Ko će biti protivkandidat Sarkoziju na predsedničkim izborima 2012?

Lepa vežba demokratije

U nedelju 09.10.2011. u Francuskoj je održan prvi krug Les primaires socialistes (građanski otvoreni izbori za predstavnika/cu Socijalističke partije – Parti socialiste – na predsedničkim izborima koji će biti održani u maju 2012). Pomenuti događaj je od izuzetne važnosti za sve političke aktere u tzv. parlamentarnoj demokratiji, jer su ovo verovatno prvi izbori ove vrste organizovani u jednoj evropskoj mainstream partiji. Demokratija je naravno pomična granica, a francuski socijalisti su ovog puta napravili hvale vredan kvalitativan demokratski pomak napred. Inače, pravo glasa na ovim izborima su imali svi građani/ke Francuske upisani u birački spisak pre decembra 2010, koji na svom biračkom mestu potpišu dokument lojalnosti levičarskim vrednostima i prilože 1 evro. Takođe, pravo glasa su imali (i imaće u drugom krugu) i svi građani/ke Francuske koji koji nemaju (ili još uvek nemaju) francuski pasoš (imigranati, azilanati, strani studenati itd), ali su članovi/ce Parti socialiste.

Parti socialiste

Parti socialiste je članica Socijalističke internacionale SI (internacionalna organizacija koja okuplja grupu socijalističkih/socijaldemokratskih/radničkih partija iz celog sveta) i trenutno najača politička partija u Francuskoj. Na kantonalnim izborima održanim u martu 2011. Parti socialiste se, posle grandioznih neuspeha, suvereno vraća na političku scenu Francuske sa osvojenih 25% glasova naspram 17% glasova za Sarkozijevu Uniju za narodni pokret UMP. Generalni sekretar partije od 1971. do 1981, i jedan od predvodnika francuskog Pokreta otpora tokom Drugog svetskog rata, Fransoa Miteran, je prvi socijalistički predsednik u istoriji te države. To je ujedno i period kada je Parti socialiste (tada okrenuta više prema jugoslovenskom modelu samoupravnog socijalizma) polako preuzimala hegemoniju na levici koju je od završetka Drugog svetskog rata nadmoćno držala staljnistički ustrojena Komunistička partija Francuske – Le Parti communiste français.

Miteran je za predsednika Francuske izabran 1981. i tokom 14 godina provedenih na položaju šefa države nastojao je da Francusku učini motorom ujedinjene Evrope, i mnogi građani/ke još uvek žale za tim zlatnim periodom francuskog opšteg društvenog i ekonomskog progresa. Kao najveći uspesi iz perioda kada je Parti socialiste bila na vlasti, najčešće se pominju: uvođenje prava na penziju, ukidanje smrtne kazne, 35-očasovna radna nedelja itd. Naravno, pored značajnih rezultata i demokratskih i socijalnih dostignuća, nekoliko vlada pod vođstvom Parti socialiste (u koaliciji sa komunistima, a zatim sa komunistima i zelenima), kao i sam predsednik Miteran, ostali su zapamćeni po brojnim političkim promašajima, oportunizmu, neispunjenim obećanjima i izneverenim nadama, pa i ideološkim lutanjima u periodu kada je izgledalo da neoliberalizam nema alternativu. Svi se sećamo kraha bivšeg generalnog sekretara Parti socialiste i premijera Francuske Lionela Žospana na predsedničkim izborima 2002. – u drugi krug su otišli degolista i desničar Žak Širak i neofašista Žan Mari Lepen – jer je razočarano socijalističko biračko telo potpuno ignorisalo Žospana zbog koketiranja – u vladi koju je vodio od 1997. do 2002. – sa neoliberalizmom i desnicom.

Međutim, posle neuspeha Segolen Roajal na predsedničkim izborima 2007. i definitivne propasti mlake socijalističke politike koju su socijalisti bar dve decenije suprotstavljali odlučnim neoliberalnim desničarima, veoma uspešnim u manipulisanju građanima/kama politikom identiteta (imigracija koja parazitira na socijalnoj pomoći je kriva za sve probleme u društvu) – čini se da se socijalisti vraćaju tradicionalnoj klasnoj socijalističkoj politici. Naravno, uzimajući u obzir sve tekovine Nove levice i savremenih internacionalnih socijalnih pokreta, ali i istorijske promašaje izrazito klasnocentričnih nastojanja stare levice.

Na unutarstranačkim izborima 2008. u francuskom gradu Renu, na kojima je bilo ukupno šestoro kandidata za generalnog sekretara/ku partije (što je ujedno i najodgovornija stranačka funkcija), nakon žestoke borbe između nekoliko krila u partiji i nakon što je zbog ozbiljnog unutarstranačkog razmimoilaženja u javnosti partija dobila naziv Parti suicide (partija samoubica), najveću podršku članstva ipak dobija Martin Obri koja inkarnira upravo tu levu tradicionalno-socijalističku struju u stranci. Pored nje, na čelo partije, kao njen portparol, dolazi i Benoa Amon  – vođa najlevljeg jakog krila u partiji, blizak Olivijeu Bezansnou iz ekstremno leve Nove antikapitalističke partije NPA i Žan Luk Melanšonu koji je u to vreme bio član Parti socialiste i član kampanje Amona za generalnog sekretara partije, a danas je predsednik jedne manje partije radikalne levice Parti de gauche (francuska verzija nemačkog Die Linkea) i kandidat za predsednika Francuske na izborima 2012. ispred koalicije Parti de gauche i Parti communiste français. Amon je inače na tim izborima osvojio preko 20% glasova članstva partije za generalnog sekretara, a u narednom krugu je dao odlučnu podršku Martin Obri u njenoj kampanji za generalnu sekretarku, što je na kraju i odlučilo izbore u njenu korist. Inače, pre tih događanja, Benoa Amon i Arno Montbur, uz još nekoliko mladih lavova i bivših najaktivnijih omladinaca iz omladinske grupe Parti socialiste, Pokreta mladih socijalista MJS, nezadovoljni nedovoljno antiliberalnim kursom partije koju je u tom momentu predvodio Fransoa Oland, rade na projektu osnivanja Nove socijalističke partije (Nouveau Parti socialiste). Ovaj projekat – zbog neslaganja među vodećim ličnostima i zbog, u međuvremenu, skretanja partije ulevo – nije dao željene rezultate.

Dakle, u periodu posle Kongresa u Renu, Martin Obri ujedinjuje do tada potpuno podeljenu i posvađanu partiju, i uz koncept različitim strategijama u ujedinjenom frontu i postoji mnogo više stvari koje nas spajaju nego onih koje nas razdvajajuParti socialiste opet postaje vodeća francuska partija i pobeđuje na svim izborima na kojima učestvuje.

S obzirom na katastrofalne društvene i ekonomske posledice predsedničke vlasti Sarkozija kao predsednika bogatih – kako ga zovu u javnosti – i njegove neoliberalne vlade desnice, postoji saglasnost među analitičarima da će predstvnik/ca Parti socialiste na predsedničkim izborima 2012. biti gotovo sigurno novi francuski predsednik/ca Francuske. Međutim, treba biti jako oprezan. Slične prognoze su davane i pred predsedničke izbore 2007, da bi Sarkozi glatko porazio predstavnicu Parti socialiste Segolen Roajal. Aktuelni politički sistem francuske Pete republike daje prednost liderima koji se ne dovode u pitanje. A takve lidere, iza kojih će bezpogovorno stati cela pastva, u nedemokratski i autoritarno uređenim desničarskim strankama, može da da samo desnica.

Les primaires socialistes ili Les primaires citoyennes

Izbori za predstavnika/cu Parti socialiste na predsedničkim izborima 2012. su zamišljeni kao novi demokratski pomak u francuskom društvu i politici. Očigledno je da su oni ostvarili svoj osnovni cilj, jer sam proces kampanje, davanje apsolutno jednakih uslova za predstavljanje svim kandidatima, njihove javne debate, ali i samog toka izbora, predstavlja manifestaciju veličanstvene demokratske pobede i primer koji će biti model svim levičarskim partijama (i onim mainstream, i radikalnim, pa i ekstremno levim) u Francuskoj, Evropi i šire u narednom periodu. Francuski socijalisti su pokazali da je moguće jednu birokratsku partiju koja je nastala iz pokreta opet delimično vratiti na formu pokreta i staviti je pod direktnu građansku kontrolu.

Parti socialiste je partija koju od samih početaka karakteriše demokratska tradicija pluralne levice i veoma razvijene unutarstranačke demokratije. To je partija koja je nastala na bazi ujedinjenja različitih socijalističkih grupa i struja oko socijalističkog koncepta koji ujedno predstavlja i cilj i sredstvo njihove borbe – demokratskog socijalizma, a ne, kako je u Srbiji obično slučaj, oko jedne autoritarne ili harizmatične ličnosti. Zbog toga nije neobično da unutar te stranke egzistiraju brojne frakcije, od kojih su one na radikalno levim i one na krajnje desnim (tzv. blerističkim) pozicijama u stalnoj političkoj borbi i ideološkim svađama. Treba napomenuti i to da, uprkos svim ideološkim lutanjima, glavne struje u Parti socialiste nikada nisu prihvatile revizionistički proces liberalizacije tj.blerizacije partije. Štaviše, Nova laburistička partija Velike Britanije, iako formalno pripada istoj porodici partija i deo je Socijalističke internacionale, u bazi Parti socialiste često se stigmatizuje kao izdajnička i liberalna. Interesantno je da je, zbog izrazite nepopularnosti Tonija Blera u Parti socialiste, kandidatkinja ove partije na predsedničkim izborima 2007. Segolen Roajal, neposredno pred izbore, odbila javni susret sa Blerom prilikom njegovog dolaska u Paris, kada ga je primio desničarski kandidat Sarkozi. Takođe, Parti socialiste se, za razliku od velike većine socijalističkih/socijaldemokratskih partija u Evropi, nikada nije odrekla jakobinske utopije, niti sna o demokratskom socijalizmu kao suštinski drugačijem društvu od kapitalističkog društvenog i ekonomskog uređenja. To jasno stoji u svim njihovim programskim dokumentima.

Parti socialiste danas broji jedva nešto više od 200 hiljada aktivnih članova/ca koji su obavezni da plaćaju članarinu na godišnjem nivou, jer to pomaže stranci u normalnom funkcionisanju. Svaki član/članica koji nije u stanju da izmiri svoje finansijske obaveze prema stranci, a za to ne postoji opravdanje, automatski prestaje da bude njen član/ica. Poređenja radi, u 6 do 7 puta manjoj po brojnosti stanovnika Srbiji, Demokratska stranka prema zvaničnim podacima ima preko 180 hiljada članova. Ali to je pitanje za dublju raspravu. Na nedeljnim Les primaires socialistes je pak izašlo preko 2,5 miliona građana/ki, što je zaista fascinantan uspeh za levicu, koji ovde priznaju gotovo svi politički delatnici i analitičari. I na levici i na desnici. Neki od njih ocenjuju da nakon ovog demokratskog izazova koji su postavili socijalisti više ništa neće biti isto u političkom životu Francuske. Samo u Parizu je na ovim građanskim izborima na birališta izašlo oko 14% od svih upisanih građana/ki u birački spisak. Kada su ulazili u ovaj proces građanskih izbora, socijalisti su sebi kao cilj postavili bar million participanata.

Ko su kandidati

1. Ubedljivi favorit na tim izborima, Fransoa Oland (kome su gotovo sva istraživanja javnog mnjenja davala gotovo 20% prednosti u odnosu na narednog kandidata/kinju), bivši je dugogodišnji generalni sekretar Parti socialiste (1997-2008), koga unutar partije obično pozicioniraju na centru. Važi za predstavnika tzv. efikasne levice i tehnokratu. U kampanji za les primaires… je bio miljenik dominatnih desničarskih medija, i javnosti je predstavljan kao jedini kredibilan socijalistički kandidat koji može ubedljivo da pobedi Sarkozija. Uglavnom je zaobilazio debatu o suštinskim društvenim i ekonomskim problemima i igrao na kartu svojih oratorskih sposobnosti, iskustva u odnosu sa medijima i predstavljanja sebe kao jedinog ko može da u borbi protiv Sarkozija ujedini levicu, centriste i razočarane sarkoziste. Iako je kampanja bila u toku, sve vreme je predstavljao sebe kao nekog ko je već socijalistički kandidat na predsedničkim izborima i iz te perspektive kritikovao delanje aktuelnog predsednika i vlade.

2. Martin Obri, ćerka jednog od najpopularnijih socijalista ikada i utemeljivača Parti socialiste, Žaka Delora, koja je privremeno napustila ulogu generalne sekretarke partije – kako je ne bi optužili da svoju aktuelnu funkciju koristi kao prednost u kampanji – predstavlja, kako je već pomenuto, levu tradicionalno-socijalističku struju u partiji. Da su izbori podrazumevali učešće samo članova stranke, Martin bi verovatno odnela laku pobedu. U kampanji je bilo jasno uočljivo da iza sebe ima punu podršku stranačke baze, omladine, najvećeg broja intelektualaca/ki i najcenjenijih političara/ki i sindikalista/kinja u stranci i van nje. Nju je recimo direktno podržao Stefan Hesel, 95-ogodišnji autor brošure Indignez-vous, koja je u kratkom roku prodata u više od million primeraka, a danas se smatra za direktnu insipraciju aktuelnih protesta mladih širom sveta. Martin je ujedno nedavno dobila skoro plebiscitarnu podršku građana/ki za drugi mandat na mestu gradonačelnice crvenog Lila, industrijskog gradića na severu Francuske. Takođe, Martin Obri u Francuskoj obično zovu dama od 35 sati, jer je u periodu kada je bila ministarka rada i solidarnosti u Vladi Lionela Žospana, pod njenom ingerencijom donet zakon o radnoj nedelji od 35 sati, koji je za kratko vreme omogućio novih 700 hiljada radnih mesta. Ovu kampanju ona je fokusirala na predstavljanje svog programa za predsedničke izbore i, za razliku od njenog glavnog konkurenta, davala veoma jasne, hrabre i radikalne predloge u vezi sa pitanjima izlaska iz doba nuklearne energije, ujednačavanja plata između muškaraca i žena, jačanja etatizacije i socijalnih davanja, uz istovremenu reindustrijalizaciju i smanjenje nezaposlenosti, postavljanja granica između najmanje i najveće plate, oporezivanja bogatih, omogućavanja glasanja imigrantima bez pasoša na lokalnim izborima, izglasavanja zakona o dekriminalizaciji lakih droga i izjednačavanja u pravima LGBT zajednice u pogledu sklapanja brakova itd. U svakom slučaju, njen diskurs u sebi nosi osim plana i san, što je i prednost i nedostatak kod patrijarhalnog i konzervativnijeg biračkog tela.

3. Arno Montbur predstavlja jednu od dve jače radikalno leve struje u partiji (druga na čelu sa Benoa Amonom je na ovim izborima već podržala Martin Obri), i sa svojim projektom demondijalizacije, Šeste republike i potpunog raskida sa aktuelnim konceptom korporativnog kapitalizma, sebe je predstavio kao alternativu u odnosu na sve kandidate. Ovaj koncept je jako blizak altermondijalističkim pokretima i njihovim zahtevima za internacionalizmom, a protiv neoliberalne mondijalizacije. Ovaj projekat podrazumeva vraćanje jakog protekcionizma u ekonomsku sferu, uz zaštitu radnih mesta i reindustrijalizaciju, kao i preispitivanje svih ugovora sa EU i samog koncepta EU kao takve. Takođe, snažan nadzor nad bankama i njihovim aktivnostima, uz ograničenje svih spekulativnih aktivnosti finansijskog kapitala.

4. Montburov najžešći ideološki protivnik, Manuel Vals, brani tzv. pogrešno označenu socijaldemokratsku ili blerističku poziciju i predstavlja krajnje desno krilo u stranci. Naime, u francuskoj Parti socialiste sam pojam socijaldemokratski ima pežorativno značenje među jednim delom članstva, jer se povezuje sa nemačkom socijaldemokratskom partijom SPD, koja je 1990-ih krenula u liberalizaciju po modelu Novih laburista u Britaniji. Međutim, oni zaboravljaju da je sve do 1970-ih, a pogotovo pre Prvog svetskog rata, nemačka socijaldemokratija stajala na mnogo ortodoksnijim levičarskim pozicijama od francuskih socijalista. Vals je inače, zajedno sa svojim mentorom – poznatim francuskim filozofom šarlatanom, Sarkozijevim ratnim ideologom i predstavnikom tzv. kavijar levice – Bernar Anri Levijem, pre nekoliko godina čak javno lobirao da Parti socialiste promeni ime i definitivno napusti marksizam, kako se u javnosti više ne bi vezivala za anahroni socijalizam. Njegova liberalna retorika je po gotovo svim pitanjima odudarala od onoga o čemu su govorili ostali kandidati, pri čemu je na optužbe Montbura da nije socijalista i levičar, odgovarao da danas više niko nema monopol nad levicom i da su takve optužbe deplasirane.

5. Peti kandidat, Žan Mišel Bajle je predsednik Parti radical de gauche (Radikalna partija levice), manjeg koalicionog partnera Parti socialiste i ideološki jako blizak Fransoa Olandu. To je izraženo građanska partija, sa duboko ukorenjenom tradicijom u francuskoj politici, koja je uvek naginjala levici, nešto slično nekadašnjem Građanskom savezu Srbije, čije članove/ce koji su različitog ideološkog opredeljenja – od levih liberala do radikalnijih levičara – pre svega povezuju izrazito sekularistička i republikanska nastojanja. Dozvolom da član jedne druge partije, koji javno izjavljuje da se ideološki ne oseća socijalistom, učestvuje na njihovim unutarstranačkim izborima Parti socialiste, dodatno je dokazala građanski i demokratski karakter ovih izbora.

6. Na kraju, Segolen Roajal, kandidatkinja Parti socialiste na prethodnim predsedničkim izborima na kojima je tesno izgubila već dobijenu bitku protiv Nikole Sarkozija, i bivša nevenčana supruga Fransoa Olanda sa kojim ima četvoro dece, najviše je ideološki lutala u odnosu na sve kandidate u kampanji. Njene glavne teme su, pored državne kontrole nad bankama, bile ekologija i opštegrađanska društvena participacija. U stvari, sam princip ovih građanskih unutarstranačkih izbora je trebalo da predstavlja pobedu njenih ideja – o direktnom učestvovanju građana/ki u svim društvenim procesima gde je to tehnički izvodljivo – koje je godinama branila. Čini se da je po brojnim pitanjima ona ideološki bliža Martin Obri nego svom bivšem suprugu.

***

Najzad, kakvi su rezultati prvog kruga izbora i šta možemo da očekujemo u drugom i nakon toga? Prema očekivanju, Fransoa Oland je, doduše ne toliko ubedljivo kako su to predstavljala razna istraživanja javnog mnjenja, dobio najveću podršku građana/ki u prvom krugu. Za njega je glasalo 39% od svih izašlih građana. Na drugom mestu je, isto prema očekivanjima, ali dosta bolje plasirana nego što su to pokazivala predizborna predviđanja, Martin Obri sa osvojenih 31% glasova. Treće mesto je osvojio sa 17% glasova, potpuno neočekivano a za neke i poprilično šokantno, radikalno levi kandidat Parti socialiste Arno Montbur. Sve predizborne ankete su mu davale između pet do maksimum 8% glasova. Tek na četvrtom mestu je Segolen Roajal, sa za nju ponižavajućih, a za ogromnu većinu građana/ki i analitičara potpuno neverovatnih 7% glasova. Samo nekoliko godina pre toga, ona je imala preko 60% podrške članstva svoje partije. Nakon nje, predstavnik desne, blerističke struje u partiji, Manuel Vals je osvojio 5% podrške od svih izašlih na birališta širom Francuske, a predsednik Parti radical de gauche Bajle ni 1%.

Drugi krug izbora će se održati sledeće nedelje, 16 oktobra. Borba između Olanda i Obri će do samog kraja biti neizvesna. Videćemo da li je Francuska levica spremna da i ovoga puta izabere ženu za kandidatkinju za predsednicu Republike. U javnosti se mogu čuti komentari da Francuska još uvek nije spremna za ženu na čelu države. Koja je pritom i jasno levičarski opredeljena. To se donekle može uočiti i podelom glasova na ovim izborima. Fransoa Oland je ubedljivo pobedio u ruralnijim krajevima države i u manjim gradovima, dok je u većim gradovima za njega glasalo, skoro plebiscitarno, starije stanovništvo. S druge strane, Martin Obri je ostvarila prednost u velikim gradovima, industrijskim centrima, i za nju glasiju mladi i žene. Ona je pobedila i u Parizu. Mnogi daju glas Olandu samo zato što veruju, tako im se već duže vremena servira u medijima, da on sigurno može pobediti Sarkozija na predsedničkim izborima. Nakon zatvaranja birališta, Martin Obri je po dobijanju zvaničnih rezultata pozvala na masovnu mobilizaciju građanstva u drugom krugu, jer smatra da je protiv Sarkozija delotvoran jedino projekat jake i ujedinjene levice (misli na koaliciju sa komunistima, partijom levice i zelenima), a ne koncept mlitave levice koji predstavlja njen proivkandidat.

Mnogo toga će zavisiti od Arno Montbura. Videćemo koga će on da podrži u drugom krugu. Martin mu je ideološki mnogo bliža, ali sa druge strane, lični animozitet između njih dvoje nije tajna. Podrška Olandu bi verovatno delegitimizovala sve ono što je u izbornoj kampanji tako žustro branio (a verovatno ga ne bi poslušala ni većina onih koji su za njega glasali), dok mu sujeta verovatno neće dozvoliti da uputi otvorenu podršku Martin Obri. Ili hoće. Videćemo. Najavio je da će poslati otvoreno pismo kandidatima u kome će zahtevati njihove odgovore u odnosu na to koliko su spremni da deo njegovog programa inkorporiraju u svoju kampanju za predsedničke izbore. Te odgovore ćemo dobiti u TV duelu dvoje preostalih kandidata 12. oktobra. U svakom slucaju, Montbur je zvezda ovih izbora. Na izuzetno posećenoj konferenciji za novinare, on je pozdravio pobedu levice u partiji na ovim izborima i to pomalo nadmeno predstavio kao uvod u rušenje degolističke Pete republike i korporativističkog kapitalizma u Francuskoj i šire. Rekao je da će socijalisti morati da izgrade Šestu republiku koja će biti mnogo bliža građanima/kama i njihovim potrebama, ukoliko žele da opravdaju njihova očekivanja.

Međutim, ono što je jasno, bez obzira ko bude pobedio u drugom krugu, a za levicu je naravno bolje da to bude Martin Obri, ključna stvar u svim budućim procesima je pobeda na predsedničkim izborima 2012. i širenje ovog levog virusa na Nemačku i dalje širom Evrope, ali i mnogo snažnija podrška i istovremeno pritisak odozdo sindikata, direktno građana/ki, socijalnih pokreta i ostalih delova civilnog društva. Bez tog pritiska, sve promene koje budu nastupile pod socijalistima će biti kozmetičkog karaktera i orjentisane na partikularne potrebe pojedinih ugroženih grupa. To će biti važne promene za život pojedinih ljudi, ali nikako ne i sistemske, kakve su nam u ovom trenutku nasušno potrebne.

Peščanik.net, 11.10.2011.

Srodni linkovi:

Milutin Mitrović – Dobar i lud

Žarko Puhovski – Okupacija u par slika

Vuk Perišić – Neoludizam

Žarko Puhovski – Čista demokracija je fikcija

Milutin Mitrović – Sizif u Brislu

Milutin Mitrović – Generacija za otpad

The Independent – Mala crvena knjiga koja je zapalila Francusku