- Peščanik - https://pescanik.net -

Krv i tlo

Dobro se sećam svoje prababe. Bila je energična, visoka žena moćnog glasa, sa haljinama na cvetiće, nije bila obrazovana, nikada nije službovala i nikome nije popuštala, uključujući i sopstvenu već odraslu decu. Ne samo ja – i ostali su je se bojali i slušali je. Otprilike tako sam zamišljao Kabanihu. Možda i zato što nam je već stogodišnja Matrjona Ivanova došla u goste baš kada smo imali Ostrovskog za školsku lektiru. Znala je da čita, doduše, samo pisma rođaka, u štampanim tekstovima nije se snalazila. Pričajući o njoj, pokazujem na karti Luganske oblasti selo Mihajlovka, gde je odrasla u porodici seljaka-kmetova. Slovenska polovina mojih korenova, međutim, samo još više ističe onu semitsku.

Jevrej je – govorio je Sartr – svako koga smatraju takvim.

A moj je nos povijen, kosa kovrdžava i (beše) crna. Što se tiče prezimena, ono ni na šta ne liči, tačnije – liči.

U stvari, od njega je sve počelo. Niko od nas nije znao ni šta ono znači ni kako smo ga dobili. Sećam se, jednom su nas prijatelji pretplatili na vilnjuski dečiji časopis Genis, što na litvanskom znači detlić, ali to objašnjava samo pomenuti nos.

Nekakvu svojtu sam, ipak, pronašao u Americi, istina Južnoj. U Njujorku se iznenada pojavila crnoputa dama s mojim prezimenom. Na pikantnoj mešavini portugalskog i ukrajinskog, objasnila mi je da u Rio de Žaneiru Genisa ima pola groblja. I meni su tamo obećali mesto, ali sam to zanemario, pošto sam se već dogovorio sa obližnjim krematorijumom.

Na tome bi se sve i završilo, da nije rabina sa Interneta. Oni su mi objasnili da naše prezime potiče od imena Enoh. A ono se pojavljuje već u četvrtoj glavi Knjige postanja: Adamov vuk, Kainov prvenac, njegovim imenom nazvan je prvi grad na Zemlji. Prema drugim izvorima, Enoh je izumeo pismenost i živ se uzneo na nebesa. Ponosan na eponim, razvedrio sam se: dovoljno je da se potpišem, pa da da se vratim u praskozorje istorije, koju su u to vreme činile tek tri generacije grešnika.

Da budem iskren, dopalo mi se što ne tragam za svojim prezimenom u telefonskom imeniku, već u Bibliji, iako prema toj velepoštovanoj knjizi imam ponešto složen odnos. U njoj se sve čini tako značajnim da je svaki, a pogotovo nerazumljivi redak, kao stvoren za epigraf. Borhesa je to dovodilo do ushićenja. Ne krijući zavist, čudio se dovitljivosti Jevreja koji su se dosetili da najbolji deo svoje književnosti proglase svetim. (Nešto slično dogodilo se i sa ruskom klasikom, mada najnovije pokolenje u nju veruje samo onda kada je vidi na TV ekranu.)

Odgonetnuvši tajnu svog porekla, odlučio sam da se snađem i u preostaloj istoriji, te sam se obratio mitu “krvi i tla”. Pretpostavivši romantičarski patos prosvetiteljskom, dobro sam utuvio da se mehanička civilizacija pravi, dok organska kultura raste – iz tla, zalivenog krvlju. Ja lično više volim mastilo, pa čak i krvavicu kod nas jede samo mačka. Ali, suočen sa neporecivim činjenicama, pomno sam oslušnuo glas krvi koja je sobom poškropila moj rodoslov.

Kako je, međutim, krv ćutala kao zalivena, odlučio sam da se raspitam kod tla.

U Izraelu, kao i svugde gde sam bio – i gde ću biti – sve mi se dopalo a ništa mi se nije učinilo bliskim. Zapad je ličio na Zapad, Istok na Istok, naši – na sebe, a egzotični behu Jevreji, posebno jedan od njih. Nisam skidao oči s njega, pošto ih on nije otvarao.

Sreli smo se na bazaru koji zauzima deo starog Jerusalima, što su ga gradu ostavile tri jedna drugoj na glavi sledeće religije. Njemu nije bilo lako da se probija kroz gustu masu naroda, ravnomerno podeljenog na turiste i vojnike. Nalećući na ljude, spotičući se o životinje, zakačinjući tezge, i do krvi se udarajući o ulične zidove, lagano i neumoljivo išao je putem hrama – žmureći. Prvo sam mislio da je slepac, ali, pogledavši malo bolje, shvatio sam da ima oči, ali neće njima da se koristi.

Farisej, nekorisni fosil, fanatik, nešto poput talibana – bezvoljno mi je objasnio moj progresivni vodič – u Jevanđelju ih često nazivaju “slepima”.

Mislio sam da je to metafora.

Kod nas, na Svetoj zemlji, sve je doslovno. Eno je, recimo, Gejena, istina, još neognjena.

Neugledni jarak iza zida tvrđave zanimao me je daleko manje nego usputni farisej. Renan piše da su, rugajući se razmetljivom pravednošću, Jevreji takve nazivali “kicai” – “sa okrvavljenim čelom”. Čelo farisejima nikada ne zarasta jer, plašeći se da ne pokleknu pred ženskim sablaznima, svuda idu zatvorenih očiju – u svakom slučaju od Hristovog rođenja.

Ceneći oduzimanje ne manje od sabiranja, već odavno slutim da ograničavajući vidik, možemo više da saznamo o njemu negoli razmicanjem okvira. Kada nam okoliš ne smeta, jednostavnije je da u njemu razaznamo ono temeljno, nepromenljivo, večno, a to znači idealno. Platon je tvrdio da tako nešto možemo videti samo unutrašnjim pogledom. I to opravdava one koji žive žmureći. Smatrajući istinskom samo sveštenu istoriju, oni su se nastanili unutar kalendara, gde se odvija smena običnih dana i blagdana. Blaženstvo sadašnjosti obožuje prošlost I poništava budućnost.

Ako volim Boga – reče pravednik – šta će mi buduće carstvo?

Njemu je i u ovom bilo toliko dobro da ga je svetlost – kako veli predanje  – “odizala za dlan iznad sveta, i sreća ga nije ni za tren napuštala”.Video sam ih pod limenom strehom Zida plača. Klečeći i klanjajući se, jedva se, reklo bi se, suzdržavaju da od potisnute radosti ne počnu da igraju, podražavajući cara Davida koji je, kako je poznato, “poskakivao pred Gospodom”.

Kod Jevreja je molitva zavidno bučna stvar, pogotovo ako je se laćaju hasidi, koji se mole bolje od svih. U suštini, oni ništa drugo i ne rade, pa čak ni vojsku ne služe. Zbog toga ih u Izraelu baš i ne vole. Razumljivo. Stvorivši vitešku državu, sabri više od univerzitetske diploma cene armijske veze. A haside zanima samo veza sa Bogom. Nama se ona pak čini bezličnom i jednostranom.

Dosta je i to – tešio me je filozof – što se možemo obraćati Bogu, i to ne persirajući Mu.

Uvek se setim toga kada vidim kako usamljeni čovek, idući ulicom, viče, plače ili se smeje u svoju slušalicu mobilnog telefona. Svaki put mi se čini da se on to moli, pošto mi ne čujemo odgovor. Hasidi računaju na njega – pa ga i dobijaju. I što je važno – ne uvek.

Ako Bog – citiraju mi reči mudraca – daje seve za šta ga mole, takvom nesebičnošću, on lišava čoveka slobode izbora: u takvog Boga nemoguće je ne verovati.

A u našeg je moguće? – upitah netaktično.

Za tebe – jeste. Gadljivo mi odgovori hasid, s kojim sam nekada učio u riškoj školi, ali sasvim različite stvari.

To se ispostavilo već u Bruklinu, gde me je unajmio da redigujem mesiju. Za takvog su me smatrali Šneersona, vođu njujorške sekte ljubaviča. Kada je umro, mnogi hasidi nisu došli na posao, smatrajući da je uzaludno raditi uoči Strašnog suda.

Avaj, i u tog mesiju mi je bilo teško da poverujem. Svi znaju da niko nije prorok u svom selu, a ono nam je bilo zajedničko: Rabin je završio Lenjingradski brodogradilišni. To sam pročitao u njegovim memoarima, čije je rusko izdanje trebalo da pripremim za štampu. Posao nije bio težak, pošto nije bilo dozvoljeno menjanje ni jedne reči. Ograničio sam se, iz čistog slobodoljublja, na dodavanje nekoliko znakova interpunkcije, ali i njih su smatrali suvišnim.

Ma koliko da je jevrejska istorija dugačka – rekao je jedan poznati naučnik – na nesreću njenih protagonista, u njoj nedostaje poglavlje o glupim Jevrejima.

Imao sam želju da ga sam napišem, ali sam shvatio da ono neće izmeniti opšteprihvaćenu tačku gledišta, koju mi je izložio Peljevin:

Neuka svetina – visokoumno je rasuđivao on nad budističkom šniclom od sojinog sira – Jevrejima pripisuje ulogu totalnog Razuma, koji je u stanju da poništi slučajnost i preusmeri haos.

Čuo sam za to – rekoh – Zavera Sionskih mudraca.

Daleko od njih, bio sam svedok samo pozitivnog antisemitizma.

Svi njegovi zagovornici pravdaju se time da imaju prijatelje – Jevreje. Ja upravo i predstavljam onoga sa kojim se oni druže. Pohomov me je, u svakom slučaju, prigrlio, u nadi da će odgonetnuti tajnu koja ga muči.

Bog je stvorio Jevreje – ponavlja on – da se čovek ne bi zanosio već zamislio.

Ne mogu da mu pomognem, jer mi ta tajna nije poznata, ne osećam je u sebi i ne mogu ni da je podelim ni sa kim. To vam je kao sa ženama. Muškarci im vekovima pripisuju fatalnu tajanstvenost, a one se, ne znajući šta da kažu na to, samo osmehuju, ćutke i zagonetno.

Doduše, baš Jevreji nekako retko ćute.

U Izraelu sam upitao jednog meštanina, zašto se tu niko ne odvaja od telefona.

Volimo da pričamo.

Preko telefona?

Kako ispadne.

Martin Buber je Jevreje, objašnjavajući njihovu ljubav prema zvuku (od spletke do violine), nazvao “narodom sluha”.

Grci su – govorio je – svoje bogove gledali, a Judejci su sa Njim – samo razgovarali.

Naviknuti na razgovor sa višim od sebe, Jevreji su spremni da objasne svaku Njegovu reč. Sklon sam da mislim da je tako nastala profesija kritičara.

Ne uznemiravajte se, rado ćemo vas prihvatiti u rusku kulturu – tešio me je jedan moskovski pisac, ne sumnjajući u to da ima pravo raspodele.

Takva predusretljivost, kako je tačno napisao Venjička Jerofejev, omogućuje Jevrejima da se osećaju “kao u utrobi maćehe”. Jedan paradoks, kao i drugi, dozvoljavajući da se bude i unutra i spolja. Zbog toga je, ako smem da kažem, svima korisno da budu zakratko Jevreji. Ko je u manjini, taj je veća elita. Pomalo stran, pomalo različit – igra etničkih nijansi usložnjava karakter, uvodeći alternative ili makar njenu iluziju. Izbor se čini osmišljenim i slobodnim: ti si taj koji bira kulturu, a ne ona tebe. Isčupan iz tradicije, kao zub iz vilice, besplatno dobijaš nauk egzistencijalnog hira.

Baš zato Borhes se i nije radovao državi Izrael.

Naši saplemenici – govorio je – postaće kao i svi ostali, ako sve tuđe države zamene jednom svojom.

Najčešće pak Jevreji vole tu domovinu gde im je bilo suđeno da se rode, uključujući i Nemačku. Što i nije tako čudno ako se udubimo u istoriju: Jevreji su stvorili najmuzikalnije nemačke stihove, najoriginalniju nemačku prozu i najbolju teoriju relativiteta. Čak je i gas “Ciklon B” izumeo hemičar-Jevrejin (Fric Haber, koji je 1918. dobio Nobelovu nagradu, sintetizovao ga je u nadi da Kajzeru donese pobedu).

Treba reći da ni u Americi Nemačka nije imala većih prijatelja od nemačkih Jevreja. Kada je njujorkški novinar pitao prispelog Remarka, da li čezne za napuštenom domovinom, on je odgovorio:

Zašto bih? Pa ja nisam Jevrejin.

Početkom dvadesetog veka jevrejski ljubitelji nemačke poezije u Americi sakupili su navac za fontanu “Lorelaj”. Smatrajući Hajnea Jevrejinom, Diseldorf je odbio da postavi fontanu na svom trgu, mada se sve dešavalo pre Hitlera. Odrešivši kesu, opština je prenela skulpturu u Njujork, da bi je postavila u Central parku. Uto je izbio Prvi svetski rat, i gradske vlasti su zabranile fontanu, odlučivši da je Hajne ipak Nemac. Lorelaj je otpremljena na periferiju, gde od tada i stoji – u Bronksu. Tamo sada umesto nemačkih Jevreja žive ruski, ali ukus nostalgije ostao je isti:

Sve se izmešalo, slatkog li bruja:
Rusija, Lata, Lorelaj.

Odlomak iz knjige Hrana, krv i tlo Aleksandra Genisa, Geopoetika, 2009.

Prevela Draginja Ramadanski

Peščanik.net, 27.10.2010.

ANTISEMITIZAM