- Peščanik - https://pescanik.net -

Kontroverza o Ajhmanu

Svedokinja na suđenju Ajhmanu

Pismo Geršomu Šolemu

Kad sam se pre nedelju dana vratila kući našla sam vaše pismo. Vi znate kako je kad se pet meseci odsustvuje. Evo pišem prvog slobodnog trena koji sam uhvatila; stoga moj odgovor možda neće biti elaboriran onako kako bi trebalo.

Postoje izvesne tvrdnje u vašem pismu koje nisu otvorene za kontroverzu, zato što prosto nisu tačne. Pozabaviću se prvo njima, tako da možemo nastaviti sa onima koje zaslužuju da budu prodiskutovane.

Ja nisam jedna od “intelektualki koje dolaze sa nemačke levice”. Vi ovo možda ne znate, jer se nismo poznavali kad smo bili mladi. Činjenica, na koju ni na koji način nisam ponosna i koju nekako nerado ističem, pogotovo od Makartijevog doba u ovoj zemlji, je da sam kasno shvatila važnost Marksa, jer me, kad sam bila mlada, nije interesovala ni istorija ni politika. Ako bi se moglo reći “odakle dolazim”, onda dolazim iz tradicije nemačke filozofije.

Što se tiče druge vaše tvrdnje, a ja na žalost nisam sposobna da odredim da li ste u toj stvari mogli znati činjenice, nalazim veoma zagonetnim da ste mogli da napišete: “Ja je u potpunosti poštujem kao kći našeg naroda, ali ni na koji drugi način.” Istina je da ja nikad nisam čak ni pretendovala da na bilo koji način budem bilo šta drugo do ja sama, i nikad nisam osetila čak ni iskušenje u tom smislu. Isto bi bilo reći da sam ja muškarac a ne žena – to jest, reći neku vrstu ludosti. Naravno, ja znam da “jevrejski problem” postoji čak i na tom nivou, ali to nikad nije bio moj problem – čak ni u detinjstvu. Biti Jevrejka, to za mene spada u neosporive činjenice mog života, a ja nikad nisam želela da menjam ili poričem činjenice ovakve vrste. Postoji takva stvar kao što je osnovna zahvalnost za sve ono što je takvo kakvo jeste, za ono što je dato a ne napravljeno, za ono što je physei a ne nomo. Naravno, ovaj stav je predpolitički, ali u izuzetnim okolnostima – kao što su okolnosti jevrejske politike – on zadobija i političke konsekvence, iako, da tako kažem, na negativan način. On izvesne tipove ponašanja čini nemogućim – doista, upravo one koje ste izabrali da učitate u moja razmatranja. (Da dam jedan primer: U posmrtnom govoru Kurtu Blumenfeldu, Ben Gurion je izrazio žaljenje što Blumenfeld, kad je došao živi u Izraelu, nije uvideo da bi bilo prikladno da promeni ime. Zar nije očigledno da je Blumenfeld odbio da promeni ime tačno iz onih istih razloga koji su ga u mladosti naveli da postane cionist?) Moj stav u ovoj stvari sigurno vam mora biti poznat i meni je neshvatljivo zašto biste želeli da mi prilepite etiketu koja mi u prošlosti nije pristajala, a ne pristaje mi ni danas.

Da pređem na poentu. Počeću, polazeći od onog što sam upravo rekla, sa onim što vi nazivate “ljubav prema jevrejskom narodu” ili A habath Israel. (Uzgred, bila bih vam veoma zahvalna ako biste mogli da me obavestite od kada ovaj pojam igra neku ulogu u judaizmu, kada je počeo da se upotrebljava u hebrejskom jeziku i književnosti… itd) Vi ste potpuno u pravu – mene ne pokreće nikakva “ljubav” takve vrste i to iz dva razloga: nikad u svom životu nisam “volela” nijedan narod ili kolektiv – ni nemački narod, ni francuski, ni američki, ni radničku klasu, niti bilo šta takve vrste. Ja zaista volim “samo” svoje prijatelje i jedina ljubav za koju znam i u koju verujem je ljubav prema konkretnim osobama. Drugo, ta “ljubav prema Jevrejima” pošto sam ja sama Jevrejka izgleda mi prilično sumnjivo. Ja ne mogu voleti sebe ili bilo šta za šta znam da je neodvojivi deo moje vlastite ličnosti. Da bih ovo pojasnila, ispričaću vam razgovor koji sam vodila sa jednom istaknutom političkom ličnošću koja je branila – po mom mišljenju katastrofalno – neodvajanje religije i države Izrael. [Ova ‘ličnost’ je Golda Meir, tada ministarka spoljnih poslova, a kasnije premijerka Izraela. Prilikom prvog objavljivanja ovog pisma, Hana Arent je na Šolemov zahtev izbrisala njeno ime i promenila zamenicu ženskog roda. – Džerom Kon] On je rekao – nisam više sigurna da li baš ovim rečima – nešto slično ovome: “Razumećete da ja kao socijalista, naravno, ne verujem u Boga, ja verujem u jevrejski narod.” Nalazeći da je ovakva tvrdnja šokantna i budući odveć šokirana, tada ništa nisam odgovorila. Međutim, mogla sam odgovoriti ovako: Nekada se veličina ovog naroda sastojala u tome da je on verovao u Boga i da je verovao u Njega na takav način da su poverenje i ljubav prema Njemu bili veći od straha. A danas ovaj narod veruje samo u sebe? Kakvo dobro iz toga može proizaći? – Dakle, u tom smislu ja ne “volim” Jevreje, niti “verujem” u njih. Ja im samo pripadam i to samorazumljivo, bez rasprave i argumenata.

O istom ovom problemu možemo raspravljati i u političkim terminima, što bi nas dovelo do rasprave o patriotizmu. Da nema patriotizma bez permanentne opozicije i kritike, to je bez sumnje naše zajedničko polazište. Ali ja vam mogu priznati i nešto povrh toga, naime, da me loša dela mog vlastitog naroda, prirodno, rastužuju više nego loša dela drugih naroda. Ova tuga, međutim, po mom mišljenju nije za pokazivanje, čak i kad bi bila najunutrašnjiji motiv izvesnih činova ili stavova. Generalno govoreći, čini mi se da je uloga “srca” u politici sasvim sumnjiva. Vi, isto kao i ja, znate koliko su često oni koji samo izveštavaju o neugodnim činjenicama bili optuživani da nemaju dušu, srce, ili ono što vi zovete Herzenstakt. Drugim rečima, oboje znamo koliko su često ove emocije korišćene da bi se prikrila činjenična istina. Ja ovde ne mogu raspravljati o tome šta se događa sa emocijama kad se pokazuju javno i postaju faktor u političkom području, ali to je važna tema i ja ću pokušati da katastrofalne rezultate takvog ponašanja opišem u mojoj knjizi O revoluciji, prilikom raspravljanja uloge sažaljenja u formiranju revolucionarnog karaktera.

Publika na suđenju Ajhmanu

Šteta je što knjigu niste pročitali pre tekuće kampanje njenog pogrešnog prikazivanja od strane jevrejskog “establišmenta” u Izraelu i Americi. Na nesreću, veoma je mali broj onih koji su u stanju da se odupru uticaju takvih kampanja. Čini mi se neverovatnim da ste bez uticaja te kampanje mogli pogrešno razumeti određene stavove. Javno mnjenje je – pogotovo kad je, kao u ovom slušaju, brižljivo manipulisano – moćna stvar. Tako ja nikad od Ajhmana nisam napravila “cionistu”. Ako vam je promakla ironija sentence – koja se jednostavno nalazi u oratio obliqua, prenošenju Ajhmanovih vlastitih reči – ja vam zbilja ne mogu pomoći. Uveravam vas, to je jedino što mogu, da nijedan od desetina čitalaca koji su knjigu pročitali pre nego što je objavljena, nije imao nikakve nedoumice u pogledu ove stvari. Dalje, ja nikad nisam pitala zašto su Jevreji “dopustili sebi da budu pobijeni”. Naprotiv, ja sam optužila Hausnera zato što je ovo pitanje postavljao svedoku za svedokom. Nijedan narod i nijedna grupa nisu reagovali drugačije pod neposrednim pritiskom terora. Pitanje koje sam ja postavila je pitanje saradnje jevrejskih funkcionera tokom “konačnog rešenja”, a ovo pitanje je jako neugodno, jer se ne može tvrditi da se radilo o izdajnicima. (Bilo je i izdajnika, ali su oni irelevantni.) Drugim rečima, sve do 1939. pa čak i do 1941, šta god da su jevrejski funkcioneri učinili ili propustili da učine, može se razumeti i opravdati. Tek kasnije je to postalo duboko problematično. Ovaj problem je izašao na videlo tokom sudskog procesa i moja dužnost je, naravno, bila da o tome izveštavam. Ovo je deo naše takozvane nesavladane prošlosti I, iako ste vi možda u pravu da je prerano za “izbalansiran sud” (u šta ja sumnjam), ja verujem da ćemo sa ovom prošlošću izaći na kraj samo ako počnemo da prosuđujemo i pri tom budemo iskreni.

Ja sam svoju poziciju učinila jasnom, a ipak je očito da je vi niste razumeli. Rekla sam da nije bilo mogućnosti za otpor, ali da je postojala mogućnost da se ne čini ništa. A da se ne bi činilo ništa, nije potrebno da se bude svetac, dovoljno je bilo reći: “Ja sam naprosto Jevrej i ne želim da igram nikakvu drugu ulogu.” Da li su ovi ljudi ili neki od njih, kako vi nagoveštavate, zaslužili da budu obešeni, sasvim je drugo pitanje. Ono o čemu treba raspravljati nisu toliko ljudi, koliko su to argumenti kojima su oni opravdavali sebe u svojim očima i očima drugih. Baveći se ovim argumentima stičemo pravo da donesemo sud. Pored toga, ne smemo zaboraviti da ovde imamo posla sa uslovima koji su bili dovoljno strašni i očajni, ali da to nisu bili uslovi koji su vladali u koncentracionim logorima. Odluke su bile donošene u atmosferi terora, ali ne pod njegovim neposrednim pritiskom i uticajem. Postojale su značajne razlike u stepenu za koje svako ko proučava totalitarizam mora da zna i mora ih uzeti u obzir. Ovi ljudi su još uvek imali izvesnu ograničenu slobodu odlučivanja i delovanja. Upravo kao što su SS ubice (kao što to danas znamo) takođe posedovale ograničeni izbor alternativa. Mogli su reći: “Ja želim da budem oslobođen od svojih ubilačkih dužnosti” i ništa im se ne bi dogodilo. Pošto u politici imamo posla sa ljudima, a ne sa herojima ili svecima, to je ova mogućnost “neparticipacije” (Kirhajmer) presudna, ako želimo početi da prosuđujemo ne sistem nego individue, njihove izbore i njihove argumente.

Ajhman u pauzi suđenja

I Ajhmanov sudski proces bavio se jednom individuom. U svom izveštaju ja sam govorila samo o stvarima koje su se događale tokom samog sudskog procesa. To je razlog zašto nisam pominjala “svece” o kojima vi govorite. Umesto toga ja sam se ograničila na borce pokreta otpora čije je ponašanje, kao što sam rekla, bilo još više za divljenje jer se to događalo u uslovima pod kojima je otpor zaista prestao da bude moguć. Nije bilo svetaca među svedocima optužbe, ali je bilo jedno potpuno čisto ljudsko biće, stari Grinšpan, čijem sam svedočenju zato dala malo više prostora. Sa nemačke strane moglo se, na kraju krajeva, pomenuti više od jednog jedinog slučaja, slučaja narednika Šmita. [Anton Šmit je dok je služio u Poljskoj pomagao jevrejske partizane. Priča o njemu se nalazi u 14. poglavlju knjige Ajhman u Jerusalimu – Džerom Kon] Međutim, pošto je to bio jedini slučaj koji je pomenut tokom sudskog procesa, ja sam se na to ograničila.

Da je u koncentracionim logorima distinkcija između žrtava i dželata bila zamagljena namerno i kalkulisano dobro je poznato i ja sam, isto kao i drugi, insistirala na tom aspektu totalitarnih metoda. Ali da ponovim: to nije ono što ja podrazumevam pod jevrejskim udelom u krivici ili pod totalnim kolapsom svih standarda. To je bio deo sistema i doista nema nikakve veze sa Jevrejima.

Kako ste mogli poverovati da je moja knjiga “ruganje cionizmu”, za mene bi bila potpuna misterija, da ne znam da su mnogi ljudi u cionističkim krugovima postali nesposobni da saslušaju mišljenja ili argumente koji ne idu utabanim stazama ili nisu u saglasju sa njihovom ideologijom. Postoje izuzeci; jedan moj prijatelj cionist je sasvim bezazleno napomenuo da je knjiga, posebno poslednje poglavlje (priznanje nadležnosti suda, opravdanje kidnapovanja), veoma proizraelski nastrojena – što zaista i jeste. Ono što vas zbunjuje je to što se moja argumentacija i moj pristup razlikuju od onog na što ste navikli; drugim rečima, nevolja je u tome što sam ja nezavisna. Pod ovim podrazumevam, sa jedne strane, da ja ne pripadam nijednoj organizaciji i da uvek govorim samo u svoje vlastito ime i da, sa druge strane, imam veliko pouzdanje u Lesingovo selbstdenken za koje, ja mislim, ni ideologija ni javno mnjenje a ni “uverenja” nikada ne mogu biti zamena. Kakve god primedbe da imate na moje rezultate, nećete ih razumeti dok ne shvatite da su oni zaista moji vlastiti i ničiji drugi.

Žao mi je što niste obrazložili vaš stav protiv izvršenja smrtne kazne, jer ja verujem da bismo raspravljanjem ovog pitanja mogli učiniti neki pomak u potrazi za mestom na kome su locirane naše fundamentalne razlike. Rekli ste da je to bila “istorijska greška” i ja se osećam veoma neugodno kad vidim da se avet Istorije pojavljuje u ovom kontekstu. Po mom mišljenju, to je politički i pravno (a samo o ovom poslednjem se u stvari i radi) bilo ne samo korektno – bilo je potpuno nemoguće ne izvršiti kaznu. Jedini način da se to spreči bio je da se prihvati sugestija Karla Jaspersa i da se Ajhman izruči Ujedinjenim nacijama. Niko to nije želeo, a verovatno to nije bilo ni izvodivo; tako nije bilo druge alternative do da se on obesi. Pomilovanje nije dolazilo u obzir, ne zbog pravnih razloga – praštanje ionako ne spada u prerogative pravnog sistema – nego zato što se milost primenjuje pre na ličnost nego na delo. Akt milosti ne oprašta delo nego oprašta ubici u meri u kojoj je on, kao ličnost, nešto mnogo više od svega što je ikad učinio. Što kod Ajhmana nije bio slučaj. A poštedeti mu život, ne praštanjem, nije bilo moguće na pravnim temeljima.

Na kraju, tu je i jedina stvar oko koje me niste pogrešno razumeli i gde mi je drago da ste izneli poentu. Vi ste potpuno u pravu, ja sam promenila mišljenje i ne govorim više o “radikalnom zlu”. Prošlo je puno vremena od našeg poslednjeg susreta, ili od kad smo o toj stvari razgovarali. (Uzgred, ne vidim zašto moj termin “banalnost zla” nazivate krilaticom ili sloganom, kad ovaj termin, koliko ja znam, niko pre mene nije koristio; ali to je nevažno.) Zaista je danas moje mišljenje da zlo nikad nije “radikalno”, da je samo ekstremno, i da ne poseduje nikakvu dubinu niti ikakvu demonsku dimenziju. Ono se može širiti i obrasti ceo svet upravo zato što se širi po površini kao gljivice. Ono “prkosi mišljenju”, kao što sam rekla, zato što se mišljenje trudi da dosegne neku dubinu, da dođe do korena stvari, a kad se bavi zlom biva frustrirano, jer ne nalazi ništa. To je ta “banalnost”. Samo dobro ima dubinu i može biti radikalno. Međutim, ovde ne bih dublje ulazila u ovu materiju. Nameravam da to obradim kasnije u drugom kontekstu. Ajhman može ostati veoma dobar model onoga što sam htela da kažem.

Vi nameravate da objavite vaše pismo i pitate me imam li neku primedbu. Moj savet bi bio da ne prosleđujete pismo trećim osobama. Vrednost ove kontroverze sastoji se u njenom epistolarnom karakteru, naime u činjenici da se odvija među prijateljima. Odatle, ako ste spremni da objavite moj odgovor istovremeno sa vašim pismom, ja naravno nemam nikakvih primedbi.

New York City, 24. juli 1963.

Iz knjige The Jewish Writings, New York 2008, Schocken Books: “The Eichmann Controversy (A Letter to Gershom Scholem)”, p. 465-471.

Preveo sa engleskog Branislav Dujmić

Peščanik.net, 19.05.2011.

HOLOKAUST