- Peščanik - https://pescanik.net -

Kurs i potrošnja

Po novinskim izveštajima, Krugman je svojim predavanjem u Srbiji podstakao raspravu o tome je li dinar precenjen i da li je potrebno podsticati potrošnju?

Kako bi se moglo proceniti da li je dinar precenjen, ako se samo pogledaju relevantni makroekonomski podaci? Na primer oni o bilansu plaćanja, jer kurs u najvećoj meri zavisi od njih. A potom i oni koji su od značaja za tržište stranim novcem, kao što su kamatne stope, i oni koji govore o promenama u nivou cena, dakle o inflaciji.

Prvo, kako stoje stvari na tekućem računu bilansa plaćanja? On sadrži razmenu sa inostranstvom u robi, uslugama, dohotku i transferima. Trenutna očekivanja za ovu godinu su da će deficit iznositi najmanje 10 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Deficit spoljnotrgovinske razmene (robe i usluge) gotovo 20 posto. Razliku uglavnom pokrivaju prihodi od transfera, pre svega doznake iz inostranstva. Ova godina nije izuzetna, oba deficita su pre 2008. znala da budu i veća.

No, ove će godine deficit na tekućem računu bilansa plaćanja biti veći nego u bilo kojoj od prethodne tri godina. Pitanje je: koji bi kurs dinara uravnotežio bar tekući račun, ako ne i spoljnotrgovinsku razmenu? Jasno je da bi to bio kurs koji bi bio znatno slabiji od postojećeg (kako bi se smanjio uvoz, a i povećao izvoz). To, naravno, ne znači da bi trebalo devalvirati dinar preko noći, već u određenom periodu vremena. Što, opet, znači da je danas kurs precenjen manje nego u odnosu na nivo koji bismo mogli nazvati ravnotežnim. To bi bio jedan razlog da se smatra da je kurs dinara precenjen.

Do drugog razloga se dolazi pitanjem koliko ima vremena da se uspostavi ravnoteža u razmeni sa inostranstvom, recimo iskazana tekućim računom bilansa plaćanja? Ovo zavisi od održivosti stranog duga. Iz tek objavljene Fiskalne strategije Ministarstva finansija i privrede vidi se da se predviđa da će krajem ove godine spoljni (strani) dug dostići oko 88 posto BDP; bruto spoljni dug, koji je zapravo najvažniji indikator solventnosti zemlje, krajem marta 2012. iznosio je više od 92 posto BDP. U narednim godinama se očekuje, po Fiskalnoj strategiji, njegovo stabilizovanje i smanjivanje usled manjeg deficita na tekućem računu, usporavanja inflacije i veoma blage godišnje depresijacije kursa dinara u odnosu na evro. Koliko je to realno teško je reći jer nedostaju detaljna razjašnjenja načina na koji se došlo do tih cifara. Obično ubrzanje privrednog rasta prati i povećanje uvoza, pogotovo ukoliko je taj rast zasnovan na stranim ulaganjima.

Vlada, međutim, predviđa značajno brži rast izvoza od uvoza, a to opet obično podrazumeva slabljenje kursa. No, uz sve to, predviđa se da će 2015. neto strani dug biti nešto manji od 85 posto BDP. Uz to, BDP bi trebalo da se povećava po stopi od 2 posto 2013, 3,5 posto 2014. i 4 posto 2015. Ukoliko privredni rast ili izvoz podbace, ili se ne uspori inflacija do stope od 4,5 posto u 2015. godini, dinar bi morao da depresira brže kako bi se obezbedilo potrebno smanjenje deficita u razmeni sa inostranstvom, jer bi inače spoljni dug nastavio da se povećava u odnosu na BDP i njegovo servisiranje bi postalo neodrživo. Dakle, u odnosu na održivost spoljnog duga, dinar je precenjen.

Treći razlog da se veruje da je dinar precenjen je u vezi sa razlikama u kamatnim stopama na dinarske i na kredite u evrima koji se mogu dobiti u inostranstvu. Obično se smatra da ta razlika iskazuje stopu očekivane devalvacije. Dakle, ako se u dinarima zajmi po stopi od, recimo, 13 posto, a u evrima po 7 posto, to ukazuje, pojednostavljeno, da se očekuje devalvacija od 6 posto. Naravno, stvarna devalvacija, kada do nje dođe, je obično veća iz više razloga, kao što je i bio slučaj krajem 2008. i početkom 2009, a takođe i tokom ove godine. Dakle, sa stanovišta finansiranja dugova, dinar je precenjen.

Konačno, četvrti razlog je u razlici u stopi inflacije u dinarima i one u zemljama evro zone, jer je to važno za utvrđivanje precenjenosti kursa dinara u evrima. U ovom času se očekuje da stopa inflacije u Srbiji bude dvocifrena, a u evro zoni negde oko 2 posto. Iz toga se ne može izvući neki definitivan zaključak o tome koliko je dinar precenjen, jer bi bilo potrebno znati koji je ravnotežan odnos nivoa cena u Srbiji i u evro zoni, ali je teško dokazivati da je kurs dinara uravnotežen ili čak precenjen ukoliko je inflacija toliko brža nego ona u evro zoni. Pogotovo ukoliko je tako u dužem vremenskom periodu. Dakle, sa monetarnog stanovišta, dinar je precenjen.

Imajući, dakle, sve to u vidu, dinar bi trebalo da je precenjen. Nije, naravno, nemoguće da to zaista nije tačno i da je kurs dinara zapravo potcenjen, ali ako je tako, bilo bi dobro znati kako se dokazuje takva tvrdnja.

Kada je reč o potrošnji, argumenti za njeno povećanje u okolnostima kada je privreda u recesiji nisu nepoznati. Da bi oni imali smisla, potrebno je pretpostaviti da je bar jednim delom recesija uzrokovana nedovoljnom ukupnom tražnjom. Pretpostavimo da je tako i ostavimo po strani kako do toga dolazi. U tom slučaju, proizvodi se manje nego što bi se moglo zato što nema kome da se proda. Usled toga, zaposlenost je manja nego što bi mogla biti ukoliko bi potrošnja bila veća jer bi se isplatilo dodatno ulagati. U tim uslovima, kako bi mogla da se poveća potrošnja?

Najpre valja videti kako se planira i očekuje da će se kretati potrošnja. Recimo, po podacima u već pomenutoj Fiskalnoj strategiji, ove godine državna potrošnja će biti realno, dakle kada se koriguje za inflaciju, povećana za 6,7 posto od BDP uz negativnu stopu rasta od 1 posto. Sledeće se godine planira realno smanjenje od 5,2 posto od BDP, a u narednim godinama oporavak od oko 1,5 posto od BDP godišnje u proseku. U tom periodu, od 2012. do 2015. godine, očekuje se dalje smanjenje lične potrošnje u prvih par godina, a potom blagi oporavak od 1 do oko 1,5 posto od BDP. Dakle, u ovom čitavom periodu, ukupna potrošnja, i državna i lična, bi trebalo grubo rečeno da stagniraju. Očekuje se da se privredni oporavak zasniva na povećanim ulaganjima i relativno brzom rastu izvoza. No, udeo investicija će se sa svim povećanjem kretati između 16 i 17 posto od BDP. Takođe, ubrzani rast izvoza, čak i ako se ne ubrza značajno rast uvoza, polazi sa relativno niskog nivoa. Tako da je jasno da bi eventualno povećanje državne i lične potrošnje imalo značajan uticaj na ubrzanje rasta.

Državna ili javna potrošnja se može povećati na dva načina. Jedan je tako što će se država zadužiti, a drugi tako što će povećanu potrošnju pokriti većim prihodima od poreza. Prvi način je dostupan ako država može da se zaduži dovoljno jeftino. Jer ako je, recimo, kamatna stopa na državne obveznice veća od stope rasta (recimo u realnim iznosima, dakle nezavisno od inflacije), tada će ukupni dug rasti brže od BDP, i od poreskih prihoda iz kojih je taj dug potrebno vratiti. U ovom času je Srbija u takvom položaju i stoga je dalje zaduživanje rizično. Drugi način je da se povećana javna potrošnja finansira iz poreza.

Ukoliko bi se time povećala zaposlenost, privatna potrošnja se ne bi smanjila, ali ukupna bi se povećala, jer bi se povećala ukupna proizvodnja. Naravno, podrazumeva se da bi državna potrošnja bila usmerena na sektore za koje ne postoji privatni interes i da se ne bi sastojala od uvoza, jer se time ne bi povećala domaća proizvodnja. Uz to, i to je najvažnije, potrebno je da se dodatni porezi prikupljaju na takav način da ne menjaju privatnu sklonost ka potrošnji i ulaganjima. Ako, recimo, veći PDV smanjuje potrošnju, to je kontraproduktivno, a isto važi i za poreze koji smanjuju spremnost da se ulaže, kao što su porezi na rad ili na dobit. Ovi poslednji ne bi morali da imaju taj efekat na duži rok, ali da li bi se do njega stiglo to je pitanje.

Može se, naravno, povećati i privatna potrošnja, recimo smanjenjem poreza. To, međutim, podrazumeva da je država u stanju da se dodatno zadužuje dok povećana privatna potrošnja i ulaganja ne dovedu do povećanja ukupne proizvodnje, pa tako i do poreskih prihoda čime prestaje potreba daljeg zaduživanja. Po projekcijama Ministarstva finansija i privrede, smanjenje javnog duga na nivo od najviše 45 posto BDP se očekuje tek 2022. godine. To je, kako se kaže, osnovni scenario. Po njemu se javni prihodi praktično ne menjaju, dakle drže se na nivou od preko 43 posto BDP. Smanjuju se postepeno javni rashodi do tog istog nivoa. To znači da se poreski teret ili teret javnih prihoda (praktično svi prihodi države su neka vrsta poreza, ali se svi ne nazivaju tako) ne smanjuje i ta se vrsta podsticanja privatne potrošnje i ulaganja ne predviđa. Naravno, promena poreske politike svejedno može da ima povoljan efekat i na potrošnju i na ulaganja, ali je pitanje koliko se može postići sa tako visokim nivoom poreskog opterećenja.

To su otprilike argumenti za precenjenost kursa i za podsticanje potrošnje u uslovima kada je recesija ili uporna niska zaposlenost posledica nedovoljne ukupne tražnje.

Negativna privredna kretanja ne moraju da budu posledica nedovoljne tražnje, već strukturnih ograničenja. Ako postoji neizvesnost oko toga šta je uzrok negativnih privrednih kretanja, ili je reč o kombinaciji nedovoljne tražnje i strukturnih ograničenja, najbolje je osloniti se na mere koje bi mogle pomoći i u jednom i u drugom slučaju. Očuvanje domaće tražnje je važno, kao što je i konkurentnost radi povećanja izvoza, a važni su i javni troškovi i efikasnost države. Uz to, te mere bi trebalo da su dostupne privrednoj politici.

Tako bi monetarna politika trebalo da se konačno usredsredi na obezbeđenje niske stope inflacije, slične onoj u evro zoni, što bi omogućilo i smanjenje kamatnih stopa, uz prilagođavanje kursa na nivo koji obezbeđuje održivost bilansa plaćanja. Dok bi fiskalna politika trebalo da smanji poreski teret uz smanjenje javne potrošnje tako što se neće baviti poslovima koje može da obavi privatni sektor, a onima kojima ona treba da se bavi to će činiti efikasno. Time bi se došlo ne samo do više stope rasta od one koja se trenutno predviđa (4 posto sve do 2022. godine), već bi se smanjili i troškovi zaduživanja i rizik koji sa sobom nosi povremeno povećani fiskalni deficit kako bi se reagovalo na promene u poslovnom ciklusu.

Peščanik.net, 07.10.2012.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija