- Peščanik - https://pescanik.net -

Kriza i šanse

U Hrvatskoj je situacija bolja nego u zemljama u susedstvu zato što je na izborima nova vlada dobila dosta jak mandat. No, nije nepoznato i da se to ne iskoristi, kao što se vidi na skorašnjim primerima Grčke i Mađarske. U prvom slučaju zato što nema volje da se dovoljno odupre inerciji, a u drugom zato što se krenulo pogrešnim putem. Tako da se kriza produbljuje zbog neiskorišćene šanse. Šanse za šta tačno?

Uzmimo za primer Mađarsku, budući da je grčki primer sada dovoljno poznat. Među njima postoji sličnost utoliko što su obe zemlje ne samo imale probleme sa javnim dugom, već su lagale, i to više puta, o visini svog fiskalnog deficita, te su imale problema sa poverenjem manje više svih učesnika u vlasti. Usled toga, pređašnja mađarska vlada, slično bivšoj hrvatskoj vladi (ovde se može povući to poređenje), nije imala podršku u reformama koje je preduzimala, posebno kada je reč o fiskalnoj konsolidaciji (to je različito od pređašnje hrvatske vlade, koja fiskalno prilagođavanje nije ni pokušala). Štaviše, nova mađarska vlada došla je na programu koji je obećavao odustajanje od stroge fiskalne politike, te je prekinula program sa Međunarodnim monetarnim fondom i donela niz mera koje su možda imale određenu popularnost, ali nisu dale očekivane rezultate. Tako da se sada mađarska vlada ponovo obraća MMF-u, jer se suočava sa nepovoljnim privrednim kretanjima, a i sa erozijom podrške, mandata dakle, sa kojim je preuzela vlast. Uz to idu i problemi sa Evropskom unijom oko određenih ustavnih rešenja, recimo u vezi sa stepenom nezavisnosti centralne banke. I šansa koju je vlada dobila ogromnom podrškom glasača se topi.

Hrvatski su glasači dali prilično jak mandat novoj vladi na netom održanim izborima. Opet, poređenja radi, situacija u susednoj Sloveniji je sasvim različita. Tamo, kako sada stoje stvari, neće biti lako izabrati vladu. Delimično stabilna vlada manje je potrebna u toj zemlji, jer je ona ne samo članica Evropske unije, već je pristupila i njenoj monetarnoj uniji. Tako da Slovenija jedno vreme može da se vozi na nekoj vrsti automatskog pilota, da se tako izrazim. Ali, to ne može da traje previše dugo i u nekom momentu će se postaviti pitanje kako će se donositi odluke koje bi trebalo da poboljšaju privredna kretanja. Za razliku od ranije Mađarske i sada Hrvatske, još nema te političke šanse da se u krizi napravi potrebni zaokret. Pre svega zato što konsenzusa oko toga kako bi trebalo da izgleda taj zaokret – nema.

Jesu li problemi sa kojima se nova hrvatska vlada suočava isti ili slični onima u Mađarskoj i Sloveniji (da na čas sasvim zaboravimo na Grčku)? Sve tri zemlje se suočavaju sa rđavim privrednim izgledima u ovoj i sledećim godinama, bar gledano iz perspektive sadašnjeg stanja stvari. Razlozi su donekle različiti. Najpre, dosadašnji efekti krize su bili različiti. Hrvatska i Mađarska su doživele usporavanje privrednog rasta i pre izbijanja krize, prva zbog ograničenja koja je nametao rastući strani dug, a druga pre svega zbog neophodne fiskalne konsolidacije. U Sloveniji je, opet, pad proizvodnje bio veći u 2009. nego u drugim dvema zemljama – čitavih 8%. No, u svim trima zemljama je zaposlenost značajno smanjena, no u Hrvatskoj najviše, oko 9%. Stopa nezaposlenosti je takođe povećana, za oko četiri procentna poena u Sloveniji i Mađarskoj, a za oko pet u Hrvatskoj. Imajući u vidu rđave izglede za privredni rast u ovoj i svakako sledećoj godini, zaposlenost će nastaviti da se smanjuje, a nezaposlenost da se povećava.

