- Peščanik - https://pescanik.net -

Ko je uništio industriju

U okviru pretežne mrzovolje među kreatorima javnog mišljenja, s kojom se u Srbiji dočekuje početak pregovora Srbije sa Evropskom unijom, ponovo se povampiruje teza da je srpsku industriju uništio „neoliberalizam“, te da je time „izvršen strašan zločin, veći od onih koje su izvršili komunisti i nacionalisti“.

Tome se dodaje da je Srbiji potrebna reindustrijalizacija, o kojoj, navodno, svi ćute, kao da ne vide da je „Nemačka sačuvala industriju, dok smo je mi uništavali i rasparčavali“, itd. Kad tako javno govori jedan sociolog, šta tek misle oni koji zorom ranom piju pivo pred seoskim kioscima i kukaju nad tužnom srpskom sudbinom, zadojeni vekovnom patriotskom propagandom.

Pošto su citirane konstatacije (iz Politike, od 19. januara) iznad puke empirije i pošto su izrečene kao „metadijagnoze“, mada bez potpore u činjenicama i bez ikakve veze sa njihovim uzročno-posledičnim redosledom pojavljivanja u našoj novijoj istoriji, sa tim konstatacijama je nemoguće polemisati. Problem je što se one šire kao epidemija dijareje, u zemlji gde ni ruke nemaš s čim oprati, pa je otuda, ipak, potrebno skrenuti pažnju bar na najosnovnije protivrečnosti u ovakvim tvrdnjama.

Prvo, notorno je da je srpska industrija stigla na istorijski tobogan propasti još u osmoj deceniji 20. veka (sa prosečno negativnom stopom rasta), a da su je u narednoj „ratnoj dekadi“ dotukli „nacionalno osvešćeni komunisti“, sve boreći se protiv „neoliberalnog novog svetskog poretka“. U toj borbi Davida i Golijata, kako to, nažalost, obično biva u ekonomiji – Golijat je pobedio, ne zato što domaća elita nije spasavala radna mesta u srpskoj industriji, već zato što je ta elita ušla u tu besmislenu tuču. To se videlo i po tome što od 1.109 privrednih objekata u „desetogodišnjoj (i dužoj) izgradnji“ u Srbiji, sa od 80 odsto stepena dovršenosti, gotovo nijedan industrijski objekat nije dovršen i stavljen u funkciju posle 2000. godine. Sav raniji građevinski napor je otišao u vetar, jer su se prilike na industrijskim tržištima radikalno izmenile, dok je Srbija ratovala za „srpske zemlje“ po SFRJ, ne odustajući da sanja o socijaldemokratskoj državi blagostanja, bez EU i NATO kišobrana.

Pri tome, naravno, treba imati u vidu da je stepen korišćenja kapaciteta u industriji Srbije između 1989. i 1998. godine opao sa 76 na 36 odsto, sa tendencijom daljeg pada. Nikakav „carinski zid“ nakon takve civilizacijske katastrofe nije više srpsku industriju mogao zaštiti na uskom i siromašnom unutrašnjem tržištu. Ona je definitivno izgubila ne samo akumulaciju, nego i tehnološki korak – a politička elita, koja je trebalo da učini „kopernikanski zaokret“, nastavila je da se bavi „geopolitičkim raspećima“.

Ipak, u mržnji prema neoliberalizmu i globalizaciji ima jedno neprimećeno „zrno soli“. „Neoliberalna globalizacija“ je, doista, indirektno, doprinela krahu srpske industrije, ali ne na onaj način, koji se sada protura kao politička jadikovka. Naime, kako je srpska industrija pretežno bila „šrafciger industrija“ Zapada, ona je počela da propada onog trenutka kada je startovao ubrzani industrijski razvoj velikih siromašnih zemalja – koje su odlučile da se otvore prema svetskom kapitalu. Reč je o danas popularnim zemljama u Srbiji, onima koje se nazivaju BRIK zemlje (Brazil, Rusija, Indija, Kina), a čiji se uspesi ovde, što je normalno i moralno, stalno dočekuju sa simpatijama.

Pošto se Srbija opirala i neoliberalizmu i globalizaciji (takva je priroda naših nacionalističkih i komunističkih programa), BRIK zemlje, koje su se u ekonomskom smislu priklonile suprotnom putu, to jest, korišćenje „svetskog neoliberalizma“ su postavile kao svoj politički prioritet – prigrabile su sve industrijske investicije razvijenog sveta. Jer su imale široko unutrašnje tržište, a nudile su i veoma jeftinu radnu snagu, ne mareći mnogo za zaštitu radničkih i penzionerskih prava svojih državljana.

Tako se na kraju dogodilo da je „imperijalni neoliberalni globalizam“ na planeti, pretežno u velikim zemljama u razvoju, u poslednje tri decenije stvorio na stotine miliona efektivnih radnih mesta (umesto onih fiktivnih) upravo kod svojih globalnih političkih konkurenata i jučerašnjih ideoloških protivnika. To jest, neoliberalizam je u siromašnim državama otvorio više nego hiljadu puta više radnih mesta od broja onih radnih mesta koje su u međuvremenu izgubile SAD i Zapadna Evropa, a delimično i Srbija. Ni famozna svetska kriza taj pozitivni bilans „globalizma“, između otvorenih i zatvorenih radnih mesta, nije bitno promenila.

Može se danas mudrovati, kao što se već mudruje u desničarskim i levičarskim krugovima u SAD i Evropi, zašto je „neoliberalizam“ toliko mnogo ulagao u ostatak sveta, toliko da se sada stari industrijski centri osećaju ugroženim i kukaju za starim vremenima, ali ga je smešno optuživati da je po svetu gasio radna mesta kod onih koji su bili spremni da se menjaju i prihvate nove izazove.

Novi magazin, 24.01.2014.

Peščanik.net, 24.01.2014.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU