- Peščanik - https://pescanik.net -

Legitimnost i demokratija


Partijska država

Nije nezamislivo da se u demokratijama do vlasti ne dolazi formiranjem partija, ali to nije čest slučaj, posebno ukoliko je reč o stabilizovanim demokratskim režimima. Jedan razlog je u samoj prirodi demokratskog odlučivanja. Usled toga što se vlast poverava onima koji su pridobili glasove većine, postojaće bar dve strane – ona na kojoj je većina i ona na kojoj je manjina. Naravno, većina može biti sastavljena od više različitih stranaka ili zajednica interesa, a isto važi i za manjinu. Ovo može da zavisi od izbornog sistema, dakle od toga kako se odlučuje o tome ko dobija koji udeo u predstavničkim telima i stoga i odgovarajuću mogućnost da učestvuje u izvršnoj vlasti.

Drugi razlog proističe iz prirode ideološke konkurencije. Naime, nije svejedno koji se značaj pridaje određenim političkim problemima, usled čega je značajna sposobnost da se određena pitanja nametnu u javnosti kao važnija od drugih. To podstiče stvaranje ideoloških koalicija, znači različitih stranaka koje imaju određeno shvatanje o tome koji su interesi važniji od nekih drugih i oko toga programa traže saglasnost glasača. Tih političkih programa ne može biti previše, budući da bi se umanjili izgledi na to da se sopstveni interesi usklade sa onim čemu teži većina.

Usled toga je gotovo neizbežno da demokratije, čak i ako bi bile neposredne a ne predstavničke, budu partijske države, to jest da vlast u državi bude partijski plen.

Nije, međutim, nevažno kakve su partije i koji je karakter ideološke konkurencije. Ove dve stvari nisu nepovezane. U zemljama u kojima postoji trajna sukobljenost interesa u društvu, ideološki je prostor stabilno podeljen. Obično postoji skup interesa, koji se, usled toga što se održavaju relativno dugo, smatraju vrednostima sa kojima se određena partija identifikuje. Tako da se obično zna šta je socijaldemokratsko stanovište, a šta konzervativno, a isto važi za liberale ili komuniste. U zemljama gde tih čvrstih vrednosnih opredeljenja nema, partije ne pokazuju neku posvećenost bilo kom skupu ideoloških vrednosti. Ovo ima značajne posledice po karakter samih partija, a i po njihovo ponašanje kako kada su na vlasti tako i kada su u opoziciji.

Jedna česta posledica jeste da su partije, kako se to kaže, liderske. Postoje da bi se promovisale ambicije partijskih vođa ili, najčešće, vođe. I nestaju, bar kao politički značajne, kada tih vođa ili nema ili se povuku iz politike. U postsocijalističkim državama su ovakvu sudbinu težile da izbegnu socijaldemokratske partije, uglavnom naslednice komunista, ali i to je zavisilo od sposobnosti osavremenjavanja sopstvene ideologije, jer im je inače vreme opstanka ograničeno. Među novim strankama, pak, rok trajanja je znatno kraći, osim u specifičnim uslovima, koji su najčešće identični sa onima u kojima se može reći da demokratski način odlučivanja nije u stvari stabilizovan. Usled toga, postoji rizik koji nije nezanemariv da do potpune demokratizacije ne mora ni da dođe.

Liderske stranke prirodno teže da način upravljanja partijom prenesu na upravljanje državom. To ne znači prelazak na pravu autokratiju, već pre na neku vrstu ograničene demokratije ili izborne autokratije. Kada se pogleda stanje u mnogim partijskim sistemima na Balkanu, ali i u drugim delovima Evrope, gde partijski sistemi nisu ideološki stabilizovani, postepeno padanje u jedan ili drugi vid izborne autokratije najčešće je posledica prevlasti jedne ili druge vrste nacionalizma, ponekad sa populističkom retorikom. Dakle, državni i nacionalni interesi uz brigu za siromašne i ugrožene porodice.

Slika je, sumnje nema, šarena, ali u ovom času stvari stoje tako da ako ne bi postojao uticaj demokratskih država na zapadu Evrope, ne nužno same Evropske unije, mada i nje, izgledi da čitav Balkan, a i neke susedne zemlje, završe u pravim autokratskim država nisu uopšte zanemarivi. Nacionalizam određuje način na koji se vodi javna rasprava, spoljašnjih i unutrašnjih neprijatelja ima dovoljno, a i identifikovani su, a socijalni pritisak raste. Podrška domaće privredne i intelektualne elite ne nedostaje, jer se nalaze, uglavnom, u stanju finansijskog i idejnog bankrotstva. A tu je i oslonac na jednu ili drugu vrstu autoritarizama, koji se reklamiraju kao uspešni.

U klasičnim studijama autoritarizma, stabilizacija demokratije se očekivala posle dva do tri kruga slobodnih izbora i bar jedne promene partija na vlasti. Uz to, razvoj ideološke konkurencije u skladu sa sukobljenim interesima i identifikovanje stranaka sa njima je takođe važno. Tek kasnije dolazi i povećana uloga meritokratskih ustanova, kao što su samostalna administracija ili nezavisna centralna banka. I postepeni razvoj vladavine prava i uopšte ustaljenih pravila ponašanja. No, krajnji rezultat je naravno partijska država, jer je to praktično priroda demokratije.


Legitimnost

Jedan način da se vidi razlika između demokratskih režima i onih koji bi se mogli nazvati izbornim autokratijama jeste u legitimnosti partija. U stabilizovanim demokratijama su legitimne i partije na vlasti i one u opoziciji. Pod legitimnošću se podrazumeva neka kombinacija odgovornosti i podrške. Javnost ceni da partije na vlasti, ali i one u opoziciji, nisu neodgovorne, pa imaju podršku i onih koji za njih ne glasaju u tom smislu što i oni prihvataju da će se te partije, koje ne zastupaju njihove interese, vladati, ako dobiju podršku većine, u skladu sa svojim programom i u okviru postojećih ustanova. Ovo poslednje nisu samo formalne ustanove, pre svega one ustanovljene ustavom, već i one neformalne, koje obezbeđuju usaglašavanje različitih društvenih ustanova. Recimo, ministar unutrašnjih poslova, u Srbiji obično poznat kao prvi policajac, može da smenjuje upravnike narodnih biblioteka ili da zabranjuje parade ponosa, ali mu to ne pada na um da čini. Jer bi izgubio legitimnost ne samo kod onih koji se sa njim ne slažu, već i kod onih koji se slažu – ali ne misle da je to način da se rešavaju bibliotekarski i problemi jednakih prava. Ovlašćenje, ili preciznije, moć postoji, ali legitimnost zahteva uzdržavanje od njene upotrebe.

U procesima demokratizacije, čest problem jeste da vlast gubi diktator, autokrata ili njegova stranka zato što su izgubili legitimnost ili usled neodgovornosti ili usled gubitka podrške čak i onih u čijem su interesu i uz čiju podršku su vladali. Obično se to ogleda u nemogućnosti primene gole sile, pa se traži promena na vlasti. Demokratizaicija dovodi na vlast partiju ili koaliciju koja raspolaže legitimnošću. No, političkom sistemu koji nastaje u prvo vreme nedostaje legitimna opozicija. U nekim slučajevima se već na prvim izborima iskristališu i legitimna vlast i legitimna opozicija, jer se na njima nadmeću dve do tog časa opozicione stranke ili zato što se stranka koja gubi vlast u procesu demokratizacije ponaša odgovorno i demonstrira potpuni raskid sa svojom prošlošću.

No, u mnogim balkanskim zemljama nije došlo do formiranja legitimne opozicije. Bar ne posle prvih izbora, a u nekim zemljama ni posle nekoliko izbornih ciklusa. Kao posledica toga, odgovornost stranaka na vlasti teži da se smanjuje, a to može da dovede do gubitka šire podrške, što je isto kao da se kaže da je izgubljena legitimnost. Tako da se može doći u situaciju, za koju se može reći da je karakteristična za Srbiju, da su legitimnosti lišene i partije na vlasti i one u opoziciji, bar one veće i uticajnije. Na izbore izlaze partije na vlasti koje su izgubile legitimnost – pre svega Demokratska, Socijalistička (ponovo) i G17 plus – i one u opoziciji koje je ili nisu nikada stekle – Radikalna i Napredna – ili su je izgubile, kao Demokratska stranka Srbije. Partije na vlasti su izgubile legitimnost usled toga što su praktikovale izborni autoritarizam, koji bi sada da obnove pozivajući se na nelegitimnost opozicije. Ove poslednje, pak, nisu stekle legitimnost usled neodgovornosti i nedoslednosti u poslednjih dvadesetak godina, a srpski demokrati usled toga što je potrebno da objasne svoj preokret od proevropske u antievropsku stranku i zbog toga što nisu spremne da se suoče sa odgovornošću za političke i privredne posledice bar dveju svojih vlada.

To čini predstojeće izbore u Srbiji tipičnim za izborne autokratije. Poređenja radi, hrvatski izbori su bili različiti u tom smislu što su konkurisale dve strane, od kojih je ona na vasti u potpunosti izgubila legitimnost, a stožerna stranka opozicione koalicije je gledala u ovim izborima šansu da tu legitimnost povrati. Ovo je uglavnom kako se legitimnost stranaka obnavlja. Veoma je teško da stranka ili stranke na vlasti obnove legitimnost, jednom kada su je već izgubile, tako što će pobediti nelegitimne stranke opozicije. To je način na koji se obnavlja izborna autokratija, a ne obezbeđuje se stabilizacija demokratije. To je već slučaj u nekoliko balkanskih zemalja gde partije na vlasti obnavljaju mandat na izborima, čime više gube nego što stiču legitimnost. U nekim zemljama se pojavljuju zahtevi za uspostavljanje tehničkih vlada ili meritokratija, a u nekim drugim se daje podrška novonastalim strankama, među kojima ima i onih koje su otvoreno autokratske ili su, kako se to kaže, populističke. Jer, ako već demokratija ne može da se legitimizuje, otvorena auokratija može da deluje i kao odgovornije rešenje koje bi moglo da ima širu podršku javnosti.

U Hrvatskoj je koalicija na vlasti dobila mandat i ima šansu da odgovornim vladanjem očuva legitimnost. Problem je u nepostojanju legitimne opozicije. U Srbiji se nadmeću stranke koje su svojim ponašanjem na vlasti i u opoziciji izgubile poverenje, a neodgovornim izbornim programima i obećanjima sugerišu da im legitimnost i nije cilj. Tako da se ovim izborima neće obezbediti legitimnost stranama na vlasti i u opoziciji. Ono što javnost može da učini jeste da podeli glasove na sve te partije i ograniči njihovu neodgovornost neophodnošću formiranja koalicija. Nije baš demokratija, ali je neka vrsta političke pijace, pa možda bude po nešto za svakoga.

 
Novi magazin, štampano izdanje

Peščanik.net, 13.04.2012.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija