- Peščanik - https://pescanik.net -

Krize legitimnosti i rizik balkanizacije

Fotografije čitateljki, Slavica Slatinac

Srbija je započela proces pregovora sa Evropskom unijom (EU) na dvadesetogodišnjicu potpisivanja Dejtonsko-pariskog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Velike nade se gaje na obema stranama, ne samo kada je u pitanju ulazak Srbije u EU, već i pozitivan razvoj Balkana kao regije. Sve ovo u vreme rastućih izazova legitimnosti u celoj regiji i povećanog rizika od drugog kruga balkanizacije. Smatra se da bi u tome Srbija trebalo da ima veliki stabilizujući uticaj, što je uloga koja joj doskora nije baš išla od ruke. Ali EU nema alternativnu strategiju za ovaj još uvek neintegrisani deo Balkana.

Balkanske zemlje se opet suočavaju sa krizama legitimnosti. One su podstaknute nezadovoljstvom vladama i partijama, ali i nedoumicama oko strateških opredeljenja s obzirom na promenjene privredne i spoljnopolitičke prilike. Način rešavanja sporova oko legitimnosti su izbori, po potrebi prevremeni. Ovi poslednji su i održani u jednom broju zemalja, na primer u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, ali je pitanje njihove regularnosti potegnuto bar u ove dve poslednje zemlje. U slučaju Bosne i Hercegovine, kriza legitimnosti nije samo izborni, već i ustavni problem. U Albaniji, problem legitimnosti vlade je stavljen na stranu, ali krize hronično izbijaju usled polarizovanosti političkog prostora. Na Kosovu, opet, vlada kriza legitimnosti vlade i celokupne političke strategije. Konačno, u Srbiji rastu sumnje u strategiju učlanjenja u EU, gde nije sasvim jasno da li oko toga cilja postoji saglasnost između predsednika države i same vlade.

Dakle, vodeći računa o ove dve dimenzije, legitimnosti vlade i legitimnosti političke strategije, krize legitimnosti u balkanskim zemljama izvan Evropske unije mogu se okarakterizirati ovako.

Srbija. Rastu sumnje u strategiju integracije u EU, iako vlada raspolaže širokom podrškom i prilično je odlučna da nastavi sa politikom približavanja EU. Podršku bi mogle da umanje sumnje u prednosti ulaska u EU, a nije isključena i puna kriza legitimnosti, jer se srpska javnost, bar značajan deo nje, ne oseća ugodno u trenutnom teritorijalnom i političkom ustrojstvu, koje se međutim ne može menjati ako je cilj ulazak u EU.

Kosovo. Vlada ima tanku legitimnost zbog korupcije i nesposobnosti, dok je strategija normalizacije sa Srbijom, koja uključuje stvaranje autonomne asocijacije srpskih opština prilično nepopularna. Otvorena kriza legitimnosti, dakle na ulici, nije neverovatan scenario. Istorijski, praktično iz istih razloga (korupcija i ograničeni suverenitet), Kosovo je prelazilo iz jedne krizu u drugu, bar od 1968.

Crna Gora. Vlada se suočava sa pritužbama da namešta izbore, usled čega će predstojeći rani ili redovni izbori biti pomno praćeni. Uz to, tu je i pokušaj da se ospori legitimnost strateškog opredeljenja za integraciju u EU i NATO, a i sekularizacija države. A tu je još i problem sukcesije zbog duge vladavine sadašnjeg premijera (ukupno više od 25 godina, ali stvarno od sticanja nezavisnosti 2006).

Makedonija. Vlada je izgubila legitimnost, iako je ovo nešto kompleksnija tvrdnja s obzirom na multietničku konfiguraciju javnog prostora. Takođe, strategija vlade da ne radi više na integraciji u EU podleže kritici. Predstojeći izbori, najkasnije krajem aprila sledeće godine, mogu dovesti do stabilizacije ako dođe do stvarne promene u vladi, koja je opet neizvesna ako sami izbori ne budu u potpunosti demokratski.

Bosna i Hercegovina. Legitimnost vlasti na svim nivoima je praktički nepostojeća. Ovo je karakteristika ustavnog poretka, a ne nedostatak tekuće politike. Kriza je zaoštrena usled namere da se ospori, referendumom, jedinstveni sudski i istražni sistem u zemlji, uz odbijanje saradnje sa državnom policijom u Republici Srpskoj.

Dakle, legitimnost trenutnog ustrojstva u većini balkanskih zemalja je ozbiljno osporena, blago rečeno. Uz to, regionalna stabilnost je krhka.

Postoje dva uticaja koji guraju regiju u nestabilnost. Sa jedne strane, EU nije spremna da ubrza proces proširenja na Balkan. Ona se oslanja na regionalnu saradnju kao pretpostavku poboljšanja odnosa sa EU, što se nije pokazalo kao naročito podsticajno. Opet, u slučajevima – kao što su Makedonija ili Bosna i Hercegovina – gde bi EU mogla da iskaže veću inicijativu u rešavanju spornih pitanja, u kojima je EU jednim delom strana u sporu da se tako izrazim, nije bilo potrebne angažovanosti.

U posljednje vreme, EU polaže nadu na uspeh u Srbiji. Pretpostavka je, čini se, da se integracija čitave regije usidri u napretku Srbije, što bi trebalo da utiče povoljno i na kretanja u ostalim zemljama, a pre svega u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Ovo je prilično rizična politika, jer se računa sa tim da će srpska javnost istrajati u tome da vidi veću korist u evropskim integracijama nego u nacionalističkoj politici u regiji.

Održivost te strategije EU dovedena je dodatno u sumnju zbog toga što se Rusija sada otvoreno protivi daljem širenju EU na Balkanu. Do nedavno je izražavala neslaganje samo sa članstvom ovih zemalja u NATO, ali uz povećani aktivizam Rusije u Ukrajini i na Bliskom istoku, balkanske krize legitimnosti se vide kao instrument slabljenja EU, koja se i onako suočava sa ozbiljnim izazovima. Dakle, Rusija otvoreno podržava crnogorske proteste, srpsku nacionalističku opoziciju i secesioniste u Republici Srpskoj. Ključna reč ovde je „otvoreno“. To je delom i zato što je izgubljeno sredstvo posrednog ruskog uticaja na balkanska kretanja, jer se nisu ostvarili planovi izgradnje gasovoda. Pa se sa privrednih instrumenata uticaja prešlo na neposrednije politička.

Dakle, u ovom trenutku, balkanski region se suočava sa visokim rizikom da uđe u novi krug balkanizacije.

Novi magazin, 28.12.2015.

Peščanik.net, 28.12.2015.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija