- Peščanik - https://pescanik.net -

Koga boli Đinđić

Foto: NASA

Bol, imenica, a ako dobro pamtim i jedina u našem jeziku koja može biti i muškog i ženskog roda. No, bez obzira na to da li osećamo ”takav bol” ili ”takvu bol”, to je i reč koju najčešće zloupotrebljavamo, bilo u sudskim tužbama da bismo dobili odštetu, bilo u svakodnevnom govoru kad kažemo da nas boli (uvo, dupe, polni organ) a zapravo hoćemo da naglasimo kako nam određena pojava, osoba ili određeni događaj uopšte ne pričinjavaju nikakvu bol.

Političari bol zloupotrebljavaju najčešće u skupštinskim rezolucijama kad blasfemično ”izražavaju bol zbog svih žrtava” umesto da osude genocid. Zloupotreba je i ovo današnje neprekidno pominjanje bolnih reformi kojim se javnosti sugeriše saosećajost vlasti, dok se zapravo radi o tome da će reforme boleti nas svakodnevno, a vlast tek eventualno i to za jedno četiri godine na izborima.

Zloupotreba je bila i ona DS-SPS priča o dva bola (za mrtvim predsednicima jedne i druge partije) koja je navodno bila osnova za ”nacionalno pomirenje” dok se zapravo radilo o partijskom pomirenju zarad koalicije na vlasti. No, makar i politička zloupotreba, to je barem bila prilika da čujemo nekoga iz Demokratske stranke kako govori o bolu zbog ubijenog premijera. Ali, bila je to ujedno i poslednja prilika. Bol se više nije pominjao, a i Đinđića je bilo sve manje u izjavama njegovih naslednika.

Pa ipak, još od vremena onog Nikolićevog da Đinđiću treba reći da je i Tito pred smrt imao problema sa nogom i Tijanićevog da ako Đinđić preživi, Srbija neće, u javnosti se nije govorilo ružno o ubijenom premijeru. Na kraju je čak i Vučić počeo da ga parafrazira i da koristi svaku priliku kako bi nas naveo da ga poistovetimo sa njim (zna da će skončati od ruke naroda kojeg toliko voli, jer ”narod” ne voli reformatore i krvoločno se obračunava sa njima).

I tako, prvo je Srbija brutalnim ubistvom izgubila premijera, onda se on izgubio iz zaostavštine svojih naslednika, da bi se ubrzo izgubio i bol za njim. A sada se izgubio i svaki obzir. U knjizi koju inače ne bih poželela da čitam, ali pošto je Danas objavio deo koji sam zbog podnaslova ipak pročitala – Mićunović opisuje Đinđića kao nečasnog, beskrupuloznog, vlastoljubivog i narcisoidnog čoveka. Naravno, ne tim rečima, bar ne u delu koji je objavljen, ali se to nameće kao zaključak kada pročitate šta je, navodno, Đinđić govorio. Čak i ako zanemarite činjenicu da Mićunović prepričava razgovore kojima nije bilo drugih svedoka ili stvari kojima ni sam nije prisustvovao, ostaje pitanje – šta njega boli pa je imao potrebu da publikuje tako nešto? Ili ga samo baš boli briga za sve i svakoga, osim za sebe i željenu sliku o sebi.

Peščanik.net, 04.08.2014.

TEMA – ATENTAT


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)