Dodatna razlika je u spoljnoj trgovini. Mađarska je značajno povećala izvoz robe, a i izvoz usluga u odnosu na nivo iz 2008, kada su njihove vrednosti bile najviše. Slovenija takođe izvozi praktično isto 2011. kao i 2008, bar u evrima. Hrvatska je, međutim, 2011. izvezla manje i robe, oko 5%, i usluga, oko 12% manje nego 2008. Pad ulaganja u fiksni kapital je najveći u Sloveniji, pa potom u Hrvatskoj, a znatno manji u Mađarskoj, a nije izvesno da će doći do oporavka u ovoj godini.

Ovo produženo rđavo stanje u privredama ovih triju zemalja je posledica procesa razduživanja koji se u njima odvija. Sve tri zemlje imaju visoke obaveze prema inostranstvu, mada je hrvatski bruto strani dug, koji je nešto veći od 100% bruto domaćeg porizvoda, manji nego u drugim dvema zemljama. Tek, smanjeni priliv novca iz inostranstva ili smanjena tražnja za stranim kreditima kod kuće, vode poboljšanju deficita na tekućem računu bilansa plaćanja. No, za razliku od Slovenije i Mađarske, hrvatski privredni rast je koreliran sa većim prilivima stranih finansija i stoga sa većim deficitom na tekućem računu. Mađarska ima mnogo veći izvozni sektor, posebno kada je reč o robnom izvozu, a isto važi i za Sloveniju. Tako da pad domaće potrošnje i ulaganja ne mogu lako biti nadoknađeni rastom izvoza, koji se i tako ne oporavlja dovoljno brzo. Ovo delimično i zato što se industrijska proizvodnja oporavlja u Sloveniji, a pogotovo u Mađarskoj, dok se još uvek smanjuje u Hrvatskoj.

Pad investicija je posebno veliki u Sloveniji i Hrvatskoj zato što se razdužuju domaćinstva, a i korporativni sektor. Mada Hrvatska beleži rast kredita preduzećima, nije izvesno da je stanje u korporativnom sektoru zdravo, budući da postoji značajan problem u građevinskom sektoru. Inače, u sve tri zemlje je zaduženost korporacija znatno veća nego zaduženost domaćinstava, s tim što je kod korporacija značajan udeo stranih dugova. Kako se privatni sektor razdužuje, dugovi javnog sektora rastu. Njihov rast je ograničen činjenicom da su značajno porasle kamate koje se moraju platiti. One se kreću negde između 6 i 8%, a nije realno očekivati da će se značajno smanjiti u skorašnjoj budućnosti. Ovde je važno razumeti da smanjenje rejtinga državnih dugova, do kojeg je došlo u slučaju Slovenije i Mađarske, nije razlog što su njihovi javni dugovi u osnovi neodrživi. Kao što je hrvatski javni dug neodrživ nezavisno od toga kako ga rangiraju nadležne agencije. Ukoliko je stopa privrednog rasta manja od kamatne stope, javni dug će rasti brže od nacionalnog dohotka, osim ukoliko budžet nije u takozvanom primarnom suficitu, dakle troši manje nego što prihoduje, kada se oduzmu troškovi kamata na javni dug. Kako je rast u poslednje tri godine bio negativan, ukupno uzevši, u sve tri zemlje, nije čudno da je javni dug porastao – u Hrvatskoj od oko 30% BDP-a u 2008. na nešto ispod 50% u 2011, a u Sloveniji sa oko 21% na oko 42%, dok u Mađarskoj, uz sve napore da se javni dug smanji, sa oko 73% na oko 80%. Ti su javni dugovi naprosto neodrživi, što znači da se ne može očekivati da će biti vraćeni ukoliko se značajno ne smanje kamate koje se plaćaju na nove dugove ili se značajno ne poveća fiskalni suficit. Sami po sebi, nivoi javnog duga nisu od odlučujućeg značaja, jer i veoma mali početni javni dug ne može da se servisira uz postojeću potrošnju ukoliko su kamatne stope visoke, a rast nizak ili nikakav, o negativnom da se i ne govori.

