- Peščanik - https://pescanik.net -

Koplje i štit

Social Benches by Jeppe Hein

Doslovno prevedena, kineska reč za paradoks znači „koplje-štit“. Potiče iz priče koju je u trećem veku pre nove ere zabeležio filozof Han Fej. Ona govori o trgovcu koji je mogućim kupcima hvalio svoje koplje tako što je govorio da je ono kadro probiti svaki štit. Reklamna kampanja bi možda i zavela kakvog naivnog soldata da trgovac nije na istoj tezgi prodavao i štit za koji je tvrdio da je toliko čvrst da može odbiti udarac svakog koplja. Naravno, brzo se našao pametnjaković koji ga je priupitao šta bi se dogodilo kad bi neko pokušao da njegovim nezaustavljivim kopljem nasrne na neuništivi štit. Trgovac je morao da prizna kako nema odgovor, te mu je marketinška strategija propala. Drugi oblik iste priče nalazimo i u starogrčkoj legendi o neuhvatljivoj lisici iz Teumese, koju su bogovi poslali da pustoši okolinu Tebe kao kaznu za neko tebansko kolektivno nepočinstvo. Zadatak da reši problem ogromne lisice dobio je heroj Amfitrion, koji je pošao u lov prikladno se opremivši psom kojeg su bogovi obdarili sposobnošću da nikakva lovina ne može da mu utekne. Našavši se u sukobu interesa, a previše nestrpljiv da bi se zamajavao paradoksima, Zevs je rešio stvar ex machina, pretvorivši i psa i lisicu u zvezde.

Sva je prilika da božansku intervenciju čeka i Vlada Republike Srbije, do grla uplatkana u situaciju u kojoj se nakon osme runde briselskih pregovora našla. Stepen konfuzije najbolje je objasnio Rasim Ljajić, rekavši da je ponuđeni sporazum neprihvatljiv, a da će – ukoliko on bude prihvaćen – Vlada na njega pristati zato što su „alternative još neprihvatljivije“.

U logici se taj filozofski paradoks, poznat i kao „paradoks nezaustavljive sile“, rešava jednostavno: konstatuje se da se dve sukobljene mogućnosti međusobno isključuju, te da ne mogu obe istovremeno biti istinite. Lažna je ili jedna od njih ili obe. Sama činjenica da Vlada ozbiljno razmatra obe mogućnosti govori da i jednu i drugu ipak vidi kao potencijalno prihvatljive, a da je trenutno reč samo o tome koja će izazvati manje političke štete, kad već koristi nema. Upravo u tome i jeste problem: pripadnici tzv. državnog vrha vode se samo sopstvenim kratkoročnim interesom, a naš budžet, kratkoročno gledano, žestoko zavisi od finansijske pomoći Evropske unije. Ova vlada ga je napravila i usvojila znajući da će tokom 2013. učestvovati u pregovorima tokom kojih će biti izložena pritiscima iste one strane od koje očekuje datum za početak pregovora o pristupanju Evropskoj uniji, time dvostruko opteretivši svoj položaj. Stoga bi bilo dobro da dvojac Dačić–Vučić, pre nego što zakuka na ucene, postavi sebi pitanje zašto je sam sebe tako elegantno zafarbao u ćošak.

Valja reći da je ovaj ubrzani rasplet kosovskog Gordijevog čvora izazvala politička špekulacija Ivice Dačića. Boreći se za uticaj u vladajućoj koaliciji, koji je pod Vučićevim pritiskom počeo da mu klizi iz ruku, Dačić je pokušao da očuva položaj podižući pregovore s birokratskog nivoa na politički. Krivo procenivši da će iskazanom kooperativnošću i nagoveštenom spremnošću na puno priznanje nezavisnosti obezbediti određene ustupke koje bi na unutrašnjem planu mogao predstaviti kao pobedu, nehotice je doveo sebe u sadašnju poziciju. Nalazi se na polovini vodopada i prekasno je da počne da vesla unatrag.

To su shvatili i ostali. Zanimljivo je primetiti tišinu koja se tokom famoznih „jedanaest paklenih dana“ razlegala pseudopatriotskim delom javnosti Srbije, iako problem Kosova predstavlja jednu od ključnih tema njihovog delovanja. Gde su ovih dana nevladine organizacije „Naši“ i „SNP 1389“ da polepe plakate kojima se preti Vladi – onoj vladi koja će (sada ili za nekoliko meseci) odlučiti da pristane na sporazum? Da li je to ponestalo tonera u štampačima? Gde su nestale navijačke grupe koje bi, s tribina i iškrabanih zidova, trebalo gromko da najavljuju šta će se desiti onima koji se drznu da dignu ruke od Kosova? Da li se to ništa ne rimuje s „normalizacijom odnosa“? Zašto ćuti SANU, kad bi jedan kvalitetan memorandum verovatno rešio sve nacionalne probleme? Kud je nestao Amfilohije Radović, od kojeg bismo očekivali da nam kaže kako se ruka pomirenja pružena Hašimu Tačiju „siječe i u oganj baca“? Nema tog stiha u svetim knjigama? Gde je ovih dana SPC da održi molebni akatist za sve koji su u prelesti normalizacije odnosa s Kosovom, droge i drugih oblika strasti i zavisnosti? Zadržaće se na kratkom pismu u kojem stoji šta ne treba činiti, ali ne i šta treba? Gde je ovih dana Dragan Đilas da kaže kako ne treba priznavati Kosovo da se omladina ne bi iznervirala i polomila izloge po gradu? Pakuje kancelarijski pribor u Krunskoj? Gde je Vuk Bojović da političarima koji odbiju dogovor s Prištinom ponudi besplatan ulazak u zoo-vrt, ili Dragan Marković Palma da napravi još jedan kvaziduhovit performans sa žirafama? Čak je i „otac nacije“ Dobrica Ćosić s vrha svoje kule od slonovače poručio da je i njemu, eto, ponestalo ideja, te da bi bio zahvalan ukoliko ga niko ništa ne bi pitao.

Tišina zdesna, naravno, nikoga ne čudi: novac i moć vezuju ih nevidljivim nitima za sadašnje nosioce vlasti, na čiju adresu bi morali da upute kritiku. Lep dokaz da se, kad se dođe do vlastitih interesa, čak i najtvrđi stavovi dežurnih patriota pretvore u politiku nezameranja. Nemojmo im to zaboraviti kada se sledeći put budu oglasili povodom nekog manje neugodnog pitanja.

Što se pak tiče vetrometine na kojoj su se našli predsednik, premijer i stvarni premijer, ona je posledica beskonačnog niza loših poteza u spoljnoj i unutrašnjoj politici tokom proteklih decenija, ali sadašnji nedostatak izlaza samo je paradoks u koji bi trebalo da poverujemo da bi njima bilo lakše da povuku poteze koji će okrnjiti njihov dragoceni rejting. Savršeno koplje i neuništivi štit, neuhvatljiva lisica i pas koji hvata svaku lovinu, neprihvatljivi sporazum i neprihvatljiva alternativa – u svakom od tih parova ne čuči po jedna iluzija, već po dve. Činjenica je da ni odbacivanje sporazuma ni njegovo prihvatanje zapravo nisu nezamislive mogućnosti: obe su vrlo realne jer ih ljudi na čelu države upravo vagaju, ali obe imaju ozbiljne i teške posledice koje ovih dana mediji uredno nabrajaju. Naša osećanja prema tim mogućnostima ne čine ih ništa manje stvarnim. Činjenica je i to da sam sporazum ne rešava ni probleme Srbije (jer sam ne donosi datum), ni probleme Kosova (jer sam ne donosi članstvo u UN), pa ni probleme kosovskih Srba (jer im ne pruža autonomiju), ali nekakav sporazum jeste neophodan. Možemo da prihvatimo sporazum koji je na stolu, možemo da pokušamo da rizikujemo, da odugovlačimo i da možda dobijemo nekakav minoran ustupak, ali vreme je da prestanemo da se zanosimo mogućnošću da se bilo šta može ozbiljno izmeniti u korist pregovaračke pozicije Srbije.

Ekipa na vetrometini to vrlo dobro zna, ali svesno bira da igra igru koju igraju i njihovi birači: pretvaraju se da u osam rundi nisu pregovarali o uslovima pod kojima će Srbija priznati kosovsku nezavisnost, nego o tehničkim pitanjima koja ne impliciraju konačan status Kosova. Ta igra poslužiće tome da se, u slučaju pristanka na sporazum, sva krivica za prihvatanje gubitka teritorije i posledice po preostalih 100.000 Srba na Kosovu – za koje pregovarači nisu izvukli ništa – svali na one koji nisu hteli da se igraju: na mrski Zapad i dežurne krivce koji su „prizivali priznanje“. Želja vladajuće klike da, sasvim prebacujući krivicu na prisilu spolja, izbegne svoj deo odgovornosti za poslednji korak u priznavanju Kosova stvoriće trajni rascep: političku zajednicu čiji deo želimo da postanemo krivićemo za otimanje dela teritorije, a legitimitet priznanja će čak i potpisnici osporiti kao iznuđen – doduše, samo za potrebe unutrašnje politike.

Stoga, za razliku od Vesne Pešić, ne bih previše žurio da nacionalističku politiku proglasim mrtvom: njena trenutna forma približava se isteku roka upotrebe, ali tok pregovora i način na koji donosioci političkih odluka pripremaju epilog briselskog „Ahtisarija minus“ već sada u javnosti Srbije stvaraju atmosferu još jednog nacionalnog poraza i podgrevaju kolektivne frustracije. Iz toga se ne rađaju porivi za demokratizacijom društva i izgradnjom države, niti optimizam u pogledu pridruživanja Evropskoj uniji. Da Srbiju vode državnici, a ne ziheraši, današnja odluka ne bi bila izbor između dva poraza, već utvrđivanje kursa koji će državna politika dugoročno slediti. Kako nam se takve situacije ne bi unedogled ponavljale, valja nam prestati birati ziheraše, čak i po cenu nove runde belih listića.

Peščanik.net, 08.04.2013.

Srodni link: Vesna Pešić – Požurivanje dobrih vesti

KOSOVO