- Peščanik - https://pescanik.net -

Lavirint laži

Beograd, fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Igrom slučaja, dan pre izricanja presude Radovanu Karadžiću u Haškom tribunalu, imao sam priliku da pogledam nemački film Labyrinth of Lies (Lavirint laži) koji se bavi atmosferom u Nemačkoj nakon Drugog svetskog rata i pokušajima da se prenebregnu ili gurnu pod tepih nacistički zločini i da se veliki broj onih koji su bili počinioci teških zločina ne izvedu pred sud pravde. Pored toga, film na izuzetan način tematizira (ne)svesno izbegavanje građana da se suoče sa stravičnim zločinima koje su njihovi roditelji, braća, rođaci, prijatelji, sugrađani počinili za vreme rata.

Tokom gledanja filma teško je ne biti duboko potresen time koliko on precizno oslikava Srbiju danas, u kojoj ne postoji želja za suočavanjem sa zločinima počinjenim na prostorima bivše Jugoslavije, kao ni namera da se javno preispita i osudi nacionalistička ideologija velike Srbije.

Jedan od slikovitih primera za to je razgovor sa advokatom Novakom Lukićem koji je B92 objavio na svom portalu na dan izricanje presude Radovanu Karadžiću. Lukić, koji je zastupao Veselina Šljivančanina i Momčila Perišića pred Haškim tribunalom je istakao da ako optužnica za genocid u Srbrenici ne prođe, “to će biti veliki uspeh. Ukoliko Karadžić ne bude osuđen za genocid u Srebrenici, odnosno za učešće u njemu, onda se učešće politike u njemu isključuje i srebrenički događaj ostaje vezan isključivo za vojnu i policijsku priču”.

Ova izjava advokata Lukića je savršen primer onoga čemu svedočimo već decenijama unazad u Srbiji – nastojanju da se ideolozi i političari nalogodavci po svaku cenu izuzmu od bilo kakve odgovornosti za počinjena zlodela.

U emisiji Pošteno na Federalnoj televiziji BiH Izabela Kisić, izvršna direktorka Helsinškog odbora u Srbiji, u tom kontekstu je pokušala da ukaže na esencijalni značaj odgovornosti nacionalističke ideologije srpske “elite” i podsetila da su nakon Drugog svetskog rata u Nemačkoj najteže kazne dobijali upravo oni koji su bili idejni inspiratori nacističkih zločina, a ne sami izvršitelji tih zločina. Ovakav pristup predstavlja jedini pravi put ako se želi ne samo suočavanje već pre svega razračunavanje i potpuni raskid sa ideologijom mržnje i smrti.

Zbog toga je presuda Radovanu Karadžiću da je kriv za počinjeni geoncid u Srebrenici od neprocenjivog značaja. Ne samo što je od sada čitav politički vrh Republike Srpske i de jure direktno odgovoran za zločine protiv čovečnosti i genocid, već je time jasno donesena pravna presuda i malignoj srpskoj ekspanzionističkoj ideologiji.

Nema razlike između Karadžićeve ideje o velikoj Srbiji i srpskih klero-nacionalističkih pokreta tokom 20. veka. To će shvatiti svako ko pročita precizno dokumentovane knjige Vladimira Dedijera i Antuna Miletića Genocid nad Muslimanima i skoro publikovanu knjigu Milana Radanovića Kazna i zločin. Uvek je u pitanju identičan cilj – uništiti svo nesrpsko stanovništvo na teritorijama za koje srpska nacionalistička ideologija tvrdi da na njih polaže (prirodno) pravo.

Međutim, pitanje je na kakav odjek će ova presuda naići u Srbiji i da li će ona biti prihvaćena i interpretirana. Srpska politička elita u jeku predizborne kampanje ne pronalazi za shodno da na bilo koji način ukaže na odgovornost srpske nacionalističke politike za počinjena zverstva na prostorima bivše Jugoslavije. Takvo kalkulantsko ponašanje najpre govori o moralno-etičkom krahu stranaka koje se izjašnjavaju kao antinacionalističke.

Sem Liberalno-demokratske partije, sve značajnije stranke koje pretenduju na glasove “druge Srbije” (Demokratska stranka, SDS Borisa Tadića, Dosta je bilo, Levica Srbije) na svojim zvaničnim portalima su ostale neme na izrečenu presudu Radovanu Karadžiću. U isto vreme, sve partije su bez izuzetka uputile javno saopštenje i osudu povodom godišnjice od početka NATO bombardovanja.

S druge strane, izjavu premijera Srbije Aleksandra Vučića da “neće dozvoliti da se presuda iskoristi za napade na RS” i da će “stati uz svoj narod” nikako ne bi trebalo shvatiti kao puku izbornu populističku izjavu novorođenog Evropejca, već pre kao inherentni radikalsko-nacionalistički pogled na svet srpskog premijera koji je u vreme genocida u Srebrenici bio glavna perjanica Vojislava Šešelja.

Nataša Kandić je u svom autorskom tekstu u dnevnom listu Danas ukazala na poraznu situaciju na srpskoj političkoj sceni rečima: “Nemamo političara koji misli o budućim generacijama koje će poput nemačkih šezdesetosmaša postavljati pitanja, i prihvatiti da je Holokaust deo identiteta nemačkog naroda i građanina… Nemamo političara koji će reći da je presuda Radovanu Karadžiću važna jer sprečava reviziju istorije, i daje garancije da se zločin i genocid više nikad i nikome ne ponove”.

Upravo zbog nepostojanja takvih političara i nespremnosti šire javnosti da se uhvati u koštac sa zločinima počinjenim tokom ratova devedesetih godina na teritoriji Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Kosova – u Srbiji se rehabilituju četnički pokret i Draža Mihailović i vođa kvislinške vlasti Milan Nedić, a na vlasti sede upravo oni koji su decenijama skrivali od pravde i u nebesa uzdizali “herojstvo” Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Činjenica da ćemo nakon izbora 24. aprila u Srbiji na mestu premijera najverovatnije ponovo imati Aleksandra Vučića, kao predsednika Tomislava Nikolića, a kao najbučnijeg parlamentarca haškog optuženika Vojislava Šešelja zaista nam ne daje nikakvu garanciju da se srpska nacionalistička ideologija neće pre ili kasnije ponovo povampiriti u svom najogoljenijem obliku.

Al Jazeera, 25.03.2016.

Peščanik.net, 28.03.2016.

SARAJEVO
SREBRENICA