U tim okolnostima, pred Mađarskom su po svemu sudeći teški pregovori sa MMF-om i Evropskom unijom, Slovenija tek treba da vidi kako će sastaviti vladu, dok Hrvatska ima novu vladu od koje glasači mnogo očekuju. Mađarska se šansa sastoji u izvoznoj privredi, slovenačka najverovatnije u finansijskom restrukturiranju i takođe u oslanjanju na izvoz, koji je i do sada bio značajan oslonac te privrede. Šta da radi hrvatska vlada?

U osnovi isto. Do oporavka domaće tražnje će dolaziti tek postepeno. U postojećim uslovima je potrebno očekivati nastavak pogoršanja stanja na tržištu rada i pad ili svakako nedostatak rasta dohodaka. Javna potrošnja je velika i njen dodatni rast nije realan, jer bi zahtevao ili veoma skupo dodatno zaduživanje ili povećanje poreza. Ovo drugo ne bi imalo povoljne posledice po finasijsko zdravlje korporativnog sektora, a smanjilo bi dodatno potrošnju domaćinstava. Potrebno je povećanje izvozne ponude i prilično sveobuhvatna i uporna strukturna reforma. Alternativa tome jeste prinudno prilagođavanje, koje bi moglo da ima za cenu veoma visok gubitak zaposlenosti. Do ovoga je jednom već došlo posle promene vlasti 1999-2000, uz finansijsku i krizu tečaja, što je imalo za rezultat postepeno prilagođavanje, uz značajan rast nezaposlenosti od nešto iznad 16% po anketi radne snage, ili preko 22% registrovanih, što su nivoi kojima se i sada teži ukoliko se ne napravi zaokret u privrednoj politici. Ovoga puta su, međutim, perspektive drugačije jer ne predstoji, kao što je tada bio slučaj, period jeftinog novca i visokog priliva stranih ulaganja.

Ukoliko se za cilj uzme povećanje izvoza robe i usluga, onda je neophodno povećati konkurentnost hrvatske privrede. Nije reč samo o tome da se veći deo postojeće proizvodnje izvozi, za račun domaće potrošnje, što će inače u postojećim okolnostima biti neophodno kako bi se vraćali akumulirani strani dugovi, već je reč o strukturnim reformama i promenama u ekonomskoj politici koje će učiniti profitabilnim ulaganje u nove izvozne proizvode. Najneposrednije sredstvo povećanja konkurentosti jeste promena u monetarnoj i u politici tečaja. U tome bi se trebalo osloniti na tehničku i finansijsku podršku MMF-a i Evropske unije. Paralelno, potrebno je nesolventne korporacije restrukturirati na uobičajeni način, što bi probleme likvidnosti učinilo znatno lakšim. Zapravo, u normalno razvijenom finansijskom sistemu, problem nelikvidnosti ne bi trebalo da postoji. Kada nelikvidnost raste i ne može da se reši, to znači da je značajan deo privrede nesolventan. To se finansijskom podrškom banaka ili države ne može rešiti.

Uz to je potreban ambiciozan program reformi javnog sektora i javnih finansija uopšte. Takođe, potrebne su promene na svim tržištima, kako bi se oslobodila konkurencija i povećala zaposlenost. Ukoliko su za to potrebna javna sredstva, a potrebna su i za programe aktivne politike zapošljavanja i sve druge neophodne reforme, tome bi trebalo da posluže jeftinija sredstva međunarodnih finansijskih institucija i Evropske unije. Ključni ciljevi bi trebalo da budu povećanje zaposlenosti, povećanje ulaganja i povećana proizvodnja razmenjive robe i usluga.

Kako je reč o programu koji je potrebno početi primenjivati odmah, a koji se ne može u celini sprovesti za manje od jednog mandata vlade, šansa Hrvatske je da tek izabrana vlada, koja je dobila uverljivu većinu, takav program formuliše i sprovede. Kako će sa svojim problemima izaći na kraj Mađarska i Slovenija, to su politički složeniji problemi.

 
Jutarnji list, štampano izdanje

Peščanik.net, 13.01.2012.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija