaliste i komuniste), koje su vodile desnu politiku. Moguće je da su socijalisti nešto naučili iz tog iskustva. Toliko puta su nas negativno iznenađivali da postoji verovatnoća iznenađenja u drugom pravcu. Takav pozitivan primer, tj. istorijski presedan, upravo su socijalna dostignuća Narodnog fronta, poput plaćenih godišnjih odmora i skraćenja radne nedelje.

U svakom slučaju, Fransoa Oland i Socijalistička partija su jedina politička snaga koja je danas u stanju da probudi nadu evropskoj socijaldemokratiji, pa čak i radikalnoj levici, pomerajući čitav politički i ideološki spektar ulevo. Da li onda treba da nam bude čudan strah evropske neoliberalne desnice od francuskih socijalista? Da li je čudno to što su premijeri Nemačke, Italije, Španije i Velike Britanije odlučili da u potpunosti bojkotuju socijalističkog kandidata, prema pisanju nemačkog Špigla? Ili je čudno to što iz Sarkozijevog štaba optužuju Olanda da je izgubio svaki kredibilitet, ne samo kod evropskih konzervativaca nego i kod evropskih socijaldemokrata, zbog navodno boljševističkog programa? Takođe, da li je čudno to što kopredsednik nemačke partije radikalne levice Die Linke (koju čine struje nemačkih levih socijaldemokrata i reformisanih komunista), Klaus Ernst, izjavljuje da je Olandov program bliži programu njegove partije nego programu Socijaldemokratske partije Nemačke SPD, iako Parti socialiste i SPD pripadaju istoj porodici partija okupljenih u Socijalističkoj internacionali.

Oland recimo predlaže, za mnoge šokantan, porez na prihod najbogatijima od čak 75%, dok je stav Die Linkea da isti porez u Nemačkoj ne sme da bude manji od 53%. To su samo neki od indikatora koji nas navode na mišljenje da se u Francuskoj danas dešava nešto što potencijalno ima istorijski značaj. Vrlo je važno i to što će nova premijerka Francuske, sva je prilika, biti generalna sekretarka socijalista i predvodnica levog krila u partiji Martin Obri. Osim toga, vladu levice će pored socijalista činiti i Front levice (levi socijalisti i Komunistička partija Francuske) i Zeleni, koji će na raznim nivoima učiniti aktuelni program socijalista još radikalnije levljim. Sve nam to govori da će od nekoliko ključnih – unutrašnjih i globalnih – faktora zavisiti budućnost francuske i evropske levice, ali i budućnost Evrope u narednom periodu: Najpre, 1) u kojoj meri će socijalistička Prva levica uspeti da dođe do izražaja u partijskoj strukturi i na upravljačkim mestima u Republici; zatim, 2) koliku će podršku na izborima dobiti Front levice (aktuelna predviđanja se kreću oko 10% sa potencijalom daljeg rasta) i koliki će biti njegov uticaj u vladi Socijalističke partije; 3) da li će pobeda leve koalicije ohrabriti sindikate i radnički pokret da krenu u proces konstantnog pritiska na vladu i privatne vlasnike sredstava za proizvodnju; i na kraju, krucijalno pitanje, 4) da li će se levi virus proširiti i na ostale zemlje EU, a najpre na Nemačku – uz mogućnost formiranja, nakon narednih izbora, analogne koalicije u toj zemlji: SPD, Zeleni i Die Linke.

Francuski socijalisti su 1981. došli na vlast uz vrlo radikalan program koji je predviđao potpuni etapni raskid sa kapitalizmom. Od 1981.do 1983. dolazi do niza progresivnih strukturnih reformi na socijalnom i ekonomskom planu, u vidu decentralizacije, proširenja socijalnih i političkih prava, masovnih nacionalizacija itd. Međutim, nepovoljan globalni kontekst, tj. sabotaža vlasnika kapitala kroz izazivanje situacija lažnih stečajeva rentabilnih firmi i pretnje delokalizacijom kapitala, a onda i devalvacija franka, na unutrašnjem planu, kao i upozorenja evropske birokratije o izbacivanju Francuske iz monetarne unije i uvođenje svojevrsne ekonomske izolacije ove zemlje, sa druge strane, su doveli do nagle promene kursa i dvostrukog poniznog savijanja i oportunizma socijalista: na lokalnom i evropskom planu.

Socijalisti i Fransoa Oland se danas nalaze u podjednako nepovoljnoj situaciji, uprkos nešto drugačijem kontekstu. Od kredibiliteta programa i od njihove sposobnosti da upravljaju situacijom – uvek težeći zadatom cilju – zavisi da li će 6. maj 2012. imati revolucionarne posledice po odavno posrnulu evropsku levicu. Sve oči su, dakle, danas, po ko zna koji put u istorijskoj vertikali, uprte u Francusku.

 
VIDEO: Prvi deo i Drugi deo govora

Srodni link: Govor Fransoa Olanda u hali Burže

Peščanik.net, 14.03.2012.