Zašto jedna tako lepa, urbana, humana i osećajno opravdana stvar, kao što je parada, ponosa, izaziva već toliko godina toliku mržnju, posledično opsadno stanje i konačno oduzima nadu? Pre svega zato što je reč o serijskoj krađi i prekrađi značenja koja obuhvataju različite i međusobno potpuno nekompatibilne domene javnog govora i javnog psovanja, odnosno specifične srpske zamene za javni govor: reč „ponos“ je naprosto nezamisliva u kulturi u kojoj je nepriznavanje žrtava i odbijanje odgovornosti, a uz to i sećanja, opremljeno retorikom „ponosa“. Nezamislivo je, naime, da tu reč upotrebljava grupacija koja bi inače bila daleko izvan granice interesovanja srpskih „ponosnih“, i otuda sav bes i mržnja, kanalisani preko svih granica i zapravo i materijalnih mogućnosti društva. Kad ne bi bilo te reči, nasilje i mržnja prema rodnoj raznolikosti bili bi arbitrarni i svedeni na ono što jesu, kriminal.
Naravno, nije uopšte reč o predlogu za promenu termina: naprotiv, prepoznatljivost pokreta je upravo u tome što „ponos“ funkcioniše dvojako – kao most razumevanja sa drugim kulturama koje su imenovale i uvele paradu ponosa kao građanski izraz pobede ljudskih prava, i koje danas bez problema šalju ambasadore i visoke zvaničnike na jednu od najriskantnijih parada ponosa u svetu; i na drugoj, našoj i lokalnoj strani, ta reč uistinu treba da provocira onaj davno kidnapovani i u nasilju i nepravdi uništeni „ponos“. Drugim rečima, problem parade ponosa je uvek, bez ostatka, samo još jedan strašni dokaz da i pored moćnih napora prostituisanja, karnevala i prostačkog čivijašenja, srpska politika nije nimalo promenjena. Ko o čemu, predsednik države o eboli i klimatskoj krizi, a predsednik vlade o samožrtvovanju… I ne treba se nimalo zavaravati, Srbija će u Evropu ući upravo takva, sa debelom šminkom koja se cedi na dekolte iz kojeg vire dlake.
Drugi problem je reč „parada“: u društvu koje se kolektivno seća prvomajskih i štafetnih parada, vesela i šarena parada sa komičnim likovima nikako ne može da prođe, ako nije obeležena vređanjem neke grupe – najradije žena. Tu su neveste sa zadignutim suknjama koje, baš kao u Teksasu, trče sa tiganjima i palačnikama, tu je opšte i selfi trćenje, tu je unošenje pornografije u svaki kutak aktivnog građanskog mozga, tu su pijane budale koje se kroz život vesele, pucaju, jure i gaze, tu je oslobođenost koja privlači turiste-depresivce u redovnom životu u svojim zemljama, i gibaničarskoj kulturi dodaje onaj neodoljivi potrošačko-hedonistički glanc: ta mi se tako dobro zabavljamo, a pošto smo (prećutano) i ponosni, naša zabava je daleko globalno najbolja! U tome kontekstu, „parada“ koja okuplja pre svega zaljubljene, sklone zaljubljivanju i one koji se zaljubljivanja sećaju sa ljubavlju, predstavlja najveću uvredu, šamar u lice, jasnu poruku o davno kidnapovanoj i u nasilju i nepravdi uništenoj ljudskosti. Kakva crna ljubav, kad mediji žive od toga što Prljana ima novog dečka, a Štuca i Mrcana se razvode, drugi put!
Izvan jezičkog i značenjskog sklopa koji paradu ponosa definiše kao kritički minimum funkcionalnosti celokupnog društva, koji u Srbiji naprosto ne može biti dostignut, problem LGBT populacije, globalno prepoznat, jeste njegovo funkcionisanje u razvijenijim i građanski osvešćenijim društvima: kao pokret uglavnom obrazovanih elita, on mora da se nagne nad socijalnom stiskom, dakle sirotinjom i ponižavanjem čoveka. To jeste skoro nerešiv problem za LGBT populaciju u Srbiji – em nema položaj elite, premda ima sve kvalitete, em su najugroženiji često vešto okrenuti tako da ih vide kao zgodan i za napade praktično nekažnjivo dostupan objekt mržnje. Ali to je samo časna (i ponosna) istorija LGBT ovde, jer su iz socijalističkog mehura zaštićene homoseksualne elite i dogovora ne diraj me-ne diram te, hrabro prešli u ono što bi trebalo da bude prostor ljudskih prava.
Mogućno, sporo i krajnje neizvesno rešenje problema krađe i prekrađe parade i ponosa bilo bi ustanoviti/instalirati svakodnevnost parade ponosa, kroz svaku rupu, prolaz i propuštenu petlju jednog društva u krpama, ne stopostotno nepromočivog. Na vest da je uhapšena i optužena Romkinja čije je troje dece stradalo u požaru u kartonskoj kutiji u kojoj su se grejali svećom – a zbog „nebrižljivosti“ – na ulicama Beograda bi moralo biti stotine hiljada ljudi, i LGBT bi morali prednjačiti, upravo zbog dolazeće i mučno pripremane parade. U malo smirenijem vremenu, recimo danas, dobrovoljci bi mogli pomoći da se sagrade koliko-toliko podnošljivi domovi u ovom naselju, gde sused navodi da su slični požari svakodnevni. I svi koji su bili dva sata srećni između vlade i skupštine, morali bi od juče misliti na to.
Peščanik.net, 30.09.2014.
LGBTQIA+- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Beskonačni 8. mart - 08/03/2024
- Najbolji dečki - 02/03/2024
- Ne dirajte mi kupus! - 21/02/2024