- Peščanik - https://pescanik.net -

Kriza i rast: dva pristupa

Ključna razlika između Kejnsove i Hajekove teorije ekonomske krize je uloga bankarskog i finansijskog sistema. Stilizovane i pojednostavljene verzije Kejsovih i Hajekovih objašnjenja recesija ili depresija, i saveti za njihovo rešavanje mogu se predstaviti na sledeći način:

Kejns (problem potražnje): Zamka likvidnosti sa nevoljnom nezaposlenošću može se izbeći povećanjem javne potrošnje.

Hajek (problem ponude): Problem solventnosti usled pucanja dužničkog mehura, frikciona nezaposlenost, bez kratkoročnog političkog rešenja.

Oba pristupa oslanjaju se na monetarna objašnjenja izbijanja krize.1 Kejns se nije bavio ne-monetarnom ili barter ekonomijom, ali potražnja likvidnosti imala je presudnu ulogu u njegovoj teoriji krize. Hajek je krenuo od barter sistema (valrasijanskog, po njegovim rečima statičnog), koji nije dopuštao pogrešnu alokaciju i krize, ali je potom uveo novac i kredit da razvije monetarnu teoriju trgovinskog ciklusa (Hicks, 1967).

U obe teorije, kamatna stopa igra ključnu ulogu (pa tako i relativne cene). Banke, po Kejnsovoj teoriji, obično podstiču opstajanje zamke likvidnosti držeći previsoku kamatnu stopu (u odnosu na graničnu stopu prinosa na investicije) i produžavajući deflaciju, dok u Hajekovoj teoriji banke previše spuštaju kamatnu stopu (u odnosu na prirodnu stopu u barter ekonomiji) pre krize i previsoko je podižu (u istom smislu) tokom kriznog perioda, čime pogoršavaju deflatornu štetu.

Zašto postoji zamka likvidnosti? Mogući razlog je bankarska kriza, iako to nije uobičajena kejnzijanska priča. Fridmanovo objašnjenje je više u skladu sa tim, jer on uzroke bankarske krize pronalazi u restriktivnoj monetarnoj politici koja ekonomiju ostavlja bez dovoljno novca i kredita.2 Kejns pripisuje zamke likvidnosti nestabilnosti investicija i, možda, iznenadnom porastu preferencije prema likvidnosti.

Hajekovo objašnjenje je da mehuri nastaju usled previše kredita, i kasnijeg prilagođavanja kroz proces razduživanja. Takođe je smatrao da ovo prvo karakteriše prekomerna ekspanzija proizvodne robe a drugo deflatorno prilagođavanje cena. Restriktivna politika centralne banke uz bankarsku krizu izaziva sekundarnu deflaciju, koja produbljuje i produžava recesiju i dovodi je do depresije.

Kejnsova teorija dopušta očigledan kratkoročan odgovor: povećanu državnu potrošnju. To ne znači da privatna ulaganja treba da budu zamenjena ili istisnuta, nego predstavlja samo povećanje potrošnje u domenu za koji je država svakako odgovorna. Ako je jasno povučena linija razgraničenja između onoga što radi privatni sektor i što najbolje radi država, onda država odlučuje da uradi odmah ono što bi inače radila kasnije. Pored toga, trebalo bi da privuče investicije privatnog sektora, i zato bi se moglo očekivati da fiskalni multiplikator bude veći od jedan.

Hajekova teorija nema očigledne kratkoročne implikacije. Razduživanje se može ubrzati, ali će proces restruktuiranja posle mehura potrajati. Sekundarna deflacija se može izbeći, ali radi se o izbegavanju greške, a ne osmišljavanju popravke. Ciljanje stabilnosti cena nije preventivna mera, jer mehuri ne vode uvek do ubrzavanja inflacije (to može biti inflacija hartija od vrednosti umesto inflacija potrošačkih cena).3 Veća javna potrošnja nije mera koja rešava problem solventnosti i restruktuiranja. Industrijske i druge politike strukturnog prilagođavanja (to jest subvencije i deregulacija, tim redom) nisu relevantne, iako mogu biti dobre ili loše same po sebi, budući da poslovni ciklusi predstavljaju uravnotežujuće procese.

Kejns i Hajek su različito shvatali dugoročne mere, uglavnom zato što se prvi više oslanjao na regulaciju a drugi na konkurenciju. Razlog je delimično to što je Kejns uglavnom imao u vidu zatvorenu ekonomiju, dok je Hajek uglavnom razmišljao u okviru otvorene ekonomije. Zato su, govoreći o makroekonomiji, imali u vidu različite stvari (može se reći da Hajek nikad nije zapravo prihvatio makroekonomski način razmišljanja o ekonomiji).

Problemi ponude i potražnje mogu se shvatiti kao problemi koordinacije u monetarnoj ekonomiji. Ili investicije nisu koordinisane (Kejns) ili banke koordinišu loše (Hajek). Kejns je smatrao da vlast može da stabilizuje investicije, dok je Hajek smatrao da ona za to nema informacije i radije se oslanjao na konkurenciju. Kejns je objasnio da država neuspešno vrši tu ulogu usled posvećenosti pogrešnim idejama ili ideologijama, dok je Hajek bio svestan distributivnih problema, iako oni nisu igrali veliku ulogu u njegovoj teoriji.

Obe teorije imaju jasne empirijske implikacije pa se tako mogu isprobati. Postojanje zamke likvidnosti čini se neupitnim. Mehuri su nešto drugo, jer se ne mogu lako uočiti ex ante, dok je njihova ex post identifikacija logično sumnjiva (greška post hoc ergo propter hoc). Trajanje prilagođavanja nakon finansijske krize nagoveštava da možda ima nečeg u Hajekovoj priči, dok je kejnzijanski odgovor uglavnom netačan (sa većom javnom potrošnjom bilo bi drugačije).

Crisis and growth: two approaches, 14.02.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 16.02.2013.


________________

  1. O Kejnsu vidi Gligorov (2012). Hajek (1933) je najverovatnije najbolje obrazloženje njegove teorije.
  2. U kontekstu prvog članka, korisni su Friedman (1997) i (2003).
  3. Hicks (1976) ne uzima to u obzir, meni se čini. On s pravom ukazuje na nedostatke Rikardovog efekta na koji se Hajek obično oslanja. Ističe da je Hajek trebalo da razmotri promenu štednje, ali Hajek je bio bliži Kejnsu po tome što je smatrao da se štednja prilagođava pasivno, iako je upotrebljavao nespretni koncept „prisilne štednje“. Međutim, Hiks je u pravu kad govori da je bez nečeg takvog teško razumeti pravu stranu Hajekove priče, barem kako je on predstavlja.
The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija