U izdanju New York Timesa od 10. jula može se naći zgodan članak pod nazivom Podaci vezani za balkanske ratove otkriveni u kući osumnjičenog (Data on Balkan Wars Found in Home of Suspect) koji govori o dokumentima nađenim iza lažnog zida u kući Ratka Mladića u slobodarskom Beogradu. U februaru ove godine, veli NYT, srpska je policija u đeneralovu kuću upala oboružana kamerom, koja je u stanju da vidi kroz lamperiju, cigle i armirani beton, k’o da ju je Raša Dabić lično napravio. Dosjetila se srpska murija da nakon godina gledanja na drugu stranu zaviri iza lažnog zida, kad ono tamo đeneralov ratni dnevnik u osamnaest svesaka, sto dvadeset zvučnih snimaka, plus telefonske kartice, kompjuterski štapići, gomile dokumenata. Sve u svemu, nađeno je oko 3.500 stranica sa navodima i podacima o gorivu, naoružanju, municiji i drugim ratnim razbibrigama, kao i naredbama jedinicama Republike Šumske i vojno-strateškim razmišljanja iz razdoblja od 1991. do 1995. Na zvučnim snimcima je đeneral na sastancima ili u telefonskom razgovoru sa šefovima i saradnicima. Kao školovan oficir i dobar domaćin, đeneral je sve to iza lažnog zida pohranio kao zimnicu, za nedajbože.
U maju ove godine te đeneralske nedajbože drangulije srpska je vlada dostavila Sudu u Haagu i od tada se to tamo pažljivo tabiri. Stručnjaci – ta tajanstvena skupina – vele da će otkriće iza lažnog zida još direktnije povezati Srbiju sa ratom u Bosni, a dobro će doći i u procesu Radovanu Karadžiću. Dobro će doći i onima koji se bave tzv. balkanskim ratovima, pošto je pedantni đeneral vodio vlastiti zapisnik na sastanku sa, recimo, Jadrankom Prlićem, koji je đeneralu predložio da se slože “oko dvije-tri stvari” od kojih je jedna da su “Muslimani zajednički neprijatelji”. Na istom listu papira gdje je ubilježeno Prlićevo mudrovanje, đeneral je lijepim ćiriličnim rukopisom zapisao: “Najvažnija zadaća je srušiti legitimitet BiH”, kao da je bilježio na sastanku sa Miloradom Dodikom. Tu su negdje i, hajde da kažemo, misli Slobodana Praljka koji đeneralu ne preporuča genocid, pošto mu se uopšte ne isplati da ubije još 50.000 Muslimana, jer će se ovi brzo oporaviti. Stanovništvo, veli Praljak, treba “razmijeniti”. Stanovništvo se tako, lijepo, “razmijenilo” i eto nam sad dejtonske Bosne.
Ali đeneralske bilješke i drangulije ne spominju nikakve zločine niti sadrže naredbe za operacije koje bi se mogle interpretirati kao ratni zločini. Nema nikakvih detalja vezanih za period julskih “operacija” u Srebrenici. Srebrenica se spominje samo prije i poslije datuma vezanih za genocidne operacije. Đeneral je, na primjer, uredno zabilježio sastanak sa Slobodanom Miloševićem i predstavnicima NATO-a i Ujedinjenih nacija, održan 15. jula 1995. u Beogradu, gdje su prisutni “diskutovali stanovništvo Srebrenice”. Spomenuto su stanovništvo u tom trenutku rovokopači nagurivali u masovne grobnice.
Razumno je pretpostaviti da su srpski državni organi u ta dva mjeseca između otkrivanja i predaje pažljivo pročešljali sve đeneralske bilješke i dokumente kako bi se osiguralo odsustvo bilo čega što bi moglo inkriminirati srpsku državu. Kad su glasnogovornika srpskog Tužiteljstva za ratne zločine upitali za fotografije lažnog zida, on je rekao da te fotografije imaju status državne tajne.
Čudan i čudesan je svijet u kojem ono što svi znaju da se desilo zahtijeva ontološku podršku dokumenata – ono što nije zapisano, kao da se nije niti desilo niti postoji. Kako to što Hitler nikad nije potpisao naredbu za “konačno rješenje jevrejskog pitanja” omogućava raznovrsnim idiotima da poriču holokaust, tako će nekima (od Chomskog i međunarodnih srboljuba do onih koji po Beogradu lijepe plakate obilježavajući oslobađanje “srpskog grada Srebrenice”) nespominjanje masakra u Srebrenici u đeneralovim pisanijama dozvoliti da tvrde da su zahtjev za pravdom i potreba da se ne zaboravi zapravo dio ove ili one zavjere pod pritiskom ovog ili onog lobija.
Historija nije niti samodokaziva niti očigledna – da bi nešto postojalo kao historijska činjenica mora da se uspostavi kombinacijom dokumenata i ljudskog svjedočenja, pisane riječi i svjedočenja. Dok dokumenti u historijskim arhivama mogu da traju pa skoro vječno, ljudsko svjedočenje zavisi od živih ljudskih bića, čija tijela sadrže, u obliku sjećanja, iskustvo onoga što se desilo. Otud potiče potreba ubica da genocid učine apsolutnim, da ubijanje izvrše do posljednjeg tijela. Kad tijela nestanu, sve što ostaje su, u najboljem slučaju, dokumenti, a oni zahtijevaju interpretaciju, koja je uvijek ovisna o poziciji interpretatora unutar historijskog konteksta. Kad nestanu posljednji svjedoci iz Srebrenice, nadaju se đeneral i njegova braća unutar srpske države, ostaće njegove bilješke u kojima genocida uopšte nema. Brisanje Srebrenice iz đeneralskih pisanija – ko god da je obrisao – apsolutno je produženje genocidnih operacija koje su pod Mladićevom komandom, uz moralnu, političku i logističku podršku srpske države, obavljene prije petnaest godina.
Dodatna nevolja je, međutim, što se Srebrenica dobrim dijelom već preselila u domen simboličkog. Kao i mnogi drugi, samu riječ “Srebrenica” upotrebljavam da označim ne grad u istočnoj Bosni, gdje konkretan život žive konkretna ljudska bića, nego sve ono što se desilo sredinom jula 1995. Priču o Srebrenici od Srebreničana preuzimaju ne samo ozbiljni i neozbiljni historičari, nego i svjetski i polusvjetski lideri, vjerske vođe i pratioci, pisci i umjetnici, svakojake budale i političari koji se ponad mezara spremno i rado guraju među žrtve – svako se u Srebrenicu pata, svako u Srebrenici simbolički učestvuje, svakome ona danas pripada, svako se nalazi pozvanim da u ime mrtvih Srebreničana od holandske fudbalske reprezentacije zahtijeva pokajanje ili na Facebooku skuplja digitalne potpise. Prije par godina, u Sarajevu me je jedan mladi umjetnik ozbiljno ubjeđivao da je danas Srebrenica brand, to jest marka, kao Adidas ili Fruktal, pri čemu ga to nije nimalo nasikiralo – naprotiv, on je u tome za sebe vidio šansu na međunarodnom tržištu. A na međunarodnom, kao i na domaćem tržištu, genocid je postao jeftina, pohabana roba. Skladišta su puna genocida.
Otud je neophodno da se nikad ne zaboravi da glavnu riječ o onome što se desilo prije petnaest godina moraju imati Srebreničani, da je njihovo svjedočanstvo i iskustvo temelj historije Srebrenice, da se na te temelje mora strpljivo i pažljivo slagati dokumentovana historija, dok se za duše mrtvih ne izgradi kuća bez lažnih zidova.
BH Dani, 15.07.2010.
Peščanik.net, 16.07.2010.
SREBRENICA